Foto: Facebook, Getty Images / Guliver image 

 

RIJEKA je u prijelaznom roku izgubila Ristovskog i Andrijaševića, dvojicu najboljih igrača u protekloj sezoni. Poraz od Dinama uzrokovao je nervozu navijača koji sumnjaju da će Rijeka opet osvojiti titulu. Ali nada itekako postoji, a na Rujevicu je nedavno stigao igrač koji bi mogao pomoći u tome. Zove se Domagoj Pavičić i jedan je od najboljih veznjaka u HNL-u. 

 

 

Iako zbroj odigranih minuta u Dinamu i ne izgleda pretjerano loše, Pavičić nikada nije dobio pravu šansu na Maksimiru. Najčešće je bio sasvim privremeno rješenje u igri bez kontinuirane minutaže, a većinu minuta "ispucao" je na utakmicama u kojima je Dinamo bio favorit. Nerijetko je dobra partija u jednoj utakmici značila klupu u idućoj utakmici. Dinamovi mladići itekako trebaju znalačku ruku koja ih uvodi i navikava na seniorski nogomet, jer njihova prva iskustva uglavnom počivaju na dvama ekstremima:  dominantnoj poziciji u HNL-u koja lako trpi greške u igri i posve podređenoj europskoj u kojoj je svaka izgubljena lopta skupa, a odrastanje mukotrpno.

 

Ante Ćorić bio je projekt maksimirske uprave u nadi da će ga prodati skupo prije nego što su se dogodili problemi u klubu, pa je talentiranom kreativcu bilo oprošteno što s 19 godina jednako toliko minuta može trčati. Domagoj Antolić pretjerano je kritiziran igrač, ali jednostavno je previše trom za moderni nogomet. Teretne vezne linije kojima je on dirigirao tolerirale su se u europskim blamažama, kao i Machadovo izigravanje Maradone s prstom podignutim prema tribinama. Iz jednog, drugog ili trećeg razreda, u sve se ove igrače vjerovalo u Maksimiru. U neke odmah kao nositelje igre, u neke kao zlatne koke koje se mogu dobro naplatiti. Pavičić nije spadao ni u jednu od dvije grupe, što je samo otkrilo kroničnu nesposobnost maksimirske uprave da prepozna vrhunski potencijal.

 

 

 

O Pavičićevim nedostacima ili vrlinama može se diskutirati, ali postoji segment igre po kojem apsolutno odudara od, čast izrazito malobrojnim izuzecima, svih veznih igrača u HNL-u. To je njegov dribling. Izrazita motoričnost i osjećaj za loptu u pokretu daje mu prednost nad čuvarima već u prvom koraku, pa nije nimalo čudno da od svih pandana u Rijeci, Hajduku i Dinamu, ima i statistički, a i površnom procjenom, najopasniji dribling. Za razliku od niza opasnih krilnih igrača koje su hrvatski klubovi proizveli u zadnje vrijeme (Pjaca, Vlašić, Bočkaj), Pavičić tako nudi mogućnost stvaranja viška i u sredini terena, što je kudikamo rizičnije, ali i teže, s obzirom na to da se suparnik obično nalazi sa sve četiri strane. Njegove mogućnosti dodavanja dolikuju tehnički dotjeranom igrača i lagan korak omogućava mu odigravanje brzih pasova iz prvog dodira, ali to je segment u kojem postoji puno prostora za napredak. Njegova elitna razina lige je sposobnost da napad učini opasnim onda kada ništa ne upućuje na takav razvoj događaja.

 

 

Kek ima jasno posloženu momčad u svim linijama, pa tako i u veznom redu. Mate Maleš je čovjek koji nudi defenzivni balans i omogućava bekovima da postaju krilni napadači, Filip Bradarić je motor i mozak ekipe u oba smjera, a Mišić je igrač odličnih trkačkih kapaciteta sposoban pokriti više pozicija. Za razliku od lani, fali Andrijašević, faktor X, onaj koji dodatnom vrijednošću oplemenjuje uigranu i automatiziranu momčad. A baš taj lik bi mogao biti Pavičić. On je jedini veznjak u sadašnjem rosteru Rijeke sposoban odraditi sve svoje zadaće, a i dalje biti prisutan u završnici i istinska prijetnja za suparnički gol. Vjerojatno nitko to ne može raditi s osjećajem i tajmingom kao Andrijašević, ali Pavičić je nešto najbliže tome što je postojalo na tržištu. Protiv zatvorenijih protivnika može odigrati "osmicu“ s Mišićem ispred Bradarićem, u derbijima ga Kek može koristiti kao dodatnog veznjaka koji bi se s pozicije desetke spuštao i davao brojčanu prednost ekipi i ulaženjem između linija inicirao završnicu. Jedno je sigurno – geometrija Kekove ekipe dobila je potencijalno nekoliko novih dimenzija koje bez igrača takvih tehničkih kapaciteta ne bi bilo moguće efikasno igrati.

 

 

Pavičić nije čudotvorac. On je talentiran igrač koji tek uz veliko povjerenje i još više rada može ostvariti sve svoje potencijale koji su postavljeni vrlo visoko. S 23 godine više se ne može smatrati čudom od djeteta, ali fazu igranja koja sa sobom nosi "dječje bolesti“, a kod boljih igrača onda i pouke, nitko ne može preskočiti. Škola je to koju su morali proći i Filip Bradarić i Marko Rog i Luka Modrić i Andres Iniesta. Dobar trener, što Kek nedvojbeno je, zna prepoznati ovakav potencijal. Ali puno teže je odlučiti da se konci igre djelomično daju u ruke igraču koji se tome tek treba učiti, a put je to na kojem su greške neminovne.

 

Posebno se pritom treba osvrnuti na igru u obrani i uštimavanje kako bi Pavičić postao jedna u nizu karika u Rijekinu presingu koje funkcioniraju vrlo dobro. Dosad se u karijeri nije susreo s takvim zahtjevima i vrlo skoro ćemo saznati kako će na njih odgovoriti. Rijekina sezona je ulaskom u Europsku lige postala dovoljno duga da bi se vidjelo može li Pavičić biti novi Andrijašević, oruđe odbačeno od mrskih rivala koje Slovenac umije vješto iskoristiti za izgradnju stroja koji nitko u ligi ne zna i ne može braniti.