Liga prvaka

Od neba do dna i obratno

Od neba do dna i obratno

KAD je Raheem Sterling u 22. sekundi treće minute sudačke nadoknade matirao Huga Llorisa, na Etihadu je odjeknula eksplozija ljudskih emocija. U tim trenucima, ako ste se željno nadali tom golu, sve zaboravljate. Vaš život u tom trenutku ne poznaje probleme, već samo radost i sreću. Ne žalite što se platili ulaznicu, piće, što ste danima čekali tu utakmicu, pričali samo o njoj, što ste večer potrošili ispred TV-a, zaboravljate rate kredita, kamate, rokove na poslu, domaće zadaće, kontrolne zadatke u školi. Vi ste tada na krovu svijeta, unatoč tome što vi niste ni oružar Cityja, a kamoli Raheem Sterling. 

To su oni trenuci koje je, nakon što su se LA Lakersi vraćali u Memorial Coliseum 2009. godine kako bi proslavili titulu NBA lige, genijalno opisao novinar LA Weeklyja Jeff Weiss: "Tada smo bili najbliže da saznamo kako je bilo gledati rimske vojnike kada su se vraćali nakon osvajanja Galije."

Od neba do dna i obratno

Slavlje u Los Angelesu trajalo je dugo. Cijelu noć, danima, tjednima, mjesecima, pamtit će se cijelog života. Slavlje Nebeskoplavih na Etihadu pamtit će se cijelog života, ali trajalo je samo 67 sekundi.

Jer, 67 sekundi nakon što je Etihad postao epicentar najljepših emocija u srcima svih navijača Manchester Cityja, turski sudac Cuneyt Cakir je poslušao glas iz VAR sobe i podigao desnu ruku u zrak - golu je prethodilo Agüerovo zaleđe - te Guardiolu poslao na koljena, na zemlju, natjerao ga da konačno skine džemper koji je nosio na svakom susretu još od okršaja s Cardiffom odigranom 3. travnja. 

Na semaforu je ostalo 4:3 za City, što je nedovoljno za polufinale Lige prvaka, pošto je Tottenham prethodno na domaćem terenu slavio 1:0, tako da će na megdan golobradom Ajaxu ići Pijetlovi, a ne Nebeskoplavi.

U tom trenutku kada Cakir hladno, ali i opravdano, poništava gol, vi s krova svijeta padate na tlo, u provaliju, u ponor i molite se da dođete sebi, da se vratite u život. Idete onamo gdje su 67 sekundi ranije bili svi navijači Tottenhama, samo što je vama još teže, jer ta neizmjerna razlika u emocijama koja vas je s neba spustila u jamu nosi i prijetnju da će vam skratiti život.

A sve ono što je vrijedilo za navijače Cityja u tih epskih 67 sekundi, valjda najluđih u povijesti Lige prvaka, jer VAR je stigao tek ove sezone i ranije se nije mogao igrati s ljudskim životima, nakon tih 67 sekundi vrijedilo je za navijače Tottenhama. Njima je, zapravo, bilo još bolje nego navijačima Cityja nakon Sterlingova gola. Oni su iz mišje rupe dodirnuli nebo i njima više nitko nije mogao pokvariti slavlje. U sezoni u kojoj njihov tim nije doveo nijedno pojačanje, jer je sve dao za izgradnju novog stadiona, u utakmici u kojoj nije bilo najboljeg igrača Kanea i u kojem se povrijedila zvijer u liku Sissoka, njihov tim je preživio pakao Etihada i nalete bijesnog Cityja te se plasirao u polufinale Lige prvaka.

Povijesnih 11 minuta

Da je meč na Etihadu do one sudačke nadoknade bio najdosadniji u povijesti natjecanja, da nismo vidjeli niti jedan korner, niti jedan šut, da nismo vidjeli niti jedan gol do te 93. minute i da je taj gol tek donio produžetke, a ne odlučio ukupnog pobjednika, svejedno bi ta drama u tih 67 sekundi bila dovoljno jaka da vam ne dopušta zaspati. Samo to bilo bi dovoljno da tu utakmicu okarakterizirate kao jednu od najluđih koje ste ikada gledali i koje ćete ikada gledati.

Ali ne, ono na kraju je bio samo zadnji udar oluje, tornada, nevremena koje je trajalo od početka meča. Možemo sada pričati o tome što su spremili Guardiola i Pochettino. Možemo govoriti o njihovim sjajnim zamislima, o snazi dviju vrhunskih momčadi, ali kada u trećoj minuti Sterling pogodi za 1:0, a onda već u sedmoj minuti na semaforu nakon dva Sonova gola stoji 1:2, sve pada u vodu, sve se gubi, svi su u šoku. I na sve to dolazi 11. minuta i gol Bernarda Silve za 2:2, za povijest, jer nikada u nekom meču Lige prvaka u prvih 11 minuta nisu viđena četiri gola. 

Pet minuta kasnije, točnije u 16. minuti susreta, vi shvatite da se radi o prvih pet minuta u kojima niste vidjeli kako neko postiže gol. Tada imate priliku da malo razmislite o svemu što se desilo. I točno u trenutku kada pomislite da se sve smirilo, De Bruyne šalje onaj doktorski pas za Sterlinga koji pogađa za 3:2. U 21. minuti. Tko je ovdje lud?

Mogla bi se ova utakmica dodatno raščlaniti, posebno opisivati svaki trenutak, ono što su ponudili City i Tottenham zaista je neiscrpno, o tome će se svakako pričati godinama.

Guardiolino novo razočarenje u jeku fascinantnih rezultata, Pochettinovo životno djelo

U tom moru informacija koje su vam zanimljive, a koje je rodila ova mitska utakmica, vrijedi pokušati izvući najvažnije detalje. Jedan od njih definitivno je kraj Cityjeva puta ka snu zvanom "quadruple". To je svakako posebna tema, ali zaustavit ćemo se kratko na njoj.

City je već osvojio EFL kup, prvi je na ljestvici Premiershipa i protiv Watforda će igrati finale FA kupa. Do sinoć je imao šansu osvojiti i Ligu prvaka. Takav učinak zaslužuje sve pohvale, ali jal ovog svijeta je taj što je nekada razdaljina između kraha i unikatnog rezultata nevjerojatno mala. City je u dvije nepune sezone Premiershipa osvojio 183 boda, već je dva puta osvojio EFL kup, sad igra finale FA kupa i milimetar ga je dijelio od polufinala Lige prvaka, ali bez obzira na to što je takav učinak zaista fascinantan, na kraju dana samo vas pitaju koliko trofeja imate u ormaru. Istini za volju, nije ni čudno to što se momčadi poput Cityja tako mjere, zapravo što se baš City tako mjeri, jer riječ je o klubu koji uz Paris Saint-Germain najviše troši i ulaže. Meč poput sinoćnjeg samo je dokaz koliki faktor odigra sreća i koliko su centimetri nekada veliki, ali nikako ne može pobrisati gole činjenice koje su argument za Guardiolinu momčad. 

Najveći pokazatelj koliko je snažan i ubitačan ovaj City mogli smo vidjeti upravo sinoć, bez obzira na to što su Građani ispali. Pronađite ekipu koja bi nakon 1:2 u sedmoj minuti i tog saznanja da mora postići tri gola do kraja, uspjela postići tri gola. Preciznije, pronađite ekipu koju ne biste otpisali u tom trenutku kada gubi 2:1. Ako postoji jedna takva momčad, onda je to u ovom trenutku City. Ni tako hladan šok na startu utakmice nije omeo Guardioline igrače da se vrate i dođu na prag polufinala, da neprestano napadaju, da ne odustanu od svojih ideja i od svog plana s početka susreta.

Može se Guardioli u ovom dvomeču prigovoriti nekoliko stvari, kao to da je u 180 minuta tek sedam minuta dao Saneu ili da je u prvoj utakmici i De Bruynea ostavio na klupi i igrao s podignutom ručnom, ali tijekom sinoćnjih 90 minuta vidjeli smo koliko je City monstruozan tim u svakom pogledu.

Drugi detalj koji ćemo ovom prilikom istaknuti je uzlet Pijetlova. Da, radi se o najvišoj razini, o klubu koji također ima veliki budžet i velika primanja od sponzorskih ugovora, od Premiershipa, od TV prava... No to nije prepreka da ovaj klub ne posluži kao sjajan primjer svima koji žele napraviti sustav i tako prkositi jačima i imućnijima. Od kluba kojem je premija uopće doći u situaciju boriti se za četvrto mjesto koje vodi u Ligu prvaka, Tottenham je došao do kluba od kojeg se očekuju najveći trofeji.

Za to je najzaslužniji Mauricio Pochettino, koji je sve ove rezultate uspio napraviti pod neprestanim povezivanjima s drugim klubovima, posebno s Unitedom. Klub poput Tottenhama zaslužio je da mu se sreća nasmiješi, da jedan Llorente, koji je do sinoć skupio tek 42 minute u ovoj sezoni Lige prvaka, bude njegov junak i da odlučujući gol postigne... Ni danas ne znamo čime i kako. Tottenham je zaslužio da mu sudbina pokloni kartu za jedno polufinale Lige prvaka. I da tamo svijet nogometa uživa što će gledati upravo Tottenham i Ajax, jer takvi okršaji u toj fazi Lige prvaka daju svjetlo i gase tamu.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara