ŠTETA. Dugo je izgledalo da je Veljko Mršić pronašao dobitnu formulu. S njim je Hrvatska imala izbornika koji radi sustavno, koji koristi svaku priliku za selekciju što mu nudi sve siromašniji hrvatski košarkaški bazen, koji nove generacije priprema na ono što će doći i osposobljava ih da preuzmu sekundarne uloge na velikim natjecanjima kad im se priključe naši najbolji igrači iz Eurolige i NBA lige.

Kad je preuzeo reprezentaciju, "ono što će doći" bile su Olimpijske igre u Tokiju. Kad je došlo vrijeme da na velikoj sceni pokaže kako je promijenio mentalitet hrvatske košarke, ona se opet vratila starim boljkama koje je prate već desetljećima i zbog kojih je hrvatskim ljubiteljima sporta već dugo najiritantnija i najismijavanija od svih reprezentacija.

Bogdanović je zabio točno pola hrvatskih koševa. To je najveći razlog debakla

Ispostavilo se da u te dvije godine mandata Mršić nije napravio ništa. Ili možda je, ali njegovi igrači u Splitu to nisu pokazali. Sve se opet odvilo po toliko puta viđenom scenariju filma o hrvatskoj košarci, u kojem se mijenjaju akteri, ali ishod je uvijek isti.

Bojan Bogdanović je protiv Njemačke postigao 38 koševa. Hrvatska ih je postigla 76. Jednostavna matematika govori da ih je Babo zabio pola. I u tome je bio najveći problem, kako u ovom porazu, tako i u prve dvije utakmice na splitskom turniru.

Toliko odskače kvalitetom da su se napadi svodili na "daj loptu Super Babi"

Svaka čast Hezonji i Žižiću, njihovoj kvaliteti i iskustvu iz NBA lige, ali Bogdanović je jedina ekstraklasa u ovoj reprezentaciji. A priključio joj se jedva tjedan dana prije početka turnira, fizički i emocionalno iscrpljen nakon dugačke NBA sezone, pod očitim utjecajem promjene vremenskih zona od devet sati. Takav je poput padobranca na nogometnoj utakmici upao u kohezivnu i uigranu skupinu "dobrih klupskih igrača", jer ono što Hrvatska ima izvan NBA i Eurolige nije puno više od toga, i sve razbucao. S mnogima od njih nikad nije igrao, neke je doslovno prvi put u životu vidio. Nije bilo ni približno vremena za uigravanje, na trenutke je djelovao kao strano tijelo na parketu, a većinu vremena kao meta pogleda svakog suigrača s loptom u rukama, koji očekuje da Super Babo sam vadi iz govana svaki put kad im dođu do grla.

Na to se dodaje Mario Hezonja, koji je preuzimao sličnu odgovornost iako su suigrači to puno manje od njega tražili. I bio Hezonja. Nekad je prošlo, češće nije. Na to se dodaje Ante Žižić, kojem suigrači nisu znali kada i gdje dodati loptu da bi bio učinkovit. Na to se dodaje obrana, koja nije ni mogla biti uigrana u tako kratkom vremenu priprema, a većinom turnira djelovala je kriminalno.

Mršić je podbacio u svim segmentima

Na to se dodaje da Mršić ni na jedan od navedenih problema nije znao reagirati. Ni pravovremenim time-outom, taktičkom prilagodbom ni pogođenom izmjenom. Štoviše, mnoge su mu rotacije prkosile logici i momentumu utakmice. 
On je na klupi djelovao poput svojih kritiziranih prethodnika Ivice Skelina i Dražena Anzulovića u kvalifikacijama na SP 2019., poput Joke Vrankovića na SP-u 2010. u Turskoj, pa i Velimira Perasovića i Ace Petrovića u eliminacijskim utakmicama EP-a 2015. i 2017. protiv Češke i Rusije - beskorisno i zalutalo.

U tih desetak godina razni su izbornici vodili razne generacije igrača, ali samo su dvaput iskočili iz sumorne stvarnosti - 2013. s Jasminom Repešom na Eurobasketu u Sloveniji i 2016. s Acom Petrovićem na kvalifikacijama u Torinu i Olimpijskim igrama u Riju. Samo u ta dva navrata u reprezentaciji se osjećala pozitivna atmosfera i stvorila kemija na parketu. Ali ni za nju nisu bili zaslužni izbornici, jer njih su dvojica Hrvatsku vodila i na pregršt drugih velikih natjecanja, nego neki klik, poput koša Ante Tomića sa sirenom protiv Gruzije u Sloveniji, koja je umjesto novog debakla pokrenula pobjednički niz od devet utakmica i jedino polufinale nakon posljednje medalje 1995.

Nitko ne zna pokrenuti Hrvatsku u nokaut-utakmicama

Mršić nije savršen trener, što pokazuje njegov životopis u kojem je jedine uspjehe bilježio dominacijom hrvatskim parketima s Cedevitom, financijski daleko moćnijim klubom od konkurencije, a nije uspio ispuniti ultimativni cilj osvajanja ABA lige, dok je u svim ostalim klubovima, svojom krivnjom ili spletkom okolnosti, brzo dobivao otkaz zbog loših rezultata.

Ali ni bolji ni uspješniji od njega nisu znali sprječavati debakle, rješavati probleme statičnog napada i zbrčkane obrane, što su osnovne dužnosti izbornika, kao ni psihološki ih izvući iz grča u kojem su igrali nokaut-utakmice i sve one koje su na papiru "morali" dobiti, što su sekundarne trenerske kvalitete. 

Mršiću se mogu pronaći brojna opravdanja, ali i drugi su imali probleme i brojne izostanke. Samo oni su se prilagodili. Kako u osmišljavanju sustava u kojem kasnije priključene zvijezde neće izgledati kao strana tijela na terenu, tako i u prilagodbama za vrijeme utakmice.

Mijenjaju se predsjednici, izbornici, igrači, samo je jedno uvijek isto

Mršić će vjerojatno otići, iako je naizgled do Splita radio dobar izbornički posao. Je li uopće bitno tko će doći nakon njega? Je li bitno je li na čelu saveza sudac Radić, političar Šuker ili košarkaši Vranković i Rađa? Je li bitno je li na klupi slikoviti Aco, vječito nervozni Perasović, profesionalni psovač Repeša, prefrigani Spahija ili prizemni i ugodni Mršić? Je li bitno drže li svlačionicu barabe Mulaomerović i Prkačin, realistični alternativac Ukić ili je ona podijeljena u frakcije koje se ne podnose? Je li bitno očekuju li navijači, mediji i sami igrači medalju, jesu li skeptični i strahuju od blamaže ili su potpuno indiferentni?

Uvijek završava isto. Šteta, jer Hrvatska ima talenta za više.