Foto: Getty images / Guliver image 

NOKAUTOM u prvoj rundi protiv slavnog Cigana, Stipe Miočić napravio je još jedan korak na putu da postane najveći teškaš slobodne borbe svih vremena. To više nisu nikakve nategnute mitomanske parabole, već momentalna realnost.

Povijesna prilika 

Drugom obranom naslova, Miočić se izjednačio s još četiri borca kojima je to pošlo za rukom. Radi se o Randyju Coutureu, Timu Sylviji, Brocku Lesnaru i Cainu Velasquezu. Još nitko naslov nije obranio triput, što dovoljno svjedoči o tome koliko je teška divizija – teška. Niti u jednoj drugoj diviziji ne postoji toliko nagaznih mina, i niti u jednoj drugoj diviziji objektivno slabiji borac, ili onaj koji postane inferiorniji za vrijeme meča, nema takvu mogućnost jednim udarcem i lucky punchem uspavati suparnika. Dominirati u takvim uvjetima i protiv takvih zvijeri tako da u posljednjih pet borbi možemo zabilježiti tek Overeemov direkt u bradu kao jedinu situaciju u kojoj je Stipe bio u opasnosti, na granici je nadrealnog.

Konkurencija nikad jača

Od ovog elitnog društva, Miočić se izdvaja i od Lesnara, i od Sylvije. Prvi je apsolutna životinja, ali nikad nije bio veliki prvak, koliko UFC-ov marketinški trik u preuzimanju tržišta profesionalnih „kečera“. DA je tome tako, svjedoči i to što je nakon dvije pobjede i jednog poraza u profi karijeri, dobio šansu za naslov. Tim Sylvia svoje je obrane doživio u doba kada je teškaška divizija bila najslabija u povijesti, te osim Andreja Arlovskog tu ne postoji ni blizu kalibar borca koji bi jednog dana ušao u Kuću slavnih. Glavna konkurencija tada su bili Jeff Monson, Paul Buentello ili Brandon Vera. Miočić je za svoj status spojio pet pobjeda protiv ponajvećih teškaša u povijesti sporta. Hunt je bio prvak u k1 i bori se na elitnoj razini već 15 godina, Overeem je u životu osvojio baš sve naslove osim UFC-ovog, Werdum je trostruki svjetski prvak u jiu-jitsi i čovjek koji je natjerao Velasqueza i Fedora da tapkaju, Arlovski je bivši UFC-ov prvak i tek ga je nesportski život odvojio od još blistavije karijere, a Junior Dos Santos je vjerojatno najbolji boksač u povijesti teške kategorije, neustrašivi nokauter pod čijim su šakama padala najslavnija imena ovog sporta. Vjerojatno nismo nikad u povijesti teške divizije gledali ovakvu seriju pobjeda nad najboljim borcima današnjice, barem ne u uvjetima kada imate oko struka pojas kojeg svi žele i nanjuše ga na kilometar.

Fedor je velik, ali…

Čak i ako ga usporedimo s Pride danima, i velikim Fedorom, argument i dalje stoji. Pride je imao drugačija pravila. Cro Cop je, naprimjer, 2004. godine imao čak osam mečeva u Prideu, dok UFC po pravilima dozvoljava 2, a u ekstremnim slučajevima i s većim čekanjem na idući, 3 meča u godini. Samim time je borbe trebalo češće popunjavati borcima koji nisu kalibra poput najboljih u diviziji, pa je Fedor na svojem vrhuncu za suparnike imao Zuluzinha, čovjeka koji ima 220 kila, Yujija Nagatu koji ima dvije borbe u karijeri i obje je izgubio, te Mattom Lindlandom, čovjekom za kojeg vjerojatno niste čuli, a gotovo čitavu karijeru borio se dvije teškaške kategorije ispod teške. Fedorova tri vezana poraza od Werduma, Silve i Hendersona nisu slučajna – koliko god voljeli Pride kao kultnu organizaciju, UFC je razina iznad, u kojoj nema lakih mečeva i u kojoj nema nabijanja omjera. Nema šanse da ćete u kavez ući s tipom koji nosi karataški kimono, koji je došao u ring jer je popularna TV ličnost ili kojeg organizator izlaže poput cirkuske atrakcije (Hong-Man Choi) što je Pride nerijetko znao raditi. U UFC-u, kada ste dobri i pobjeđujete, idete isključivo na megdan jačem suparniku nego je bio prošli.

Od srčanog udarača do krvoločnog lovca

Čim je kročio u UFC-ov oktogon, Stipe Miočić je pokazao da je tip koji stalno ide naprijed, koji traži kontakt i koji se jednostavno uživa boriti. Pet i kusur godina nakon debija protiv Joeyja Beltrana, imamo priliku gledati životinju koja po kavezu juri Overeema i Dos Santosa koji se povlače pred njim kao ugnjetavani klinci koji se sklanjaju od školskog nasilnika. Njegove pobjede nisu ostvarene bilo kako – tražene su od prve sekunde meča u kojoj niti u jednoj sekundi nemate dilemu tko je došao spremniji na okršaj, tko izgleda gladnije, i tko će naposljetku slaviti. I on to stvarno misli. Nikad neću zaboraviti konferenciju za medije prije ogleda s Roy Nelsonom, tipom koji ima šaku iz pakla. Miočić je rekao kako ga zanima samo pobjeda, bez obzira na način na koji će stići. Nelson je rekao kako ga zanima jedino nokaut, kako neće nikad „nabadati“ suparnika direktima izdaleka i čekati sudačku odluku. Kada je počeo meč, udarao je jedino Miočić.

"Nedostatak karizme"

Dugo vremena smatrano je kako baš zbog nedostatka naročite osobnosti koja bi bila interesantna publici nije dobivao bolje šanse kada je to zaslužio. Onda je, nakon što je nokautirao Arlovskog unutar prve minute meča, odjurio prema dijelu kaveza iza kojeg je sjedio Dana White i tražio svoj „shot“. Dobio ga je, a ostalo je povijest. Svatko tko je pogledao barem jedan njegov intervju, zna da je teza o nedostatku karizme apsolutno sranje. Teško ćete naći duhovitijeg, normalnijeg i zabavnijeg borca u cijeloj organizaciji. Borca koji, uzgred budi rečeno, i dalje radi kao vatrogasac. Ako ste to uzeli zdravo za gotovo, pročitajte još jednom rečenicu – NAJOPASNIJI ČOVJEK NA SVIJETU RADI KAO VATROGASAC. I dok razne galamdžije od boraca okupiraju naslove treš rubrika u novinama, Miočić spašava živote. Njemu trash talk ne treba, njemu je sama borba dovoljan stimulans. On se stvarno jako, jako voli boriti. Bez obzira na sjajnu pripremu za svakog suparnika (zatvaranje distance Ciganu i pritiskanje uz ogradu, izbjegavanje dugih kombinacija kojima bi ga Werdum mogao uloviti u klinč i kontrolirana agresija kojom ne daje Overeemu šansu za kontru), borbu u svojoj osnovi shvaća dosta banalno. On se došao potući. I ima nešto vrlo primitivno privlačno u tom stavu. Najava prvog meča za titulu s Werdumom u kojoj Werdum objašnjava u kojim segmentima ima prednost, a Miočić onim promuklim glasom, kao da se do maloprije naderavao u varionici željeza, a sada se ide potući, kaže kako je teško raditi jiu-jitsu dok te netko udara u glavu - postala je instant klasik izjava ovog sporta.

Što dalje?

Formula je jednostavna – tko god predstavama zasluži biti idući izazivač, logični je odabir. Očekuje nas i treći meč između Werduma i Overeema, a i jedan i drugi pobjedom dobivaju apsolutno pravo na tu poziciju. Francis Ngannou mladi je lav i zastrašujuće je bolji iz borbe za borbu te je velika budućnost divizije, a Derrick Lewis, koliko god ga mrzili ili voljeli (puno rjeđe) niže pobjedu za pobjedom. Ali postoji još samo jedan čovjek i jedna borba gdje bi pobjedom Miočić potvrdio najveću dominaciju u povijesti ove divizije. Cain Velasquez. Američki Meksikanac jedan je od najboljih boraca generacije, tip koji je godinama bio strah i trepet, ali su ga ozljede unazadile kao rijetko kojeg elitnog borca, u bilo kojem sportu. Po svojem stilu je sličan Miočiću – hrvačka pozadina i dobar boks te strašno nabijanje tempa kroz cijelu borbu približno je formula koju i Stipe koristi. Njihova borba bila bi i sa stilskog aspekta izuzetno zanimljiva jer bi se sudarile dvije izrazito slične borilačke filozofije i dva tipa koji ne znaju za uzmicanje. On je ujedno i posljednji velikan ove generacije nad kojim Stipe nema pobjedu. Posljednji koji ga dijeli od definitivne ocjene kako je američki Hrvat iz Ohia najbolji borac slobodne borbe u povijesti teške divizije.