PONEKAD pomislim da sam se s tim rodio. Svatko u životu ima određene talente, mislim da je moj talent postizanje golova. Ne znam kako sam završio kao napadač, ali koliko me sjećanje služi, oduvijek sam bio opsjednut zabijanjem golova. Kad sam bio dijete, imao sam dvije VHS kazete sa svim golovima sa svakog Svjetskog prvenstva do 2006. godine. Sjećam se kako sam bio hipnotiziran Rogerom Millom iz Kameruna na SP-u 1990. godine te naravno Ronaldom, originalnim Ronaldom. Bio sam opsjednut njegovim driblingom protiv vratara. Bilo je to tako brzo, poput mađioničarskog trika, pa sam to i sam trenirao kod kuće. Ronaldo je igrao nogomet s takvom lakoćom, gotovo kao da je na 30 posto, a ja sam smatrao da je to nevjerojatno. Njegov stil i samopouzdanje ostavili su dojam na mene, za web stranicu theplayerstribune.com piše prinova Real Madrida Luka Jović.

Vjerojatno su moji treneri u meni prepoznali taj instinkt pa su me od mojih prvih nogometnih koraka odredili za napadača. Moj otac upisao me u klub koji se zove FK Omladinac iz Loznice u Srbiji i sjećam se da je sve bilo plavo. Ograda oko terena bila je plava, uz igralište je bio mali hotel koji je također bio obojen u plavo. Bio sam prepun strahopoštovanja. Kad biste vidjeli fotografiju, smijali biste se, zato što je igralište bilo vrlo malo, ali tad sam se prvi put našao na pravom nogometnom terenu. Svaki nogometaš osjeća to u sebi, čak i kad je vrlo mlad.

Dok sam bio mali, mislio sam da je svaki nogometni teren na svijetu plav. Tek nakon što su me zapazili skauti beogradske Crvene zvezde shvatio sam da u nogometnom svijetu postoje i druge boje. Tada sam imao osam godina i nisam mogao zamisliti na koja će me sva mjesta nogomet odvesti.

Odrastao sam u malom mjestu Bataru. Bez brige, ne očekujem da znate gdje je to. Radi se o zaista malom mjestu, u cijelom selu ima samo 105 kuća. Ali za mene je ono posebno. Sjećam se kako je jedan čovjek iz Batara jednom rekao: „Moje selo je ljepše od Pariza.“ I ja tako mislim. Gotovo svi ljudi tamo žive od poljoprivrede, a ako ih pitate u što vjeruju, reći će dvije stvari: u naporan rad i snove. Svatko u Bataru daje sve od sebe kako bi uštedio dovoljno novca da pomogne svojoj djeci da pođu na studij ili da se presele u veći grad na novi posao.

I kod mene je bilo isto. Moji su roditelji naporno radili kako bi mi pomogli da pronađem svoj životni put. Dok sam odrastao, tata je imao supermarket. Ali ako bi godina bila loša, uzimao bi zajam od banke kako bi me i dalje svakog dana mogao voditi na treninge. Moj ujak radio je u Rusiji, ali kad bi čuo da imamo financijskih problema, kupio bi kopačke i trenirku i slao novac mom tati kad mu je to trebalo. Srpske su obitelji posebne u tome. Mi smo vrlo, vrlo bliski. Morali smo biti.

Ne pričam puno o tome, ali kad mi je bilo 9 ili 10 godina, moja se sestra teško razboljela. I to je bio trenutak koji je obilježio naše živote. Liječnici su otkrili da ima leukemiju i tijekom dugog razdoblja stalno je bila po bolnicama. Moja mama morala je prestati voditi supermarket kako bi se brinula o njoj. Obitelj je cijele jedne godine bila razdvojena. Ja sam živio s tatom i djedom, išao na treninge u beogradsku Crvenu zvezdu, a mama je ostala s mojom sestrom.

