Liverpoolov brazilski vratar Alisson Becker prije nekoliko mjeseci napisao je priču o svom životu za The Players' Tribune. Nakon što je drugi put u dvije sezone izbacio Barcelonu iz Lige prvaka, prenosimo njegov tekst. 

OVA priča reći će vam sve što trebate znati o mojoj obitelji. Svjetsko prvenstvo 1998. Meni je pet, a mom bratu Murielu 10 godina. U kući moje tetke gledamo polufinalnu utakmicu Brazil - Nizozemska. Ima nas puno. Moja tetka pripremila je hranu za sve nas, imali smo i veliku tortu. U utakmici se izvode jedanaesterci, a moj otac i ujak su već ludi. Ne mogu izdržati pritisak. Ne mogu čak ni sjediti, započinje svoju priču za The Players' Tribune Liverpoolov brazilski vratar Alisson Becker.

Nakon što je Taffarel obranio posljednji udarac, moj otac trči iz dnevnog boravka u kuhinju i vrišti. I što onda čini? Udara licem u tortu. I onda trči natrag u dnevni boravak sa šlagom po cijelom licu i viče: "Idemo u finale! Idemo u finale!" Bilo je to najsmješnije što sam vidio dok sam bio dijete. Moj tata je lud, ali na najbolji način.

Dvadeset godina kasnije, njegov sin je na Svjetskom prvenstvu. Da budem iskren, vjerojatno sam puno sličniji njemu nego što bih volio priznati. Ako ste me vidjeli kako igram za Brazil ili Romu, onda ste vidjeli moju priličnu mirnu pojavu. Ali nisam uvijek bio takav. Zapravo, ako biste poslali nekoga da napiše izvještaj o meni kao djetetu, vjerujem da bi to izgledalo ovako: "Alisson Becker: golman, sedam godina. Nizak, ljutit, često plače."

Znam da to vjerojatno ne djeluje kao da se radi o vrataru brazilske reprezentacije, ali to je istina. Prošao sam dug put od tada. Kad sam ušao u tinejdžerske godine, nisam bio čak ni najbolji vratar u svojoj obitelji. Muriel je bio bolji golman od mene i bolji čovjek. Volio me izazivati. Znao je točno što treba učiniti kako bih ja izgubio živce. Mislim da sva starija braća imaju taj talent. No na neki mi je način to pomoglo da naučim kontrolirati svoje emocije.

"On je najvažnija osoba u mojoj priči"

Upravo zbog njega završio sam na golu. Neki ljudi kažu da sam jednostavno morao biti golman, možda je to i točno. Moja majka bila je vratarica rukometne ekipe u školi. Moj pradjed je bio golman amaterske nogometne momčadi u mom gradu Novo Hamburgu. A moj otac bio je golman u svojoj korporativnoj momčadi. Možda je to bio Božjeg plana za mene, tko zna?

Kad mi je bilo pet godina, moj brat i ja odlazili bismo gledati oca kako igra i vidjeli smo koliko je uživao. Da budem iskren, bio je malo lud i na terenu, uvijek bi se bacao na glavu prema nogama napadača kako bi zgrabio loptu. Imao je zaista divlji stil. Obojica smo mu se divili i naslijedili njegov stil. Djeca su uvijek takva, zar ne? Vide oca kako nešto dobro radi i pomisle kako žele postati poput njega.

No pravi razlog zbog kojeg sam stao na vrata bio je moj brat. Igrao sam se s prijateljima, koji su redom bili stariji i veći od mene. I kad bi se određivalo tko će gdje igrati, naravno, najniži klinac morao je stati na gol. Nije uopće bilo nikakve rasprave. Bilo je to ok, zato što sam volio braniti. Svidjelo mi se.

Naravno, u tom trenutku nogomet je bio samo zabava, ali onda je došlo Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji 2002. Brat i ja ustali bismo u zoru i gledali utakmice. Nikad neću zaboraviti osjećaj kad bi Brazil pobijedio. Bilo je fantastično! Pomislio sam kako je to ono što ću raditi. Igrat ću za Brazil. Ići ću na Svjetsko prvenstvo. I osvojit ću ga.

"Bilo je to možda i najbolje razdoblje mog života"

Tako sam počeo nogomet shvaćati ozbiljnije. Svaki put kad bismo igrali na ulicama Novo Hamburga, ja bih stao na gol. Kad se moja obitelj preselila iz našeg stambenog bloka u kuću, moj brat i ja igrali bismo se sami malim plastičnim loptama. Otvorili bismo vrata prema dnevnom boravku i koristili ih kao gol. To je bio pravi pokolj! I bilo je baš zabavno. Bilo je to možda i najbolje razdoblje mog života.

U to vrijeme počeo sam igrati za juniorsku momčad Internacionala u Porto Alegreu. To je jedan od velikih klubova u Brazilu pa je očito da sam nešto činio dobro. Ali imao sam jedan problem. I dalje sam bio nizak.

Tjelesno sam kasno sazrio, tako da su svi vratari moje dobi bili viši i jači od mene. Imali smo test zrelosti koji je igrače ocjenjivao od jedan do pet. Dok su moji suigrači stigli do ocjene pet, ja sam još bio na dvojki. A to baš i nije dobro za golmana, zar ne? Moraš biti visok, moraš skakati visoko i moraš pokriti loptu. Drugim riječima, biti nizak nije bilo dobro. Pa sam završio kao rezerva.

