BUNDESLIGA

Momčad kakvih više nema: Prije deset godina postali su hit pa odmah nestali

Momčad kakvih više nema: Prije deset godina postali su hit pa odmah nestali
Foto: EPA / EU

PRIJE 10 godina završena je jedna od najspektakularnijih sezona u povijesti Bundeslige. 

Hit prvog dijela prvenstva bio je Hoffenheim, klub iz malenog Sinsheima, koji je tada, u sezoni 2008./09., igrao svoju prvu sezonu u Bundesligi. Neobična družina čiju smo snagu tek trebali vidjeti, ekipa koja s ove točke gledišta izaziva nostalgiju, igrala je na pogon Vedada Ibiševića, Dembe Ba, Sejada Salihovića, Luiza Gustava i Carlosa Eduarda.

Hoffenheimova jesen i Wolfsburgovo proljeće

Glavni junak Hoffenheimove priče bio je Ibišević, koji je u prvom dijelu sezone u samo 17 kola postigao čak 18 golova, što je bilo dovoljno da debitant osvoji titulu jesenjeg prvaka Bundeslige. Ipak, nakon velike euforije i zaslužene pažnje javnosti svima privlačnog Hoffenheima, dogodilo se ono što svatko želi izbjeći - Ibišević je na zimskim pripremama teško ozlijedio ligamente zbog čega je propustio drugi dio sezone.

U vrijeme kada je u Hoffenheimu rasla euforija, kada se maštalo o tome da novajlija ponovi uspjeh Kaiserslauterna iz 1998. godine, odnosno da odmah po osvajanju 2. Bundeslige osvoji i najjači rang njemačkog nogometa, na sjeveru Njemačke, u gradu Wolfsburgu, Felix Magath pokušavao je ponoviti sezonu 2007./08. kada je s Vukovima završio peti, čime je izborio plasman u Kup UEFA-e.

Za razliku od igara u Kupu UEFA-e, u kojem nisu znali za poraz i osvojili su bod na San Siru protiv Milana (2:2) kojem je na klupi sjedio Ronaldinho, a na terenu još uvijek plesali Filippo Inzaghi, Andrij Ševčenko, Andrea Pirlo i Clarence Seedorf, Wolfsburg je u ligi bilježio razočaravajuće rezultate. Poslije 17 kola u Bundesligi Vukovi su imali samo sedam pobjeda i čak 25 primljenih golova. Bilo je to dovoljno za deveto mjesto na tablici.

A nakon što je i drugi dio sezone otvoren remijem protiv Kölna u gostima (1:1), nada da će proljeće biti bolje od jeseni mogla je samo dodatno splasnuti. Međutim, ono što se dogodilo u sljedećem kolu na neki je način nagovijestilo sve ono što će uslijediti na proljeće, koje će zlatnim slovima ostati upisano u povijesti Wolfsburga.

Na Volkswagen Areni gostovao je Bochum, a glavnu ulogu u redovima Vukova konačno je preuzeo Džeko, tada 22-godišnji reprezentativac Bosne i Hercegovine, igrač koji je u prvom dijelu sezone postigao solidnih pet golova. Tog dana protiv Bochuma postigao je dva gola, a asistenciju za prvi pogodak poslao mu je Misimović. I dok je Džeko tek tada počinjao rešetati protivničke mreže, Misketu je to bila već 11. asistencija u sezoni. 

Džekin 21 gol u samo 16 mečeva

Džeko je, ispostavit će se, bio ono što je Wolfsburgu i nedostajalo da krene naprijed jer Misimović je ionako dijelio kirurški točne pasove i skupljao asistencije, baš kao što je i Grafite postizao pogotke - imao ih je 12 nakon 18 odigranih kola.

I brojevi jasno pokazuju da je Džeko bio prevaga u cijeloj priči da Wolfsburg na proljeće procvjeta i zablista te da se vine do prvog mjesta na tablici i ondje i ostane. U 16 posljednjih kola prvenstva, računajući i taj meč protiv Bochuma, Džeko je postigao čak 21 gol. Takav učinak, uz ukupno 20 Misimovićevih asistencija i 28 Grafiteovih golova, bio je dovoljan da Wolfsburg u drugom dijelu sezone u 17 mečeva upiše čak 14 pobjeda, jedan remi - onaj s Kölnom - i dva poraza.

Taj napadački tandem Džeko - Grafite tako je ispisao povijest jer je postigao najviše golova u jednoj sezoni (54), čime je nadmašio rekord legendarnih njemačkih igrača Gerda Mullera i Ulija Hoenessa koji su za Bayern u sezoni 1971./72. postigli 53 gola. Uz njih, Misimović se također upisao u knjigu rekorda jer nitko prije njega nije upisao 20 asistencija u jednoj sezoni Bundeslige.

Posebnu težinu Wolfsburgovom uspjehu daje i podatak da su Vukovi na prvo mjesto izbili u 26. kolu, i to nakon što su na domaćem terenu razbili Bayern München rezultatom 5:1. Tada su Džeko i Grafite postigli po dva gola, a Misimović upisao dvije asistencije. Posebno se pamti Grafiteov gol koji je stigao nakon slaloma kroz Bayernovu obranu, a zaključio ga je udarcem petom.

Kako to obično i biva kada se pišu slične priče, Wolfsburg kojim je s klupe fantastično dirigirao Felix Magath, bio je simpatija onih koji nisu voljeli Bayern i onih koji vole iznenađenja. 

