"Nismo imali što jesti, a živjeli smo za Hajduk. Bili smo avioni za ove danas"

"Nismo imali što jesti, a živjeli smo za Hajduk. Bili smo avioni za ove danas"
Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL,Hajduk.hr

ZLATKO VUJOVIĆ jedan je od najvećih nogometaša u povijesti Hajduka. Za splitski je klub igrao punih 10 godina (1976. - 1987.). Tijekom tog razdoblja bio je prvak Jugoslavije 1979. i osvajač Kupa maršala Tita 1984.

Probojan i jedan od najbržih hrvatskih napadača ikad, najbolju sezonu u Hajduku imao je 1984./85. kada u 34 utakmice postiže čak 25 golova. Nakon odlaska iz Splita mijenjao je klubove po Francuskoj, ali u svakom je bio standardan i uspješan. U Bordeauxu je 1987. osvojio francusko prvenstvo i kup. Dulje je vrijeme držao rekord u broju iznuđenih jedanaesteraca. Najvažnija karakteristika u njegovoj igri bila je njegova brzina i fanatična borbenost.

U jugoslavenskoj je reprezentaciji zabilježio preko 70 utakmica, nastupivši i na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi, na dva Svjetska prvenstva, u Španjolskoj 1982. i Italiji 1990. te na jednom Europskom prvenstvu, u Francuskoj 1984.

S ovom legendom Hajduka najavili smo sutrašnji derbi na Poljudu. 

''Bit će teško. Hajduk je sad u naletu, da ne kažem u euforiji, nakon dvije zadnje pobjede. Moral je porastao, ali odavno su ti igrači trebali shvatiti čiji dres nose i da Hajduk uvijek treba biti dominantan, da se protivnik mora bojati Hajduka, a ne Hajduk protivnika. U moje vrijeme, ali i kasnijih godina, Dinamo bi dolazio na Poljud znajući što ga čeka. A ne kao zadnjih godina. Vulić je 'dite' Hajduka, igrao je tko zna koliko derbija s Dinamom i zna dobro da se njih može dobiti samo ako se u utakmicu uđe muški, fajterski, s puno naboja, ako treba i na rubu kartona, ali da sve to bude u žaru borbe. Takav Hajduk već dugo ne postoji i strašno mi je žao zbog toga. Vjerujem, nadam se, da ćemo sutra gledati pravu utakmicu i da će pobijediti ona momčad koja će pokazati više volje i želje'', kazao je Vujović na početku razgovora.

Hajduk je u naletu otkako je Vulić došao. Tri pobjede u nizu, istina, protiv slabijih rivala, ali momčad je nakon dugo vremena pokazala solidnu igru. Neusporedivo bolju od one s početka sezone. Sve glasnije su priče da su Kopića igrači na neki način bojkotirali. Slažete li se?

''Teško je reći da su ga bojkotirali, ali mišljenja sam da je Kopić dobar trener, ali da nije isto voditi Belupo i Hajduk. Jednostavno, nije se uklopio u ovu sredinu. Trebao je biti puno čvršći s igračima, manje popustljiv. Mislim da ga je mekoća na kraju koštala. Trebali su mu igrati samo oni igrači koji su tijekom tjedna na treninzima pokazali najviše, koji su bili u najboljoj formi. Bez obzira na ime i na reputaciju nekog igrača, uvijek moraju igrati oni koji daju sve od sebe, oni koji najviše grizu. Jednog se igrača možda i može istrpjeti, ali kad u momčadi imaš nekoliko primadona i takozvanih zvjezdica koji igraju preko neke stvari, onda je jasno da ćeš izgubiti. Ne može se dogoditi da vas protivnik u Splitu natrči i prebije. U zadnjih par godina na derbijima na Poljudu samo je onaj Dinamov Brazilac napravio više prekršaja nego cijela momčad Hajduka zajedno. To je nedopustivo. Hajduk može biti kvalitetom i inferioran rivalu, ali taj hendikep onda mora nadoknaditi agresijom i borbenošću. U moje vrijeme danima nismo spavali kad bi nam dolazio Dinamo jer smo svi željeli sebe pokazati u najboljem svjetlu. Stranci koji danas igraju u Hajduku ni izbliza ne pružaju ono što bi trebali pružati. Nažalost, njima je Hajduk samo odskočna daska za dalje, pa onda kad su već tu, uživaju u suncu i moru. Totalno pogrešno. Stranac da bi se nametnuo mora još više gristi i truditi se od domaćeg igrača. Tako bi to trebalo biti. Kad sam otišao vani, morao sam biti puno bolji od domaćeg igrača da bih imao mjesto u momčadi. Budimo iskreni, i Lopez i Said, da dalje ne nabrajam, da su mogli naći bolji klub, sigurno ne bi došli u Hajduk. A onda kad dođu, kažu 'čuo sam za Hajduk'. Ma, čuo si ti vraga. Možeš promašiti gol, možeš i odigrati slabije, ali ne smije se dogoditi da ti u 90 minuta igrajući za Hajduk ne pokažeš volju i želju. Naravno da takav pristup i publika primijeti i da su onda i rezultati kakvi jesu. Međutim, ako ti na treninzima krvariš, ako se ubijaš, onda će doći i rezultat, a onda će te nositi i publika. Ne može se dogoditi da Hajduk bude treći od dna. Jednostavno ne može. Možda ovo nije najbolji Hajduk, ali nitko mi ne može reći da su Dinamo i Rijeka puno bolji. Kvaliteta postoji, samo ona se mora pokazati na terenu, disciplinom, stavom, a ne paradirajući u medijima i beskrvno šetajući terenom''

Gotovo nestvarno zvuči podatak da je od posljednjih 11 derbija na Poljudu Dinamo dobio njih čak deset, a da je Hajduk u zadnje vrijeme više puta slavio na Maksimiru nego kod kuće. Ispada da je Hajduku onda lakše igrati u gostima nego pred Torcidom. Smatrate li da se igrači boje navijača i da zbog toga doma padaju pod pritiskom?

''Ne smije postojati strah od Torcide, ali odgovornosti mora biti. Ne sjećam se kad je zadnji put na Poljudu Hajduk protiv Dinama od prve minute krenuo agresivno. U Zagrebu im je lakše. Tamo se stisnu, uglavnom se brane, čekaju neku kontru. U Splitu je drugačije. Pun Poljud, 30 tisuća navijača, sve grmi. U takvim utakmicama prepoznaje se tko je, a tko nije igrač za Hajduk. Jedan od glavnih problema sadašnjeg Hajduka je izostanak hrabrosti i odgovornosti. Naravno, postoji i pitanje kvalitete i taktike, ali da na Poljudu nosiš dres Hajduka i gledaš kako te neki Brazilac mlati, a da mu ti ne uzvratiš, meni je to nezamislivo. Ne bude li svih 11 igrača od prve do zadnje minute potpuno u utakmici, Hajduk neće pobijediti. Ne samo Dinama, nego s takvim pristupom neće dobiti nikoga. Gorica sad, pa prošle sezone Rudeš. Neka se ljudi iz Rudeša ne uvrijede, ali kako je moguće da jedna takva momčad na Poljudu od 0:2 okrene na 3:2 i pobijedi? Sve je u glavi i pristupu. Ipak, vjerujem da je dolazak Vulića puno toga promijenio i mislim da će sutrašnji derbi biti krasna prilika da Hajduk pred punim stadionom pokaže svoju snagu i svima dokaže da ne zaslužuje mjesto koje sad zauzima na ljestvici.''

Obilježili ste povijest Hajduka. U bijelom dresu igrali ste i na Staroj plinari i na Poljudu, osvajali ste naslove i kupove. Kako gledate na sve ovo što se u posljednje vrijeme događa u Hajduku. Navijači tuku igrače na ulici, uprava kluba smjenjuje trenera zbog s krivim ljudima popijene kave, navijači tjeraju predsjednika kluba u kojeg su se ''do jučer'' kleli, dolazi do sukoba među ljudima koji vode Hajduk… Puno toga neshvatljivog se događa u klubu i slika koja ide prema vani djeluje jako tužno, zar ne?

''Je, u pravu ste. Užasno mi je žao zbog toga, ali kako nisam sudjelovao u donošenju bilo kakvih odluka, dopustite mi da komentar o tome tko je kriv za sadašnje stanje zadržim za sebe. Pitajte me bilo što o igri Hajduka, o momčadi, nema problema, ali o svemu ostalome, mislim da nije moje da o tome pričam. Ipak, reći ću samo ovo. Zanima me samo što će biti s Hajdukom kad ne bude više novaca. Što onda? Novaca ima još za par mjeseci, ali što onda kad se i to potroši? Bilo je para, 18 milijuna, 20 milijuna, pa što se napravilo s tim parama? Ništa. Hajduk ni s tim novcem nije mogao ni blizu tituli. Na ta pitanja neka vam odgovore daju oni koji su odlučivali o svemu, koji su prodavali, kupovali, odvodili, dovodili…''

Čini mi se da ima sjete u vašem glasu za nekim prošlim vremenima kad je Hajduk bio velik klub?

''Naravno da ima. Živio sam za dan kad će doći Dinamo. I ne samo Dinamo. Hajduk je meni i mojoj generaciji bio sve i bez obzira tko nam je dolazio, bez obzira na renome i kvalitetu protivnika, nikad bez borbe nismo dopuštali da protivnik bude bolji od nas. Kakvih sam ja samo derbija u životu odigrao s Dinamom, kakve su to utakmice bile. Mogao bih knjigu o tome napisati. Sve bi prštalo. Dimilo se tu, tuklo, bilo je i crvenih, ali sve u žaru borbe. Nitko nije nogu ili glavu povukao. Pokojni Tomislav Ivić kad bi vidio da je netko povukao nogu, da je kalkulirao hoće li maksimalno ući u neki duel, odmah bi ga izbacio i taj bi se načekao da ponovo uđe u momčad. Takvi su bili i Biće Mladinić i Pere Nadoveza. Bilo je i krvavih glava. Sjećam se utakmice kad je u Splitu Bručić Mužiniću ušao s dvije noge u trbuh, ostali su mu tragovi. Pakao je nastao, ali utakmica se završila i na kraju se sve smirilo. Te su utakmice bile, ono, kako se kaže, ''na život ili smrt'', a ne ovo danas. Možete vi imati talent od Boga, ali ako nemate karakter, ništa od vas.''

Nekad je bilo nemoguće da neko talentirano dijete iz dalmatinskog bazena ne završi u Hajduku, a danas je normalno da klinci čak iz Hajduka odlaze u Dinamo ili vani prije nego su odigrali i minute za prvu momčad. Kako to objašnjavate?

''Nestala je ljubav prema Hajduku. Mi nismo imali što jesti, a danas dijete od 12 godina odmah priča o novcu. Najprije, mislim da 90 posto sadašnjih igrača ne bi trebalo igrati u Hajduku. No, jasno mi je da je kvaliteta pala. Danas je nogomet globalno puno kvalitetniji, brži nego prije, no kad pogledam neke utakmice Hajduka danas, vidim da smo mi prije 30 godina bili avioni za ove danas. Danas igrači imaju sve, imaju nutricioniste, a igraju kako igraju, a moja generacija doslovce nije imala što jesti, pa opet nas to nije sprječavalo da ginemo za Hajduka. Sjećam se da sam završio u vojnoj bolnici na infuziju jer sam ostao bez željeza. Organizam mi se raspadao. I čim sam primio infuziju, otišao sam na trening. Danas čim neki klinac pokaže da je donekle talentiran, roditelji misle da im je dijete materijal za Real i kako će preko njega sebi osigurati egzistenciju. Trenirali smo kao životinje jer smo znali da jedino tako možemo nešto napraviti. Znao sam da će mi Baka Slišković poslati 50 baluna, e sad, hoće li svih 50 ili samo njih pet biti točno, to nije moj problem. Moje je bilo da na svaku od tih lopti trčim i da ginem kako bi ju dobio. Danas se igrač uvrijedi čim mu suigrač dva puta ne doda loptu. Nekad je čast bilo igrati za Hajduk, danas svi jedva čekaju da odu. A osnova nemaju. Danas nikome ne pada na pamet udarati balun na špagi, nogom i glavom. Njima je to dosadno. A onda vidim stopera kako se zaleti i s dvije noge u zraku ide glavom na loptu. Kad to vidim, zamrači mi se pred očima. A ima 190. Da ja imam 190, ma ne bi mi ni Jordan mogao ništa. Klinci danas moraju shvatiti, zapravo, njihovi roditelji, jer što djeca znaju, da samo radom i da će samo preko Hajduka moći nešto napraviti u karijeri. Dinamo danas ponudi nekom dječaku neku lovu za život od tri, četiri mjeseca, a onda taj klinac na kraju završi u nekom bezimenom klubu i karijeru završi prije dvadesete. Velik je to problem. A nama je Hajduk bio svetinja. Bez kune smo igrali za Hajduk jer smo bili zaljubljeni u njega, a znali smo da će novac kad-tad doći kad odemo igrati vani. To je osnovna razlika između nekad i danas. Nema više ljubavi i odanosti.''

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara