TOČNO deset sekundi. Toliko je Maradoni trebalo da uzme loptu u svojoj polovici, prođe petoricu igrača i zakuca ga u engleska vrata za najbolji gol u povijesti svjetskih prvenstava. U tih 10 sekundi stalo je sve što trebate znati o nogometnom geniju Diega Maradone.

Najveća utakmica u povijesti SP-a igrala se malo nakon Falklandskog rata

Bila je to je jedna čudna utakmica, a svi oni, svih 114.580 gledatelja, koji su imali sreću da se tog 22. lipnja 1986. prže na nekih pedesetak stupnjeva na tribinama stadiona Azteca vjerojatno i danas čuvaju tu ulaznicu kao najsvetiju relikviju. Jer toga dana se zaista dogodilo čudo. Ne jedno, ne dva, nego puno čuda. A biti na jednoj takvoj utakmici, uživo svjedočiti tim čudima, neusporedivo je važnije nego gledati kako se hoda po vodi ili kako se na nekoj svadbi voda pretvara u vino. Koga briga za to.

Jer novi Prorok je u svega četiri minute najprije zaustavio Zemlju, učinio da svijet zaboravi i na Černobil i na tragediju Challengera, na Sabru i Šatilu, na kršćanske Manorite i na Arape i sva njihova sranja u Libanonu, na hladni rat i na infantilne sukobe Reagana i Gorbačova i one ozbiljnije Karpova i Kasparova. U te četiri minute je napravio više nego što su svi, osim možda njih nekoliko, napravili za cijeloga svoga života.

Rane s Falklanda još su bile svježe, no Argentince je i dalje pekla sramota, to poniženje koje su doživjeli 23. srpnja 1966., kad su ih usred Wembleyja ti engleski džentlmeni istukli, prevarili, pokrali, a onda i izvrijeđali.

Nakon te skandalozne četvrtfinalne utakmice na svjetskom prvenstvu 1966. engleski izbornik, čovjek koji se nedugo nakon Mundijala okitio titulom lorda, sir Alf Ramsey je rekao svojim igračima: ''Nećete mijenjati dresove. Oni su životinje, a mi sa životinjama dresove ne mijenjamo.'' Argentinci su poludjeli. Prijetili su bojkotom, istupanjem iz Fife, ali, kako to već ide kad su veliki u pitanju, tresla se brda, rodio se miš. Kaznu ni Alf Ramsey ni Englezi nisu vidjeli, a Argentinci su svoj trenutak osvete čekali.

Tim golom je ispisao povijest. Ne samo nogometnu

Samo tri minute poslije Božje ruke, kada su svi osim suca Bin Nassera iz Tunisa vidjeli da je Maradona dao gol rukom, došao je red i na najljepši gol u povijesti.

''Da ga nije zabio nakon onakvog mog dodavanja, ubio bih ga'', poslije je pričao Hector Enrique, argentinski reprezentativac koji je na toj utakmici iz svog peterca dodao loptu Diegu, a sve ostalo je legenda. 

Prvo je na red došao Beardsley, pa Reid, pa onda i Hodge, no svima njima Diego bježi jureći prema Shiltonu, gotovo i ne dodirujući loptu. Nakon što je odradio pola puta, sječe i Butchera, pa onda još jednom nesretnog Reida, koji ga je jadan pratio nadajući se tko zna čemu, ne shvaćajući da je protiv svoje volje ubačen kao statist u najljepši film ikada snimljen.

Ostali su još samo Fenwick i Shilton. Legendarni urugvajski komentator Victor Hugo Morales je u tih nekoliko sekundi doživio valjda tri orgazma i četiri srčana udara, no i dalje je imao snage urlati: ''Genio, genio, genio, ta, ta, ta,ta...'' No kad je Diego zaobišao i Shiltona i zabio, cijeli svijet je stao. Svi su stali, svi su zamukli, samo se čuo Morales koji plače i urla: ''Gracias, Dios, por el futbol, por Maradona, pore stas lagrimas!''

Deset sekundi od svoje polovice do Shiltona. Deset sekundi u koje stane sve što ste ikad trebali znati o Maradoni.