Unatoč tome što se zaista radilo o ekipi od koje ne očekujete da osvoji titulu, Wolfsburg nije bio obična ekipa ni običan klub. Potpomognut Volkswagenovim sredstvima, Wolfsburg je ionako bio klub koji potajno gaji velike ambicije; čak su početkom ovog stoljeća željeli dovesti velikog trenera Ottmara Hitzfelda i s njim graditi tim koji će jednog dana napasti titulu.

To nije bila obična ekipa 

Ni ekipa koja je na kraju uspjela osvojiti trofej nije bila obična. Naime, pred početak sezone za tada solidnih 14 milijuna eura doveden je Andrea Barzagli iz Palerma, a iz istog kluba s njim je stigao i Cristian Zaccardo za sedam milijuna eura. Obojica su bili članovi talijanske reprezentacije koja je 2006. godine bila prvak svijeta. A znamo kakvu je karijeru Barzagli imao kasnije u dresu Juventusa.

Misimović nije bio nepoznat njemačkoj javnosti, svoj talent je pokazao u Bochumu i Nürnbergu nakon što je bio otpisan u Bayernu, i to upravo od Magatha koji ga je na kraju doveo u Wolfsburg na ljeto 2008. godine.

Pa ni Džeko nije bio igrač kojeg ste smjeli zanemariti. Kao najskuplji izlazni transfer u povijesti češke lige stigao je u Wolfsburg na ljeto 2007. godine za četiri milijuna eura. Već u prvoj sezoni u zelenom dresu postigao je osam golova i upisao sedam asistencija, pri čemu je tek 17 puta bio starter u prvenstvu.

Na sav potencijal koji je ta ekipa imala, stigao je Magath koji je već bio osvojio po dvije titule prvaka i kupa Njemačke s Bayernom. Imao je, dakle, taj Wolfsburg potencijal, samo što je način na koji je došao do titule još više uljepšao cijelu priču jer završiti prvi dio sezone na devetom mjestu, a na kraju postati prvak, teško uspijeva i onom timu koji je bio favorit.

Wolfsburg je bio specifičan i po stilu igre. Na neki način, bio je možda i posljednji eksponat jedne ere nogometa u kojoj su se preferirali centaršutevi, u kojem su igrale "desetke" kakvih je danas sve manje i koji je sebi dozvoljavao da u sastavu ima dva krupna napadača. 

Na golu Diego Benaglio. Bekovi Sacha Riether i Marcel Schafer koji centaršutevima donose prevagu, štoperi Barzagli, Jan Šimunek i Alexander Madlung koji se nisu mogli pohvaliti sjajnom igrom na lopti, zadnji vezni Josué marljiv poput rudara, dva centralna vezna Christian Gentner i Makoto Hasebe s funkcijama “špeditera“ i dva klasična visoka napadača Džeko i Grafite. I jedan mislilac. Ne mislimo na onoga koji sjedi na klupi, nego na onoga s brojem deset - Misimovića. To je bio Wolfsburg koji je ispisao povijest i momčad koja budi nostalgiju.

Sezona koja je neponovljiva

Magath je trener kojeg poznaju kao majstora za kondiciju, ali ekipa čije smo igrače upravo opisali nije bila poznata samo kao trkački spremna mašina. Bilo je trke, odličnih taktičkih varijanti, sjajnih golova i viceva u igri. Istina, može se netko javiti i reći da su imali sreće s ozljedama jer to je bio tim koji ni s komarcima nije imao problema. Nisu ni kihali, ni kašljali. Zdravstveni karton kao u astronauta. A na klupi su bili tanji od lista papira. Zapravo, kad već govorimo o slaboj kvaliteti klupe, teško se ne zapitati je li itko vidio zvijezde i u prvoj postavi? Ne, zvijezde su tek trebale postati.

Nažalost, euforija iz te sezone nije se mogla usporediti ni s jednom nakon nje. Magath je prije titule već imao predugovor sa Schalkeom pa je nakon proslave titule morao otići. Na njegovo mjesto došao je Armin Veh, koji nije izdržao do kraja sezone. Zamijenio ga je Lorenz-Günther Köstner. A onda je otišao virtuozni Miske. S njim je otišao i Gentner tako da se onaj tim s čarobnom kemijom zaista počeo raspadati. Na zimu u sezoni 2010./11. odlazi i bosanskohercegovački "dijamant" Edin Džeko. Pokušavali su u Wolfsburgu nadomjestiti odlazak legendi dovođenjem mnogih igrača. Isposlovali su velik broj transfera, kombinirali, ali rezultata nije bilo. 

Od ljeta 2009. godine do ljeta 2013. vladao je period sivila, a nova euforija stigla je tek na proljeće 2015., kada je ekipu predvodio Dieter Hecking, koji je na taktičkoj ploči imao imena poput Kevina De Bruynea, Luza Gustava, Andrea Schürrlea, Basa Dosta te Ivana Perišića i Ivice Olića. Ta ekipa se dugo za prvo mjesto borila s Bayernom, koji je predvodio Pep Guardiola, a na kraju je zauzela odlično drugo mjesto. Poslije je uslijedio novi pad (osmo mjesto pa dva puta borba za ostanak kroz doigravanje), no ove sezone Vukovi su ponovno izborili nastup u Europa ligi osvajanjem šestog mjesta na tablici.

Wolfsburg je danas ondje gdje se i očekuje da bude, a njegovi navijači i dalje se nadaju da će se jednom ponoviti proljeće kada je njihov klub napravio čudo i ispisao povijest. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara