GABRIEL HANOT jedan je od najutjecajnijih ljudi u nogometnoj povijesti. Ne samo da je Kup prvaka, odnosno današnja Liga prvaka, njegova ideja, nego je osmislio i Zlatnu loptu. Zato iznenađuje da se pretraživanjem interneta rijetko može naići na njegovo ime, a jedva da ga se spominje u nogometnim analima. Međutim, dok se svijet okupljao kako bi Lionela Messija (a koga bi drugog?) na blještavoj svečanosti okrunio kao ovogodišnjeg dobitnika, bio je to dokaz da je Hanot imao veliki utjecaj na percepciju talenata nogometaša i njihovo obožavanje, za thesportsman.com piše Elliott Bretland.

Kao cijenjeni urednik L'Equipea, nakon 12-godišnje igračke karijere u US Tourcoingu, BFC Preussenu i AS Francilenneu, tijekom koje je skupio i 12 nastupa za francusku reprezentaciju, Hanot je smatrao da najveće zvijezde njegova doba zaslužuju priznanje.

On i njegovi kolege željeli su slaviti najbolja pojedinačna postignuća i izvedbe tijekom godine, pa je pobjednik određen glasovima nogometnih novinara koji su odabrali najbolju trojicu. Nagradu je dobio igrač s najviše glasova. Tako je rođena Zlatna lopta.

Prva nagrada 1956. godine dočekana je s malo pompe. Dobitnik je bio Stanley Matthews, englesko krilo, a nagradu mu je u gradskoj vijećnici u Blackpoolu dodijelio Hanot. Čini se da je urednik imao drugog favorita jer je u France Footballu napisao: "U desnom krilu Stanleyju Matthewsu ima nešto od Charlesa Chaplina. U Alfredu di Stefanu slavimo velikog viteza koji spaja hrabrost i nepobjedivost. Stanley Matthews je lagani humor. Di Stefano je ep".

Matthewsa je na dodjeli pratila njegova supruga Betty, a jedine ostale nazočne osobe bile su gradonačelnik Blackpoola Herbert Henson te Spencer Copeland, navijač Matthewsova prethodnog kluba Stokea koji mu je uručio porculanski tanjur. Tako neobično u usporedbi s veličinom ceremonije 2019. godine.

Nagrada francuskog magazina s vremenom je dobila na cijeni, a nakon Hanotove smrti u ljeto 1968. godine, urednik France Footballa uručivao je nagradu dobitniku na terenu stadiona njegova kluba. Zbog pravednosti i jednakosti, od 1995. godine bilo koji igrač, bilo koje nacionalnosti, mogao je osvojiti nagradu pod uvjetom da igra u europskom klubu. Od 2007. godine nagradu može dobiti bilo koja nogometna zvijezda širom svijeta.

Zapanjujuće, prije toga, legendarni igrači poput Pelea i Diega Maradone koje su obožavali milijuni fanova, nisu osvojili nagradu za Europskog nogometaša godine, kako se zvala u to doba. No nakon što su dobitnici postali Di Stefano, George Best, Johan Cruyff, Kevin Keegan i triput zaredom Michel Platini, Zlatna lopta postala je cijenjena nagrada za pojedinačnu izvrsnost.

Prvih nekoliko godina nakon 2010., FIFA je udružila snage s France Footballom i nagrada se nazivala FIFA Zlatna lopta jer je nagrada francuskog časopisa bila cjenjenija nego nagrada za Igrača godine međunarodne nogometne organizacije. No 2016. godine ponovno su krenuli svatko svojim putem pa je FIFA ustanovila vlastitu nagradu "The Best".

Danas dobitnika određuje međunarodni panel nogometnih novinara. Oni glasaju za 30 nogometaša koji su ih najviše impresionirali. Messi i Cristiano Ronaldo dominirali su od 2010. godine, s pravom, jer radi se o dvojici najboljih nogometaša svijeta. Morali bismo se vratiti u 2006. godinu da pronađemo posljednjeg obrambenog igrača koji je dobio nagradu. Bio je to Fabio Cannavaro, nakon što je kao kapetan vodio Italiju do svjetskog naslova.

Prošle je godine France Football na svečanosti u Parizu prvi put dodijelio Zlatnu loptu najboljoj nogometašici. U povijest se tako upisala Lyonova norveška napadačica Ada Hegerberg.

Budući da je nogomet tako prožet tradicijom, neobično je i sramotno da se Hanota ne poštuje zbog njegova doprinosa igri. U njegovu rodnu gradu Arrasu nema ni stadiona koji nosi njegovo ime, a ni spomenika.

I dok Messi pozira stotinama fotoreportera i dok su oči svijeta uprte u njega, ne treba zaboraviti da je Hanotova zahvalnost velikim nogometašima omogućila ovakva veličanja.

Gabriel Hanot... zapamtite ime.