TRADICIJA se nastavila. Island nikad na europskim rukometnim prvenstvima nije pobijedio Hrvatsku. Do sada je Hrvatska imala četiri pobjede (2008: 29:28, 2012: 31:29, 2016: 37:28, 2018: 29:22), a ove dvije reprezentacije su na Euru u Austriju 2010. odigrale i jedan remi (26:26).

Hrvatska je u svih dosadašnjih pet utakmica bila veliki favorit i taj je status znala opravdati. Ovaj put je bilo drugačije. Island je nakon fantastično odigranog prvog dijela turnira i senzacionalnog razbijanja Francuske sa sedam razlike bez šest važnih igrača, uključujući srce i dušu momčadi Arona Palmarssona, protiv oslabljene i neuvjerljive Hrvatske očekivao pobjedu i potvrdu plasmana u polufinale.

Najčudnija utakmica turnira

No nije uspio. U najčudnijoj utakmici turnira Hrvatska je u dramatičnoj završnici slavila 23:22 golom osporavanog Ante Gadže u posljednjim sekundama i slavila je u neobičnom susretu dviju možda i koronom najviše pogođenih ekipa.

Tijek utakmice, način na koji se igrala i kako je završila možda najbolje oslikavaju u kakvom su stanju bile obje ekipe - iscrpljene, premorene na rubu snaga i debelo u crvenom - i koliko smisla ima ovaj Euro. Igrala se 25. minuta prvog poluvremena kad je Magnus Magnusson zabio za prednost Islanda 10:5.

U tom trenutku su se valjda svi pred malim ekranima u Hrvatskoj pribojavali katastrofe i još jednog rezultatskog debakla nakon užasa protiv Crne Gore. Hrvatska u tim trenucima nije imala nikakvu ideju u napadu, a u igri šest na šest nije bilo niti jedne uigrane akcije koja bi odavala da se zna što se radi i zašto se to radi.

Početak je za Hrvatsku bio katastrofalan

S druge strane, Island je nastavio gdje je stao protiv Francuske. Igrači Gudmundura Gudmundssona letjeli su terenom i samo zahvaljujući odličnom Pešiću i solidnoj obrani razlika nije bila puno veća.

Onda se priča okrenula. Island je stao, utakmica s Francuskom je uzela danak (Island je igrao bez Bjorgvina Gustavssona, Arona Palmarssona,  Bjarkija Elissona, Elvara Jonssona, Gislija Kristijanssona, Olafura Gudmundsona, Janusa Smarasona i  Arona Arnassona i Daniela Ingasona), a hrvatska obrana je pokazala zašto je uvijek bila najjače hrvatsko oružje.

Pešić se razbranio, a napad sedam na šest počeo je funkcionirati. Gojun i Srna u srcu obrane nizali su blokade, fantastični Pešić je skidao zicere i skupljao obrane, a kako napad počinje iz obrane, islandska se mreža počela puniti.

Hrvatska obrana donijela nevjerojatni preokret  

Martinović je opet pokazao da je lider ove ekipe, Tin Lučin je s nekoliko poteza najavio da postaje zvijezda svjetskog rukometa i legitimni nasljednik Domagoja Duvnjaka, a Marino Marić je dokazao da je jedan od najboljih svjetskih pivota u fazi napada i nakon ove utakmice još je više nejasno zašto ga je Horvat pozvao tek kad je zbog brojnih pozitivnih testova bio na to prinuđen.

Island je u prvih 15 minuta drugog dijela zabio samo dva gola i Hrvatska je otišla na ogromnih +5. Izbornik Islanda Gudmundssona se u nemoći i očaju hvatao za glavu i čupao je kosu. Island je tada izgledao kao razbijena vojska i malo tko je vjerovao da je preokret moguć. No, kako smo rekli, gledali smo bizarnu i čudnu utakmicu.

Hrvatski napad je stao, Island je krenuo grickati prednost i pred sam kraj je poveo. Ipak, u igri gol za gol, ili u igri obrana za obranu, Hrvatska je imala više sreće i znanja te je zasluženo slavila. Momčad je, kako se kaže, pokazala karakter, izdržala je u trenucima kad je bila pokopana i na dnu te je euforično slavlje hrvatskih igrača najbolje opisalo koliko im je ova pobjeda značila.