Bilo je to vrlo teško vrijeme. Najviše se sjećam osjećaja kad bih se nakon utakmice vraćao kući iz Beograda u Batar. Jednog dana, dok me vozio kući nakon treninga, moj tata se zaustavio i pokupio mog ujaka i bratića. Isprva nisam znao što se događa, ali onda sam shvatio da imamo veliku proslavu. Došli smo kući i sjećam se da je moja sestra nosila papirnati šešir, kao da joj je rođendan. Rekli su nam da je izliječena. Bio je nevjerojatan osjećaj znati da će s njom sve biti OK, zato što smo jako dugo bili vrlo prestrašeni.

Kad je moja sestra pobijedila bolest, dobio sam poriv da uspijem. Htio sam biti pobjednik poput nje. Moj san je bio isti kao i u svakog djeteta u Bataru, igrati za Crvenu zvezdu i postići gol protiv Partizana u Vječnom derbiju. Ljudi izvan Srbije ovo možda neće razumjeti. Crvena zvezda je posebna na način koji ne mogu opisati kako treba. Možda poznajete taj klub zbog našeg tunela? Ljudi koji dolaze ovdje igrati kažu da izgleda ukleto. Na zidovima su neki grafiti i vrlo je mračno. Pretpostavljam da se neki toga plaše. Ali za mene, to je bilo normalno. Prolazio sam tim tunelom kad mi je bilo osam ili devet godina, dok su juniori bili maskote. Nevjerojatno je čuti atmosferu na tom stadionu.

U Crvenoj zvezdi sve se vrti oko pobjeđivanja. Ako pobjeda izostane, onda je to neuspjeh. Ima jedna priča od prije nekoliko godina, kad je momčad slabo igrala i imala financijskih problema. Neki su igrači napisali pismo navijačima preko novina i rekli im: „Gledajte, stvari danas ne stoje baš dobro. Klub si ne može priuštiti čak ni šampon za tuširanje.“

Sljedećeg dana neki navijači provalili su u automobile igrača i ostavili im šampon na sjedalima. Razumijete li sad o čemu govorim? Crvena zvezda je više od nogometnog kluba. Ali odrastanje u ovakvom okruženju daje samopouzdanje da se više nikad ničega ne bojite.

Kad mi je bilo 16 godina, debitirao sam za prvu momčad protiv FK Vojvodina. Evo još jedne priče za vas... Noć prije utakmice bio sam u hotelu u Novom Sadu. Trebate znati da u juniorskoj ekipi nije bilo obaveznog odmora prije utakmice. Sjedio sam s cimerom u hotelu. Ogladnjeli smo pa smo otišli do trgovine kupiti nešto hrane. Kad smo se vratili, vidjeli smo naše trenere kako sjede u baru i piju. Gledali su nas u šoku, a mi nismo razumjeli zašto.

"Znate li koliko je sati?" pitao je trener.

Pogledali smo na sat i bilo je 23:30.

"Trebali ste biti u krevetu u 23:00!" vikao je trener.

Stvarno nisam znao! Imao sam 16 godina. Trener je bio ljutit te noći, ali mogu vam reći da sam idući dan na terenu bio prepun samopouzdanja. Za mene je postizanje golova instinkt. Mislim da je to moja najbolja osobina. Bez obzira na to što se događa, ako mi kažete da gurnem loptu u mrežu, bit ću potpuno fokusiran.

I zaista sam zabio tog dana. Sjećam se da sam gledao naše navijače kako slave, bio je najnevjerojatniji osjećaj. Crvena zvezda bila mi je poput člana obitelji. Oduvijek sam želio igrati za taj klub. Čak kad sam imao prilike prijeći u veće klubove, nije mi se baš išlo. Benfica me željela 2016. godine, ali sjećam se kako sam majci rekao da neću otići. Ona mi je rekla: „Dušo, znamo da ti voliš Crvenu zvezdu više od nas, ali moraš sebe staviti na prvo mjesto.“

Mislim da to sve govori o Crvenoj zvezdi. Moja se majka brinula da mi je klub draži od nje.

Na kraju sam odlučio prijeći u Benficu kako bih unaprijedio svoju karijeru. Ali mislim da se sve dogodilo prebrzo. Moja obitelj znači mi apsolutno sve na svijetu i zaista nisam bio spreman napustiti je. Imati 18 godina i preseliti se 3000 kilometara u zemlju čiji jezik ne govoriš, to više nije samo pitanje nogometa. Takav život nije jednostavan. Kad sam prvi put stigao u Lisabon, pomislio sam na svoj dom i bez posebnog razloga počeo plakati. Bilo je to zaista loše vrijeme u mojoj karijeri, zato što sam se osjećao tako usamljen. Srećom, sve se promijenilo kad sam uspio prijeći u Eintracht Frankfurt.

Embed from Getty Images

Uvijek ću voljeti i cijeniti Eintracht, zato što to nije klub koji se vrti oko novca i skupih igrača. Umjesto toga, radi se o kemiji i nevjerojatnom osjećaju zajedništva s navijačima. Ponovno sam počeo uživati u nogometu nakon transfera u Frankfurt. Kad smo osvojili Njemački kup 2018. godine, atmosfera na stadionu i u gradu bila je naelektrizirana. Osjećao sam se kao da sam u Crvenoj zvezdi. U Frankfurtu sam stekao mnoge prijatelje za cijeli život.

Jedino za čime žalim je polufinale Europske lige protiv Chelseaja. Bio je to vjerojatno jedini put u karijeri da sam plakao zbog tuge i to čak nije bilo odmah nakon što smo izgubili na jedanaesterce. Zaplakao sam dok smo napuštali teren, kad sam vidio Eintrachtove navijače u prvim redovima tribina kako pjevaju našu himnu sa suzama u očima iako smo izgubili. Bilo je to drukčije iskustvo za mene, igrati za navijače koji te podržavaju čak i kad izgubiš. To je rijetkost u svijetu nogometa i ja sam tužan zbog odlaska iz Frankfurta, jer je to klub koji je promijenio moju karijeru.

Zahvaljujući selidbi u Njemačku i tome što sam ponovno mogao igrati na visokoj razini dobio sam priliku igrati za svoju zemlju na Svjetskom prvenstvu 2018. godine. To je osjećaj koji se ne može objasniti riječima. Sjećam se kako sam se prije utakmice s Brazilom zagrijavao s Markom Grujićem iz berlinske Herthe te kako smo obojica osjećali da ćemo eksplodirati na tom stadionu. Kad smo se vratili u svlačionicu, bili smo potpuno mokri od znoja. Tijekom cijele utakmice ništa nisam osjećao. Kao da sam otupio. Tek nakon utakmice dobio sam cijelu sliku svega što smo učinili i postigli. Za mene, klinca koji je odrastao u malom selu u Srbiji i koji je uvijek gledao Ronaldove snimke, poseban je trenutak bio igrati protiv Brazila.

Stvari su mi se dogodile vrlo brzo. Prije nekoliko godina sanjao sam o igranju za Crvenu zvezdu. Nevjerojatno je igrati polufinale Europske lige, pa Svjetsko prvenstvo, pa onda doći u Real Madrid. Ali mislim da je samopouzdanje najvažnija stvar za napadača. Nikad nisam sumnjao u svoju vrijednost. Osjećam se kao da imam kvalitetu s kojom sam rođen i nikad neću sumnjati u nju.

Embed from Getty Images

Zanimljivo, kad sam posljednji put igrao za reprezentaciju, jedan od mojih suigrača, Stefan Mitrović, rekao je: „Čovječe, što bih sve mogao učiniti kad bih imao tvoje samopouzdanje!“

Za mene to ima smisla. Kako možeš biti napadač bez samopouzdanja? Za tu poziciju najvažniji dio nije početak, nego kraj. Isto je i sa mnom. Na početku, rodio sam se u malom selu u Srbiji sa 105 kuća, mjestu za koje vjerojatno nikad prije niste čuli. Kamo ide ova priča? Što ću postići? Što je kraj? Ne znam, ali znam da imam zaista velike snove.

Vrlo sam uzbuđen što dolazim u Real Madrid. Još jednom želim zahvaliti klubu i navijačima Eintrachta iz Frankfurta što su učinili da se posljednje dvije godine osjećam kao kod kuće.

Danke.