OBOŽAVATELJI Kobea Bryanta jučer su na razne načine obilježili njegov rođendan, koji bi mu bio 43. da u siječnju prošle godine nije poginuo u strašnom padu helikoptera kraj Los Angelesa.

Jednog od najboljih košarkaša svih vremena prisjećali su se na društvenim mrežama, na kojima je osvanula i fotografija 11-godišnjeg Kobea kako na turniru u talijanskom Montecatini Termeu igra sa seniorima.

Fotografija je objavljena ubrzo nakon njegove smrti, a potom se javio i Federico Biagini, čovjek s fotografije, koji ju je također podijelio. Uz fotografiju je napisao i emotivnu poruku Kobeu.

"Ej, mali. Ja sam tip u bijelom dresu s ove fotografije i trebala su mi dva dana da shvatim što se dogodilo. Za mene ćeš uvijek biti onaj simpatični klinac s Trofeo Piattellija u Montecatini Termeu 1989. godine. Mršavi klinac s najdužim nogama koje sam vidio te s očima punim života i osmijehom koji će kasnije očarati čitav svijet. 

Klinac koji je jedne večeri prije trideset godina napravio nešto neponovljivo. Došao je na teren sa svojim ocem i igrao je košarku sa seniorima, u dresu koji mu je bio do koljena i sa samo jedanaest godina. Želio si ostaviti trag na toj utakmici, kao i na svakoj u kasnijoj karijeri.

Na terenu su bili samo odrasli igrači iz Serie A, Serie B, Serie C i Serie D u zlatno doba talijanske košarke. Nitko nije želio izgubiti, igralo se ozbiljno. Igralo se za čast i lokalno rivalstvo, ali pamtit će se emocije koje si ti donio na taj teren.

'Klinac na terenu, kako slatko!' komentiralo je više od tisuću gledatelja, među kojima je bila i tvoja majka, koja te gledala očaranim pogledom.

'Klinac na terenu, kakva dosada', smatrali su ostali igrači na parketu.

'I što bih ja sad trebao raditi?' pitao se čovjek koji te je čuvao.

A taj tip sam bio ja, osrednji košarkaš iz nižih divizija u Toskani. Klinac uhvati loptu, a ja si kažem: 'Nemoj raditi ništa, ipak je to klinac.'

Klinac šutira tricu. Suza. Euforija na tribinama, a moji suigrači su ljutiti što je zabio. U sljedećoj akciji loptu je opet dobio klinac.

'Priđi mu bliže, ali nemoj dići ruke. Ipak je to klinac', rekao sam si.

A ti opet. Trica. Navijači u deliriju, moji suigrači bijesni. Moj trener nije želio izgubiti, kao ni svi ostali na turniru, pa je pozvao time-out i tražio od mene da igram obranu. Klinac je opet dobio loptu, a ja nisam znao što da radim. Publika želi da mu pustim šut, a moji suigrači traže da igram obranu.

Prišao sam mu i očima sam mu pokušao sugerirati: 'Nemoj pucati, molim te,'

Nema šanse. Već tad je imao 'mamba mentality' i bio je odlučan. Publika urla 'Šut!', 'Šut!' Podignuo sam ruke i ne gledajući ga, a mali je opet beskompromisno uzeo tu loptu, koja je bila teža od njega, i šutnuo. Nenamjerno sam blokirao šut i odmah pomislio: 'Što će njegova majka misliti od meni?' Cijela dvorana je zviždala, a moji suigrači su nastavili kao da se ništa nije dogodilo.

Počeo sam se smijati zbog te tragikomične situacije i rekao sam treneru: 'Ili me izvadi iz igre, ili ga ti čuvaj.'

Da... Klinac. Taj klinac će za nekoliko godina u košarku unijeti toliko emocija, koje nitko nije mogao ni predvidjeti, kao ni najljepše ljubavno pismo i najljepši oproštaj koji je itko ikome ikad napisao. 

Zbogom, mali.

Sad ćeš anđele natjerati da zavole košarku. Možda ćemo jednog dana opet zaigrati jedan na jedan, a ti ćeš mi sigurno vratiti tu blokadu dok nas bude gledala tvoja kćerka i umirala od smijeha.

Doviđenja, Kobe. Bilo je divno."