Tekst: M.Pa.
Foto: AFP

IVICA OLIĆ i Danijel Pranjić bit će hrvatski igrači koji su nakon Dade Prše 2004. nastupili u finalu Lige prvaka. Dosad je sedam Hrvata igralo u najvažnijoj utakmici LP-a: Dado Pršo, Igor Tudor, Boris Živković, Marko Babić, Davor Šuker, Alen Bokšić i Zvonimir Boban.

Aktualni prvak Barcelona je prije godinu dana u finalu svladala Manchester i tu nismo imali svoje igrače kao ni godinu ranije kad je United napenalio Chelsea. Milan se 2007. u Ateni osvetio Liverpoolu, tada je član Rossonera bio Dario Šimić ali je u Ligi prvaka upisao šest nastupa i nakon igranja po skupini više nije nastupao. Hrvata nije bilo ni u sezoni 2005/06 kada je pariškom finalu Barca svladala Arsenal.

Liverpool i Milan režirali su dramu 2005. u finalu, a tada je dres Redsa nosio Igor Bišćan. Bišćan je tu sezonu Lige prvaka igrao odlično na zadnjem veznom i pomogao klubu da u završnici prođe Leverkusen, Juventus i Chelsea. No, na opće iznenađenje Rafael Benítez ga je u finalu ostavio na klupi. Milan je nakon prvog poluvremena poveo 3:0, ali Redsi su izjednačili u samo šest minuta i onda nakon jedanaesteraca uzeli naslov. Nažalost, Bišćan nije ulazio u igru, a Šimić nije bio ni u zapisniku pa je tako Hrvatska ostala bez svog igrača na travnjaku.

Pršo ušao u 23. minuti finala

Slična stvar dogodila se i Dadi Prši 2004. godine. Velikani su podbacili te sezone pa su se u finalu našli Monaco i Porto kojeg je vodio Jose Mourinho. Pršo je odlično igrao u skupini, a u povijest se upisao sa četiri gola Deportivu u pobjedi 8:3. To je uspjelo još samo Van Bastenu, Simoneu Inzaghiju, Van Nistelrooyu, Ševčenku i Messiju. Pršo je nakon toga u osmini finala golom Lokomotivi iz Moskve osigurao svojoj momčadi prolazak dalje, a zabio je i Chelseaju u polufinalu. Didier Deschamps ga je u finalu ostavio na klupi, ali ga je morao staviti u 23. minuti nakon što se ozlijedio Giuly. No, Monaco je tu utakmicu odigrao katastrofalno, Porto je slavio 3:0 i počela je era Josea Mourinha.

Milan je 2003. uzeo Ligu prvaka, a Dario Šimić je i tada stanovao na San Siru. Povratnik u Dinamo je tada upisao 12 nastupa u Ligi prvaka, ali nije nastupio u polufinalu protiv Intera niti u finalu s Juventusom. No, zato je u momčadi Stare Dame od prve minute igrao Igor Tudor kojeg je u 43. minuti Marcello Lippi zamijenio Alessandrom Birindellijem. Finale na Old Traffordu su odlučili jedanaesterci. Nakon 120 minuta je bilo 0:0, a pobjednički penal realizirao je Ševčenko.

Živković igrao, a Babić i Vranješ ga gledali s klupe

U finalu 2002. igrali su Bayer i Real. Živković, koji sad radi kao skaut Leverkusena, je odigrao cijelu utakmicu na stoperu u paru s Luciom. Marko Babić je ušao s klupe (zamijenio Lucija), a Jurica Vranješ prosjedio na klupi cijelu utakmicu na Hampden Parku u Glasgowu. Raul je Španjolce doveo u vodstvo već u osmoj minuti, izjednačio je Lucio pet minuta kasnije da bi naslov Realu donio Zinedine Zidane sjajnim volejom u 45. minuti. Leverkusen je te godine izborio drugo mjesto u skupini s Barcom, Lyonom i Fenerbahčeom, a kasnije su prošli Liverpool i Manchester United.

2001. u finalu Lige prvaka na San Siru igrali su Bayern i Valencia. Ni tu nije bilo Hrvata, a nakon 1:1 u prvih 120 minuta odlučivali su jedanaesterci. Zanimljivo, i oba gola u utakmici su postignuta s bijele točke, Mendieta je zabio u trećoj, a Effenberg u 50. Pobjedu Bavarcima u ruletu jedanaesteraca donio je Linke. Valencia je i godinu prije toga ušla u španjolsko finale Lige prvaka gdje ju je čekao Real Madrid. Madriđani su sve riješili golovima Morientesa, McManaman i Rula, a ni tada nije bilo hrvatskih igrača u finalu.

Još jedno dramatično finale gledali smo 1999. u režiji Manchestera i Bayerna. Igralo se na Nou Campu, a engleska se momčad uspjela vratiti u rijetko viđenom preokretu. Za Bayern je zabio Basler u šestoj minuti i ta je rezultat stajao sve do 90. Nijemci su već bili slavili naslov, no Ferguson je briljantno pogodio uvođenjem Sheringham i Solskjaera. Prvo je Englez pogodio u prvoj minuti naknade Pierluigija Colline, a dvije minute nakon toga je Norvežanin zabio za naslov prvaka i šok Nijemaca kojima nije bilo jasno što se dogodilo. Ni tada nije bilo Hrvata.

Bokšić igrao dva finala u Muenchenu, Boban dva finala zaredom

Davor Šuker dobio je jednu minutu u finalu na Amsterdam Areni 1998. Igrali su Real i Juventus, a susret je riješio Predrag Mijatović u 67. minuti. Šuker je u 89. zamijenio strijelca Mijatovića i osjetio kako je nastupiti u finalu Lige prvaka. I godinu prije toga smo imali Hrvata u finalu Lige prvaka. Bio je to Alen Bokšić koji sa svojim Juventusom u Muenchenu nije uspio svladati Borussiju iz Dortmunda. Riedle je zabio dva gol, Del Piero je u 64. minuti smanjio na 2:1, ali Ricken sedam minuta kasnije zabio za iznenađujućih 3:1. Bokšić je igrao do 88. minute, umjesto njega je ušao Alessio Tacchinardi.

U finalu 1996. na Olimpicu su igrali Juventus i Ajax, bez hrvatskih igrača. Ravanelli je u 12. minuti doveo Torineze u vodstvo, izjednačio je Jari Litmanen u 41. Juventus je na kraju dobio na penale i uzeo naslov jedini naslov otkad se igra Liga prvaka. No, zato smo 1995. imali Zvonimir Bobana u finalu. U Beču su igrali Ajax i Milan, a pobjednički gol Nizozemcima osigurao je Kluivert u 85. minuti. Boban je zamijenjen pred kraj utakmice.

Zvone Boban nastupio je u finalu i godinu prije kad je njegov Milan razmontirao Barcelonu u Ateni. Završilo je 4:0, Massaro je zabio dva, a Savičević i Desailly po jedan gol. Boban je odigrao cijelu utakmicu. Hrvatska je imala igrača u prvom finalu Lige prvaka u novom formatu. Bio je to Alen Bokšić koji je odigrao cijelo finale 1993. Njegov Marseille je u Muenchenu svladao Milan kojeg je tada vodio Fabio Capello.