Odlazak Simeoneovog ratnika, simbola svega što Atletico predstavlja
"ŽIVOT nikad ne može biti zabavniji nego da se kao autsajder natječete s gigantima", izrekao je Henry Ross Perot, američki biznismen. Taj citat nalazi se i na početku knjige autora Euana McTeara koja govori o uzletu Atletico Madrida u ovom desetljeću. Kada govorite o Atleticu, precizniji opis teško je smisliti i pronaći. Da negdje sasvim slučajno naletite na Perotov citat, a da ste ljubitelj nogometa koji je upoznat s karakterom ovog madridskoga kluba, vrlo vjerojatno biste se sjetili tog tima koji je nekoć ostavljao srce i znoj na Vicente Calderonu.
Atleticov Che Guevara
Atletico od dolaska Diega Simeonea na kormilo jednostavno uživa u ulozi autsajdera. Tako diše, tako živi, tako se ponaša. Taj klub postao je sinonim za ratnike koji ni pod koju cijenu ne daju svoju tvrđavu, sinonim za santu leda koja može potopiti Titanik, postao je personifikacija svih Davida koji izlaze na megdan nekom Golijatu.
Možda ću sad promijeniti ritam ove priče, ali ne mogu prešutjeti - ljepše je pobunjenike u crveno-bijelom dresu bilo gledati na stadionu Vicente Calderon nego na Wanda Metropolitanu. Oni su mi uvijek djelovali kao momčad koja mora igrati na stadionu koji se otima zubu vremena, koji izgleda kao potleušica među neboderima, kao povijesni spomenik koji još ima svoju prvobitnu ulogu i funkciju, kao tvrđava u kojoj netko i danas živi.
Diego Simeone je od početka bio vojskovođa na tom Atleticovu brodu, u toj ratničkoj jazbini. A jedan drugi Diego bio je vojnik koji vodi borbu, onaj koji drži ratnike na nogama, koji Simeoneovim bičem udara kolege i ne da im da padnu, kleknu i odustanu. Diego Godin je bio simbol svega što je Simeone zagovarao, bio je njegova produžena ruka, bio je Atleticov Che Guevara, lik kojeg ste mogli staviti na Atleticov grb.
I baš kao što je Atletico prije dvije godine jedne kišne noći odigrao svoj posljednji meč na Vicente Calderonu u Ligi prvaka, a kasnije i u La Ligi, tako je ovog svibnja svoju posljednju utakmicu za Atletico odigrao Godin. Nebo nije dalo kišu, ali kiša je padala niz obraze suigrača i navijača.
Predvodnik Atletica u rušenju duopola koji su činili Real i Barca
John Terry ima gomilu "minusa" van terena i ovdje nije namjera da ih pravdamo, ali on će uvijek biti odraz hrabrosti i liderstva za one koji su voljeli Chelsea dok je on nosio kapetansku traku. Terry i taj Chelsea, recimo, koji je osvojio Ligu prvaka 2012. godine, za njihove će simpatizere uvijek biti metafora za borbu u kojoj je sve moguće, u kojoj vas može pogledati sreća, u kojoj vam se poklapaju zvijezde poklanjajući vam ono što ste dugo sanjali.
Identično je i s Godinom. On će za navijače i sve one koji su pratili Atletico biti odraz jednog tima koji je probijao limite, koji je prkosio eliti, koji je ponosno branio svoje boje. Tima koji je potpuno neočekivano došao u poziciju da, kako jednom prilikom reče Pep Guardiola, natjera ljude da polemizirajući o La Ligi ne govore samo o Realu Madridu i Barceloni, nego i o Atleticu. Najveća snaga Atletica i jest to što je uspio prekinuti duopol koji je godinama vladao španjolskim nogometom. Duopol koji je prekinut 2014. godine kada je Atletico, osvojivši bod u remiju 1:1 upravo na stadionu Camp Nou protiv Barcelone, osvojio La Ligu, i to golom koji je postigao glavni junak ove priče Diego Godin.
Mnogi se s pravom pitaju kako će Atletico disati nakon Godinova odlaska. Ne radi se samo o sjajnom obrambenom igraču, na kraju krajeva, s 33 godine na ramenima bilo je i očekivano da uskoro podigne sidro ili se preseli na klupu. Ovdje se radi o lideru koji je davao energiju ekipi, o čovjeku koji je pozitivno utjecao na sve oko sebe, koji je druge činio boljima, koji ih je odgajao. Uz njega su stasali Jose Maria Gimenez i Lucas Hernandez, danas stoperi svjetske klase. Zbog njega su na njegovoj oproštajnoj konferenciji za medije plakali i Diego Simeone i Antoine Griezmann i mnogi drugi. U Atleticovoj svlačionici Godin je bio uzor, više od suigrača i prijatelja. Primjerice, on je kum Griezmannovoj kćeri.