Onda je Internacional doveo još jednog golmana iz Palmeirasa. Pogađate, i on bio je viši i jači od mene. Pomislio sam: "Super, sad sam treći izbor. Kako ću, dovraga, ikad zaigrati za Brazil?" Imao sam ozbiljne sumnje.

Tad je uslijedio Nike Cup, veliko natjecanje za 14- i 15-godišnjake. Kad je moj brat zaigrao na Nike Cupu, bio je izabran za najboljeg golmana turnira. Donio je trofej kući, a ja sam ga gledao i rekao: "Čovječe, želim i ja jedan."

"U jednoj godini narastao sam sa 170 na 187 centimetara"

Međutim, nisam ni zaigrao. Iskreno, razmišljao sam da dignem ruke od svega. Znao sam sve o legendama poput Ikera Casillasa i Gianluigija Buffona, koji su sa 17 godina debitirali za prve momčadi, i želio sam biti poput njih. Koliko dugo trebam čekati? Hoće li se to ikad dogoditi i meni? Nije baš tako izgledalo.

Klub nije bio siguran hoću li ikad početi rasti ili ću zauvijek ostati nizak. Mislim da me je Bog čuvao jer su u klubu odlučili sačekati još jednu godinu. Moja se tehnika drastično poboljšala. A onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Napokon sam počeo rasti. U jednoj godini narastao sam sa 170 na 187 centimetara. Moja zrelost dosegnula je četvrtu razinu. Odjednom sam imao i tjelesnu građu i tehniku. Ljudi su me počeli primjećivati i više nego što sam bio svjestan. Jednog dana, kad mi je bilo 16 godina, bio sam s prijateljima na plaži blizu kuće bake i djeda. Kad sam pogledao na mobitel, vidio sam pet propuštenih poziva od djeda. Bojao sam se najgoreg.

Pomislio sam: "Bože, možda se nešto dogodilo mojoj obitelji." Nazvao sam djeda u panici.

"Mali, moraš se odmah vratiti kući", rekao je djed.

"Zašto? Je li netko ozlijeđen? Je li netko umro?"

"Ne, ne, ne... Pozvan si igrati za brazilsku reprezentaciju U-17"

Nisam povjerovao. Jednostavno nisam. Znate, moj djed se uvijek volio šaliti. Zato sam pomislio kako ipak trebam otići kući i provjeriti što se događa, za svaki slučaj. Onda me nazvao i ujak i rekao mi istu stvar.

"Što ima, rugobo? Čestitam!"

Ali i dalje nisam vjerovao. Mislio sam da se zezaju sa mnom.

Trčao sam pola sata od plaže do kuće kako bih mogao otvoriti službenu web stranicu Brazilskog nogometnog saveza. I tamo je pisalo: Alisson Becker. Zaista su me pozvali. Bilo je to prilično zabavno, zato što je na popisu bilo još nekoliko danas poznatih imena. Neymar i Coutinho.

Nakon toga, stvari su krenule dosta brzo. Kad mi je 2013. bilo 20 godina, debitirao sam za seniorsku momčad Internacionala, a dvije godine kasnije odigrao sam i prvu seniorsku utakmicu za Brazil. Ta je utakmica promijenila moj život. Ponekad zastanem i pomislim: "Hej, čovječe, pa ja sam tu!" U brazilskoj reprezentaciji. I idem na Svjetsko prvenstvo. To je čudo Božje.

"Za sve što sam postigao moram zahvaliti svom bratu"

Vidite, budući da smo igrali na istoj poziciji za isti klub, ljudi su nas stalno uspoređivali. Pitali su hoće li Alisson biti dobar kao i Muriel. Neki su rekli da hoće, drugi da neće. Ja se nisam želio uspoređivati s bratom, ali dao mi je određenu perspektivu. Kao profesionalac, morao sam se uspoređivati s onima iznad sebe. Uvijek sam želio biti bolji od njega, ali i on je bio vrlo kompetitivan i nikad nije htio izgubiti od mene. U to doba, obojica smo naporno trenirali u Internacionalu, nijedan od nas dvojice nije želio biti lošiji od onog drugog. Moram reći da je to bio velik izvor motivacije za nas. Kad bih se umorio, on bi rekao: "Ajmo, buraz, idemo još malo." I ja bih to učinio.

A kad bi se on umorio, ja bih mu rekao: "Pokreni se, starče! Pogledaj me, pobjeđujem te iako sam još dijete!"

Tako je bilo još otkako smo bili klinci i igrali se plastičnom loptom. Bilo je to natjecanje temeljeno na mnogo ljubavi. Ponekad je lako zaboraviti koliko sam sreće imao. Ono što definitivno neću zaboraviti je tko mi je pomogao da dođem na ovu razinu. Tako da ovog ljeta neću igrati samo za Brazil, igrat ću i za svog brata. Iskreno, svaki put kad odjenem brazilski dres, pomislim na sve one zajedničke treninge.

Brate, ako čitaš ovo, znaj da je svaka moja obrana u Rusiji bila i tvoja. Moj uspjeh je i tvoj uspjeh, zato što smo dio iste priče. I na tome ću uvijek biti zahvalan.

Grafika: Sofascore za IndexSport