''ZA klub igram zbog novca i zato što sam profesionalac, a za reprezentaciju iz časti i ljubavi'', slavna je to izjava legendarnog reprezentativca Škotske i nekadašnjeg igrača velike Barcelone, Stevea Archibalda.

 

Tako bi to trebalo i biti pa izjava čuvenog Škota i ne bi trebala predstavljati nešto na čemu bi mu morali skidati kapu. Međutim, ono što je u utorak u osječkoj sudnici napravio kapetan, podcrtavamo, KAPETAN hrvatske nogometne reprezentacije, baca posve drugačije svjetlo na instituciju nacionalne vrste, a samim tim i na Archibaldovu izjavu.

 

Na stranu što je Luka Modrić doživio iznenadnu amneziju kad je trebao svjedočiti o ugovorima koje je potpisivao sa Zdravkom Mamićem, zbog čega se potonjeg tereti za višemilijunsko izvlačenje novca iz Dinama. Zanemarimo i to što je Modrić svjedočenjem pobio vlastiti iskaz kojeg je dao istražiteljima USKOK-a. Time neka se bavi policija, DO, USKOK, bilo tko tko se već tim stvarima treba baviti u državi koja bi barem trebala biti pravna. Luka Modrić je u Osijeku izjavio nešto što je puno ružnije od pokušaja zaštite velikog gazde koji ga drži za jaja, samo njima dvojici poznatim alatima. 

 

Kapetan Hrvatske rekao je da se ne sjeća kad je prvi put obukao dres reprezentacije, koju kad mu treba, itekako voli nazivati svetinjom. Ne samo da se Luka ne sjeća tog dana, te večeri, protivnika koji je stajao s druge strane terena, je li imao tremu ili nije…ne, Luka je datum svog debija promašio za pune dvije godine.

 

Koliko god genijalan igrač bio, Luka Modrić pokazao se kao tužan kapetan i simbol svega onoga nakaradnoga u što se reprezentacija u međuvremenu pretvorila. Mnogi smatraju da bi Modrić zbog svog sramotnog svjedočenja trebao baciti kapetansku traku, ali svojom ''amnezijom'' Modrić je upravo postao idealna personifikacija moralnog kolapsa donedavno omiljene momčadi i savršeni vođa skupine nezainteresiranih bogataša koja se nekoć ponosno nazivala hrvatska nogometna reprezentacija.

 

Potaknuti Lukinim zaboravom, kontaktirali smo neke trofejne i slavne hrvatske sportaše i trenere te ih zamolili da se prisjete svojih debija za reprezentaciju i evociraju uspomene na dan koji niti jedan sportaš ne bi nikada smio zaboraviti.

 

 

''Sjećam se i prve utakmice koju sam kao mladi trener prvi put u životu vodio, još tamo sredinom sedamdesetih. Bilo je ljeto, a u Novigradu su se održavale tradicionalne ''Ribarske večeri''. U goste su nam došli rukometaši Čakovca, koji su tada bili puno bolji od nas. Oni su bili republički ligaš, dok smo mi bili tek u povojima. Uspio sam ih nagovoriti da odigraju protiv nas, a zauzvrat sam im obećao nekoliko kašeta vrhunskog istarskog vina. Pristali su, no nećkali su se kad sam im rekao da ćemo igrati sutradan u 14 sati. Mogao sam ja satnicu pomaknuti i na kasnije popodne, pa čak i večer, no plan mi je bio pobijediti. Vidio sam da su teški, veliki, masivni, a vrućina je bila nepodnošljiva. Računao sam ako ih večeras dobro najedemo i napijemo, po tom suncu neće moći ni hodati kako treba, a kamoli igrati. Podsjećam, bili su za nekoliko klasa bolji od nas, no na kraju plan je upalio. Suđenje je išlo nama na ruku, a oni su više vremena provodili na klupi zalijevajući se vodom, nego što su razmišljali o rukometu. Utakmica se igrala praktički do trenutka dok mi nismo prvi put poveli, a onda je sudac odsvirao kraj. Znali su da sam ih nasamario, ali nisu gunđali, bili su presretni što je mrcvarenje napokon završilo. Tu je anegdotu ispričao bivši predsjednik HRS-a Željko Kavran za vrijeme promocije moje knjige ''Od Učke do Olimpa''. Rekao je da je tada već znao da ću postati veliki trener jer nikad u životu nije vidio nekoga da toliko želi pobjedu. 

 

 

Što se tiče moje prve utakmice na klupi Hrvatske, jasno da se sjećam. Kakvo je to pitanje? Igrali smo u Kutiji šibica kvalifikacije za SP u Portugalu 2003. protiv Češke. Par mjeseci ranije na EP u Švedskoj bili smo zadnji u Europi i reprezentacija je tada bila zadnja rupa na svirali. Na tribinama je bila šačica ljudi, a sjećam se da sam neke igrače molio da igraju. Odbili su jer su Česi bili veliki favoriti. Na kraju, pregazili smo Čehe. U jednom trenutku je bilo 15 razlike. Dobili smo ih i u uzvratu i plasirali smo se u Portugal, a tamo smo postali svjetski prvaci.''

 

''Sine, što me pitaš takve gluposti? Kako se ne bih sjećao? Možda imam puno godina, ali nisam senilan. Bilo je to u Valenciji 1994., kad smo u bili tek u stvaranju. Na raspolaganju nisam imao sve igrače koje sam želio, ali sjećam se da je tada prvi put za Hrvatsku zaigrao i Prosinečki. Španjolci koji su se pripremali za SP u SAD-u gdje su bili jedni od favorita mislili su da će nam uvaliti pet, šest komada. Prevarili su se. Razbili smo ih i pobijedili smo 2:0. Bila je to senzacija jer je velika Španjolska kući pala od neke Hrvatske za koju mnogi nisu nikad ni čuli. Nakon te utakmice sve se promijenilo, nogometni svijet prihvatio je neospornu činjenicu da smo velesila.

 

 

Tako je to bilo onda. Danas je sve drugačije. Pogledaj što su Šuker i Mamić napravili od reprezentacije, jebem im sve po spisku. Razjebali su je. Ljudi ne dolaze na stadione, nikoga više nije briga, a ubili su i stil po kojem smo bili prepoznatljivi. Stihija, improvizacija, bezidejnost. Na to nam se svela reprezentacija. Nisam morao biti trener, mogao sam biti savjetnik reprezentacije. Ali ne, 'Svi samo ne Ćiro', govorila su ta dva pametnjakovića. E pa, eto im sad.

 

 

Uvijek sam to znao, ali danas sam u to siguran – trener je najvažnija karika momčadi. Trener mora biti taj koji će znati homogenizirati igrače, u svakom trenutku, bez obzira na sve okolnosti, znati pronaći način kako ih galvanizirati i uvjeriti da su najbolji na svijetu. Igrači moraju vjerovati treneru, slijediti ga. Kad bih ja blijed kao krpa ušao u svlačionicu, i oni bi izgubili boju. Džaba treneru taktika i super igrači, ako u njima nema žara i volje za borbom. Nažalost, to danas gledamo. No, puno sam ja pričao, neka sad o tome pričaju neki drugi.''

 

''Što se tiče Jugoslavije, ne mogu se sjetiti točno kad sam prvi put debitirao za A vrstu, ne zato što to ne želim, nego jer mi je teško biti posve siguran kad je to točno bilo i protiv koga pošto sam te 1987., kad me Krešo poveo na EP u Atenu bio još junior. Tada sam igrao malo za seniore, malo za juniore. 

 

No, prvog nastupa u dresu Hrvatske ću se sjećati cijeli život. Bio je to prvi nastup Hrvatske kao samostalne države uopće. Igrali smo 20. svibnja 1992. protiv Slovenaca u Slovenskim Konjicama. Bila su to neobična vremena. Rat, pa nismo znali hoćemo li ići u Barcelonu na Igre ili nećemo. Međutim, čast i ponos. Kad se sjetim te utakmice, ti me osjećaji preplave.''

 

 

''Prvu ću utakmicu uvijek pamtiti, ako ništa, onda zato što se odigrala u nadrealnim okolnostima. Bilo je to 1991., usred rata i uzbuna, a igrali smo između sebe igrači iz domaće lige protiv igrača koji su igrali vani. Hrvatska – Croatia, tako se ta utakmica najavljivala. Nakon toga se trag pomalo gubi. Znate, vaterpolo je specifičan sport, drugačiji od nogometa ili nekih drugih sportova. U vaterpolu reprezentativci odigraju stotine utakmica, oni najbolji i do 400, 500. Ja sam dogurao do 250, a Hina ili Pavić, koji su igrali puno duže od mene imaju i po 400 nastupa. Tako da se teško sjetiti svakog nastupa, no onaj prvi se pamti.''

 

 

 

''Prvu utakmicu, onu slavnu protiv SAD-a nisam igrao jer sam tog dana bio u sastavu mlade reprezentacije Jugoslavije koja je igrala važnu utakmicu protiv SSSR-a. Ali, već drugu, onu protiv Rumunjske u Rijeci nisam propustio. Sjećam da su još igrali i Cico te Čeči Bogdan. Za Jugoslaviju sam debitirao u svibnju u Ljubljani protiv Španjolske, neposredno prije Mundijala u Italiji 1990.

 

 

 

''Ne samo da u detalje pamtim prvu utakmicu koju sam odigrao za Hrvatsku, već se sjećam svakog detalja od trenutka kad sam dobio prvi poziv. Bio je studeni 2002., a igrali smo protiv Makedonije u Ohridu. U tom trenutku mislim da nisam zaslužio taj poziv zbog igračkih kvaliteta, jer imao sam napunih 18 godina, bio sam još dijete. Spahija me zvao jer je vjerovao u moj potencijal. Pop i Zoki su tada bili puno jači igrači od mene, no Planinić je tada bio ozlijeđen, a ja sam priliku iskoristio. Igrala se treća četvrtina i sjećam se da je utakmica bila u egalu kad me Spahija uveo u igru. Direktni suparnici su mi bili Petar Naumovski, koji mi je tada bio pojam i Vrbica Stefanov. U tim trenucima sam samo razmišljao o jednoj stvari – da nešto ne userem. Čak sam uspio i zabiti nekoliko koševa. 

Teško je opisati kakav je to bio osjećaj. Do jučer sam kao dječak gledao Vuju, Prku, Emilija na TV-u, a odjednom sam s njima igrao za Hrvatsku. Ispunio mi se dječački san.''

 

''U Domu sportova 1997. igrali smo prijateljsku utakmicu protiv Rusije. Pripremali smo se za SP u Japanu, a u reprezentaciji su tada bili Sarač, Puc, sve legende iz Atlante. Bio je to praznik rukometa. Dobio sam par minuta i postigao sam i par golova. Sjećam se da kad su mi ti velikani čestitali, da sam bio izvan sebe od sreće. Na SP-u Japanu nije bilo baš dobro, no za klinca od 18 godina bilo je to ispunjenje svih dječačkih snova.''

 

 

 

''Zima, kiša, blato, težak teren. Igrali smo u Rijeci protiv Austrije 28. siječnja, dobili smo 1:0, a u igru me Mirko Jozić uveo 25 minuta prije kraja. S 29 godina bio sam valjda najstariji debitant u povijesti, ha-ha.''

 

MARIJAN MRMIĆ – vratar originalnih Vatrenih i osvajač svjetske bronce 1998., danas trener golmana u turskom Bešiktašu

 

''U rujnu 1995. na Maksimiru smo igrali protiv Estonije u sklopu kvalifikacija za Euro u Engleskoj. Pregazili smo ih, mislim da je na kraju bilo 6:1 ili čak 7:1. Počeo sam na klupi, a u igru sam ušao sredinom prvog poluvremena kad smo već imali ogromnu prednost. Do kraja smo zabili još par golova, a sjećam se da sam na samom kraju utakmice obranio dva zicera. Svakom igraču tada je bio san zaigrati za reprezentaciju. Osjećali smo neizmjernu čast i ponos što u tim ratnim i poratnim vremena imamo priliku braniti boje svoje zemlje. Bili smo svi kao jedan. Rado se sjećam tih vremena.''