BIO JE 21. studeni 2007. Posljednja utakmica kvalifikacija za Euro u Austriji i Švicarskoj. Mlađahna reprezentacija Hrvatske kolo prije kraja osigurala je plasman na turnir i mnogi su očekivali da će utakmicu zadnjeg kola protiv Engleske na Wembleyju odigrati preko neke stvari. Englezima je za plasman bio dovoljan i bod, a jedino ih je poraz od plasmanom neopterećene Hrvatske bacao u ponor. Na Otoku nitko nije ni pomišljao da se takav scenarij može dogoditi, a čak ni Rusi, koji bi pobjedom Hrvatske na mitskom stadionu otišli na EP, nisu pretjerano vjerovali u čudo. Zapravo, nitko nije vjerovao u trijumf Hrvatske. Nitko, osim Hrvata. Englezi su imali moćne igrače - Rooney, Beckham, Lampard, Gerrard - ali nisu imali momčad.

Kranjčar i Olić su i prije isteka prvih 15 minuta donijeli Hrvatskoj 2:0. Lampard i Crouch do 65. minute izjednačuju i tim rezultatom skupa s Hrvatskom odlaze na Euro. Ali 13 minuta prije kraja loptu je dobio Mladen Petrić i s 18-19 metara fantastičnim ju je udarcem zakucao iza leđa Scotta Carsona. Hrvatska je pokorila Wembley i Engleze ostavila kući, Rusi su nam godinama zahvaljivali, a nesretni Steve McClaren je od brutalnog engleskog tiska dobio nadimak koji će ga pratiti cijeli život - Wally with the Brolly.

11 godina kasnije, Hrvatska je u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu. 11 godina kasnije, Hrvatska je glavna tema u svim svjetskim medijima. Ne samo sportskim.

Francuska, ekonomski gigant od skoro 70 milijuna stanovnika, i Hrvatska, državica od svega 4,5 milijuna ljudi u kojoj osim sporta skoro ne valja baš ništa.

Reprezentacije tih dviju država sutra će od 17 sati u Moskvi igrati za naslov svjetskog prvaka u nogometu.

Čudo! Senzacija! Kako hoćete. Koji god termin uzmete, pogriješiti nećete. S tim se slaže i naš sugovornik. Čovjek koji je prije 11 godina pokorio Wembley i rasplakao Englesku - Mladen Petrić.

''Ovo je čudo. Nešto nevjerojatno. Upravo se nalazim u Grčkoj, na jednom otoku. Svi samo pričaju o nogometu i o Hrvatskoj. Ovdje je još i relativno mirno, ali u Ateni, gdje inače živim, tamo je Hrvatska top priča već danima. Ljudi mi svaki dan prilaze, ispituju me o Hrvatskoj, ništa im nije jasno. Pitaju me da im objasnim kako je moguće da je jedna tako mala zemlja velesila u nogometu, košarci, tenisu, rukometu, vaterpolu, atletici… Pitaju me što to mi Hrvati jedemo, čime se hranimo da smo tako dobri'', kroz smijeh nam priča Mladen Petrić.

Petrić je bio junak protiv Engleske prije 11 godina. Englezi su nam stajali na putu sad u polufinalu. Hrvatski su reprezentativci nakon utakmice pričali da im je dodatan motiv bio podcjenjivanje engleskih igrača i medija. Petrića smo pitali je li otočka arogancija bila ključ i veličanstvene pobjede 2007.

''Da. Nama ta pobjeda nije trebala. Igrali smo za sebe, za svoj gušt. Međutim, napisi u njihovim medijima, izjave njihovih igrača, totalno su nas nabrijali. Ponašali su se kao da ih nismo već pobijedili u tim kvalifikacijama u Zagrebu. Bili su puni sebe, uvjereni da im ne možemo ništa. Koštala ih je prepotencija i tada, ali i sada. Uoči polufinala oni su svoj optimizam gradili na 6:1 pobjedi protiv Paname. Svaka čast Panami, ali… Mislili su da nemamo šanse nakon produžetaka i penala protiv Danske i Rusije. Srećom, prevarili su se.''

Zemlja od 4,5 milijuna stanovnika, država bez normalnog stadiona i nacija s gomilom problema igra u finalu SP-a u nogometu? Čudo, zar ne?

''Više od čuda. Imam osjećaj kao da se ovo ne događa. Kao da sanjam. Sve ovo što se događa mi je nadrealno. Posebno je impresivan način na koji su momci došli do finala. Svi mi koji smo se bavili nogometom, koji smo u karijerama igrali produžetke i pucali penale, jako dobro znamo koliko je to stresno. Takav mentalni napor ne može se objasniti onome tko se nikad u takvoj situaciji nije zatekao. Ovi momci takvu priču su ponovili tri puta u nekoliko dana. Drugo poluvrijeme protiv Engleske nogomet je iz udžbenika. Bilo je to nogometno savršenstvo. Međutim, tako odigrati nakon dvije utakmice koje su odlučene penalima… Strašno.''

Godinama je najveći problem hrvatskog nogometa bila psihološka slabost. Pobjeđivali smo najjače, gubili od slabijih. Često smo znali pucati pod pritiskom. Ova reprezentacija pokazala je sasvim drugo lice. Francuzi danas pišu da su Hrvati kraljevi preokreta i carevi psihe, a vi ste bili akter one tužne noći na Prateru i tragedije nakon penala s Turskom. Od psihološki nestabilne ekipe do careva preokreta u deset godina. Što se promijenilo?

''U pravu ste. Često je i moja generacija znala gubiti susrete od puno lošijih ekipa, a pobjeđivali smo Njemačku, Italiju, Englesku. Sjetimo se SP-a u Japanu i Južnoj Koreji. Izgubimo od Meksika, onda pobijedimo Italiju i kad su svi očekivali da ćemo napraviti čudo na tom turniru, mi izgubimo od slabašnog Ekvadora i odemo doma. Ova ekipa je narasla. Mislim da je utakmica s Danskom bila ključ svega ovoga što se sad događa. Način na koji smo prošli tu utakmicu psihološki nas je strašno digao. Tu nam se otvorilo i sad jašemo na tom valu. U tom su trenutku igrači shvatili da nema onoga što ne mogu napraviti. Pitate me što se dogodilo, kako to da smo tako sazreli? Odgovor je jednostavan. Pogledajte naše igrače u kakvim klubovima igraju, koliko su toga osvojili u posljednjih sedam-osam godina. Od 2013. Hrvati osvajaju Lige prvaka. Ne samo da osvajaju nego su ključni igrači, zabijaju odlučujuće golove u tim finalima. Više je toga Luka Modrić osvojio u karijeri nego svi engleski igrači u zadnjih 20-30 godina. Zatim Rakitić, Mandžukić, Perišić, Lovren… Ovi momci znaju igrati velike utakmice, a napokon se vidi da su postali obitelj. Znate, u nogometu mi uvijek govorimo, na velikim turnirima, da smo prava momčad, da smo obitelj, da atmosfera ne može biti bolja. Često je to demagogija bez pokrića. Ovaj put je to doista tako. Ova reprezentacija igra i ponaša se poput obitelji. Zato ih je užitak gledati. Zato u Rusiji rade to što rade.''

Kolika je uloga Dalića u svemu tome? Kad je tek sjeo na klupu reprezentacije, Dalić je rekao da nema namjeru ove igrače učiti nogometu jer oni o tome sve znaju. Rekao je da mu je cilj od njih stvoriti ekipu, obitelj, i pustiti ih da uživaju igri. Dojma smo da je u tome uspio. 

''Naravno. Mi imamo savršene igrače. Baš me zanima koji to izbornik može nogometu učiti Modrića ili Rakitića. Određene taktičke finese se, jasno, mogu popraviti, ali za bilo što drugo nema vremena. Najvažniji posao izbornika je stvoriti atmosferu. Nabiti igrače vjerom u sebe i suigrače. Uvjeriti ih da su najbolji i da su nepobjedivi. Od skupine igrača stvoriti prijatelje i obitelj. Dalić je u svemu tome uspio, a da je to tako dokaz je drugo poluvrijeme protiv Engleske. Niti u jednom trenutku nisam vidio kod naših igrača paniku, nesigurnost. Čak i kad su Englezi poveli, momci su igrali svoju igru, znajući da su bolji i da će pobijediti. Takav pristup i takvu mentalnu snagu vidio sam samo kod Nijemaca kad sam tamo igrao. Nijemcima je svejedno protiv koga igraju, koji je rezultat, koliko je protivnik snažan. Gledajući Hrvatsku u Rusiji, imam osjećaj da gledam najjaču Njemačku ikad. Daliću na tome skidam kapu.''

Čujete li se s igračima?

''Naravno. S Raketom se čujem svaki drugi dan. Presretni su. Ni njima nije još sjelo što im se događa. Da su u finalu SP-a.''

Kako protiv Francuske? Može li se uopće?

''Naravno da može. Može se protiv svakoga. Francuzi su moćni. Najkonstantnija su reprezentacija turnira. Igraju točno onoliko koliko im treba. Ne troše se. Doziraju snagu. Obrana im je perfektna, a u napadu imaju Mbappea i Griezmanna. Mega momčad, bit će vrlo teško, ali može se. Kako? Pogledajte drugo poluvrijeme protiv Engleske.''