Više od suigrača i sjajnog igrača
Odlazak takve jedne ličnosti najteže je nadomjestiti. U Atleticu su toga svjesni. A bilo je dovoljno savjeta da uprava mora drugačije postupiti s Godinom. Prethodni kapetan Atletica Gabi otvoreno je kazao da klub mora napraviti presedan i u Godinovoj situaciji promijeniti ustaljeno pravilo da se igračima starijim od 30 godina ugovor produžuje za maksimalno jednu godinu.
Ovako, Godin još jednom u svojoj karijeri odlazi po cijeni nebitnog ili prosječnog igrača. Najskuplje ga je platio upravo Atletico, osam milijuna eura 2010. godine kada je nakon odlično odrađenog Mundijala u Južnoj Africi, gdje je osvojio četvrto mjesto s Urugvajem, stigao iz Villarreala.
Danas iznos kojim ga je Atletico platio izgleda smiješno kada se u obzir uzme što je sve Atletico dobio s njim. Titula prvaka Španjolske, Kup kralja, španjolski superkup, tri europska superkupa i dvije titule Europske lige.
Bio je smiješan i onaj iznos kada je napuštao svoj prvi klub Defensor Sporting i prešao u Club Atletico Cerro u ožujku 2003. godine. Tada ga je Defensor otpisao i pustio za 840 urugvajskih pesosa, što je ekvivalentno današnjem iznosu od 25 eura. Zanimljivo je da je tad igrao prednjeg veznog, a prije toga i napadača u omladinskim kategorijama. Još je zanimljivije da je na mjestu stopera zaigrao najviše iz razloga što je ekipa Cerra imala problema s ozljedama i suspenzijama. Unatoč tome što je radije želio postizati golove, stavio se u službu momčadi i zaigrao u obrani. I s vremenom je shvatio da je rođen za tu poziciju.
Pomoglo mu je to što je igrao napad, lakše je čitao napadače, znao je što žele i kako razmišljaju. A u vrlo kratkom razdoblju, otkako se preselio na mjesto stopera, napredovao je od pete lige do najjačeg ranga urugvajskog nogometa. Naime, po dolasku u Cerro najprije je nastupao za ekipu koja taj klub predstavlja u petom rangu, da bi ga ubrzo prekomandirali u ekipu koja predstavlja Cerro u najjačoj ligi.
Tada je krenuo njegov uzlet preko Nacionala, giganta urugvajskog nogometa, potom Villarreala u koji je također jeftino stigao - plaćen je 800.000 eura u ljeto 2007. godine - pa sve do Atletica.
Neostvarena želja i nenadmašna ljubav
Žal sigurno ostaje za neosvojenom Ligom prvaka, posebno zbog nevjerojatnog podatka da je Atletico četiri godine zaredom, od 2014. do 2017., ispadao samo od Reala. Rušio ih je samo najljući rival, i to dva puta u finalu, oba puta tijesno.
One 2014. godine Godin je postigao gol za vodstvo Atletica, a Ramos je uzvratio duboko u sučevoj nadoknadi, kada je pobjegao Godinu, kojem su u namjeri da spriječi Ramosa zasmetali Alvaro Morata te suigrači Tiago i Koke. Real je potom u produžecima bio uvjerljiv i slavio je 4:1. Dvije godine kasnije presudili su penali nakon što je u regularnom dijelu i nakon produžetaka bilo 1:1.
Slatka osveta mogla se dogoditi one noći kada je Atletico igrao posljednji europski meč na Vicente Calderonu te u uzvratu polufinala pokušavao nadoknaditi poraz od 3:0 iz prve utakmice protiv Reala. Imali su 2:0 u uvodnim minutama igrači Atletica, ali je Real brzo uspio postići gol za 2:1 i tako ugasiti svaku nadu. Sezonu nakon odlaska s Calderona, Atletico je ispao u skupini Lige prvaka, dok je ove sezone zaustavljen u osmini finala, a u eri starog stadiona redom je od 2014. do 2017. godine igrao finale, četvrtfinale, finale i polufinale. Kada spojite Atleticov odlazak s Vicente Calderona i Godinov odlazak iz Atletica, tek tad shvatite kakvu promjenu doživljava klub.
Godin će svoje nove stranice izuzetne karijere, kako stvari stoje, pisati u Interu, klubu koji pokušava vratiti stari sjaj. Profesionalac i borac kakav jest, sigurno će davati sve od sebe da pomogne Interu, ali i on sam vjerojatno zna da na Giuseppe Meazzi, gdje je upisao onaj bolni poraz 2016. godine od Reala, ne može nadmašiti ono što je uradio u Atleticu, klubu čija je legenda, klubu koji će uvijek voljeti.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati