hrvatska - azerbajdžan

Najveća ikona Azerbajdžana je sudac o čijoj odluci se raspravlja već 53 godine

Najveća ikona Azerbajdžana je sudac o čijoj odluci se raspravlja već 53 godine
Foto: Guliver Image/Getty Images

HRVATSKA nogometna reprezentacija u četvrtak od 20:45 na Maksimiru otvara kvalifikacije za Euro 2020. protiv reprezentacije Azerbajdžana, a najveća ikona te zemlje je sudac Tofik Bahramov.

Protivnik svjetskim doprvacima bit će reprezentacija koja praktički ne postoji na nogometnoj mapi svijeta i čiji su igrači nepoznati i najzagriženijim fanaticima Football Managera.

Hrvatska protiv nogometnog liliputanca o kojem ne znamo gotovo ništa

Azeri su trenutačno 108. reprezentacija svijeta, samo im pet reprezentativaca kruh zarađuje izvan domovine, a najpoznatiji među njima, napadač Ramil Šejdajev, igra za ruski Krila Sovjetov. Izbornik im je Nikola Jurčević, a hrvatska je s Azerbajdžanom igrala i u kvalifikacijama za Euro 2016. Na početku tih kvalifikacija vodio ih je legendarni Nijemac Berti Vogts, a njega je naslijedio Robert Prosinečki. Prvi susret u Osijeku završio je 6:0 za Hrvatsku, a u uzvratu Prosinečki je šokirao Niku Kovača i izvukao nulu. Taj je remi označio početak pada sadašnjeg trenera Bayerna na klupi reprezentacije.

Ipak, i taj Azerbejdžan, taj nogometni liliputanac, zemlja koja se samostalno natječe još od kvalifikacija za EP 1996., a bez ikakve šanse da se i približi plasmanu na neku veliku nogometnu smotru, ima jednog čovjeka čije je ime zlatnim slovima upisano u povijest svjetskog nogometa.

Najpoznatija osoba azerskog nogometa je sudac

To nije Anatolij Baniševskij, nekad poprilično poznat igrač Neftčija iz Bakua, nogometaš koji je bio dio sovjetskog tima koji je osvojio četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu u Engleskoj 1966. To jedino slavno lice u cjelokupnoj povijesti nogometa te bivše sovjetske republike je Tofik Bahramov, nogometni sudac koji je baš na tom istom Mundijalu u Engleskoj napravio nešto zbog čega će njegovo ime biti debelo podcrtano u svim almanasima i enciklopedijama o povijesti nogometa te zbog čega i nacionalni stadion u Bakuu nosi upravo njegovo ime.

Nikad, ali baš nikad se nije dogodilo da je jedan gol podigao toliku buru kao što je to učinio gol Geoffa Hursta u nezaboravnoj finalnoj utakmici na Svjetskom prvenstvu 1966. u Engleskoj između domaćina i Zapadne Njemačke.

Ni 53 godina poslije, nismo sigurni što se točno dogodilo tog 30. srpnja 1966. Puno je otvorenih pitanja, Nijemci će tvrditi jedno, Englezi drugo, a najmodernija tehnologija se koristi kako bi došli do odgovora.

Znamo samo da je Engleska pobijedila Njemačku, da je Geoff Hurst jedini nogometaš u povijesti koji je u finalima zabio tri komada, da je u domovinu nogometa vraćena kruna za koju su Otočani oduvijek smatrali da im pripada po sili Boga, pravde i nogometnih zakona, a sve ostalo je i dalje obavijeno maglom, misterijama, pa čak i azerbajdžanskim legendama.

Geoff Hurst je strijelac jedinog hat-tricka u povijesti finala SP-a

Na Wembleyju se okupilo čak 100 tisuća duša da svjedoči tom povijesnom dvoboju, nastavku rata koji je završio dvadeset godina prije, meču koji je sa sobom nosio i brojne terete prošlosti. Tezu da je nogomet rat koji se umjesto na bojištu vodi na travnjaku danima uoči meča forsirali su engleski mediji. Atmosfera je bila dovedena do usijanja i samo se čekao početak meča.

U više uzbudljivom nego atraktivnom dvoboju Nijemci su u posljednjim trenucima regularnog dijela utakmice, na svoj klasičan način, kad je glavni sudac utakmice Švicarac Dienst već bio spreman odsvirati kraj utakmice, zabili preko Webbera gol za 2:2 i za produžetke.

A onda se u 100. minuti dogodio najkontroverzniji detalj u povijesti nogometa. Odlični Ball je vukao po desnoj strani te ubacio u šesnaesterac gdje je loptu sjajno primio Hurst, vrhunski se okrenuo i strahovito opalio. Lopta je pogodila u gredu i odbila se točno na gol-crtu. Ispred ili iza nje, e to je bilo pitanje svih pitanja.

Najsporniji gol svih vremena kao osveta za Staljingrad

Hurst je instinktivno podigao ruke sugerirajući sucu Dienstu da je gol regularan, Roger Hunt je počeo slaviti, a švicarski sudac je otišao na konzultacije s pomoćnim sucem Bahramovim iz SSSR-a (točnije, iz Azerbajdžana). Dogovor dva suca trajao je cijelu vječnost. Naime, Bahramov nije znao engleski. Služio se samo ruskim i turskim jezikom i na konačnu odluku trebalo se čekati jako dugo.

''Ne, ne, linijski sudac je rekao ne'', urlao je komentator BBC-ja Kenneth Wolstenholme gledajući Bahramova kako govorom tijela nešto objašnjava Dienstu. Tko zna o čemu su Švicarac i Azer pričali u tom trenutku, ali tadašnja izvješća kažu da je čekanje bilo ubitačno.

''Glavni sudac se savjetuje s pomoćnim. Ovo čekanje je agonija'', dio je izvještaja Timesa s te utakmice.

Za Engleze junak, za Nijemce ubojica, a za Azere nacionalna ikona

Ipak, Bahramov je uvjerio Diensta da je bio gol i Švicarcu nije preostalo ništa drugo nego pokazati na centar. Nijemci su se još jednom pokušali vratiti u igru, ali bilo je jasno da za novi preokret nemaju snage. Hurst u 120. minuti zabija svoj treći i ukupno engleski četvrti gol za pobjedu 4:2 i neviđeno slavlje u Engleskoj. Hurst je bio heroj nacije, ali cijeli je svijet tada pričao samo o Bahramovu. Do tog dana anonimni Azer postao je zvijezda. Za Engleze bio je ''ruski sudac koji je postao nevjerojatan junak finala SP-a'', za Nijemce je bio počinitelj zloglasnog ''Wembley-Tora'' i čovjek koji je uništio snove cijeloj jednoj generaciji, dok je za azerbejdžansku naciju ostao sportska ikona.

Kapetan Engleske, Bobby Moore, kasnije je rekao:

''Osvojili smo naslov prvaka svijeta zbog najbolje žalbe svih vremena. Vjerujem da je stari Bahramov priznao gol samo radi Rogerove reakcije.''

O tom kontroverznom trećem golu Engleske godinama su se pričale priče, vodile polemike, pisale knjige, skladale pjesme i snimali filmovi. U svojim je memoarima Bahramov tvrdio da je bio u pravu, da je lopta zaista pala iza crte. Tvrdio je da je kretanje mreže gola bilo dokaz da je donio ispravnu odluku. Ipak, kasnije je navodno promijenio mišljenje.

Gol kao osveta za Staljingrad

Legenda kaže da je Bahramov na samrti jednom novinaru na pitanje je li gol bio ili nije tek suho prosiktao riječ Staljingrad, što je jasno sugeriralo da je njegova odluka bila osveta Nijemcima za strahote počinjene u tom gradu za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Jonathan Mayo, autor sjajne knjige ''The 1966 Word Cup Final: Minute by Minute'', sumnja u to.

''Nisam našao dokaze da je Bahramov to ikad rekao. Mislim da se radi o urbanom mitu. Bio je iz Azerbajdžana, a koliko god strašno bilo ono što se događalo u tom gradu, u njegov glavi zapravo i nije.''

Bila to istina ili ne, nije ni bitno, važno je da lijepo zvuči i da je priča zanimljiva, kao što nije važno ni je li zbog tog gola Engleska kažnjena za sve vijeke vjekova, naravno, u nogometnom smislu. Valjda jednako onako kako je Dinamo kažnjen zbog prokletstva Zambatinog novčića.

Karijera Tofika Bahramova nakon tog finala krenula je uzlazno, a život mu više nije bio isti. Bio je glavni sudac na SP-u 1970., a 1972. sudio je i prvu utakmicu finala Kupa UEFA između Tottenhama i Wolvesa. Ikonični vratar Lav Jašin tražio je da baš Bahramov sudi njegovu oproštajnu utakmicu, u znak počasti za sve što je napravio za nogomet.

Bahramov je kasnije radio kao trener u Neftčiju, a bio je i glavni tajnik azerbajdžanskog nogometnog saveza, što je imalo golem utjecaj na razvoj igre na svim razinama u zemlji. Nogomet je živio sve do smrti 1993., u karijeri je napravio puno, ali za Engleze i Nijemce važno je bilo samo ono što se dogodilo 30. srpnja 1966. na travi mitskog Wembleyja.

"Ljudi kao što je Tofik Bahramov rađaju se jednom u 100 godina", rekao je njegov sin Bahram 2006.

Slučajno postao sudac

Tofik Bahramov se rodio 1925., a od rane mladosti bio je lud za nogometom.

''Obitelj mog oca nije imala puno. Bili su siromašni. Moj je otac imao samo jedne cipele, a njih je uništio igrajući nogomet. Znajući da će moja baka biti očajna, otrčao je do obućara i molio ga da mu popravi cipele'', pričao je Bahramov mlađi.

Tofik je od 1943. do 1950. igrao za azerbejdžanske klubove Spartak, Dinamo i Neftči iz Bakua. Ozbiljna ozljeda značila je da više neće moći igrati, ali niti u jednom trenutku nije pomislio okrenuti leđa nogometu. Postao je sudac, ali sasvim slučajno. Juniori Dinama i Iašečija trebali su odigrati utakmicu, sudac se nije pojavio, a zviždaljku u ruke je uzeo Tofik Bahramov. Od tog dana više od dva desetljeća nije ju ispuštao iz ruku.

Godine 2004., uoči kvalifikacijske utakmice u Bakuu između Azerbajdžana i Engleske, Geoff Hurst i njemački vratar Tilkowski položili su cvijeće ispred statue jednog od najpoznatijeg suca svih vremena. Dolazak Tilkowskog i njegov naklon Bahramovu bili su simbolička gesta oprosta. Ipak, za Nijemce ONO nikad neće biti gol.

''Oko nas je bilo oko 150 novinara. Prije nego što je stiglo prvo pitanje, rekao sam: 'Budimo jasni - lopta nije prešla crtu.'''

Možda i nije, ali koga briga. Važno je da legenda traje i nakon 50 godina. A zbog takvih bajki i mitova i volimo nogomet.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara