VÍTOR BAÍA (56), jedan od najvećih portugalskih vratara svih vremena i jedna od najvećih legendi Porta, neočekivano je stigao u Hrvatsku. Baia je obilježio eru portugalskog nogometa, skupio 80 nastupa za reprezentaciju, bio standardni vratar Barcelone te s Portom osvojio Kup UEFA i Ligu prvaka, a 2004. proglašen je najboljim klupskim vratarom Europe.

Za Porto je odigrao više od 500 službenih utakmica i osvojio niz domaćih trofeja, a posebno mjesto u nogometnoj povijesti osigurao je činjenicom da je osvojio sva tri velika europska klupska natjecanja svog vremena: Kup pobjednika kupova s Barcelonom te Kup UEFA i Ligu prvaka s Portom.

Nekadašnji vratar Barcelone i osvajač Lige prvaka s Portom pod Joséom Mourinhom prethodno je boravio u Banjoj Luci, gdje je sudjelovao na Adria Sports Conferenceu. Nakon toga stigao je u Zagreb, gdje je za Index govorio o Hrvatskoj, Davoru Šukeru, Luki Modriću, Dominiku Livakoviću, Dadu Prši, Tomi Šokoti, Barceloni, Joseu Mourinhu i najvećim trenucima svoje karijere.

Otvorio je i velike teme iz svoje karijere. Objasnio je zašto se vratio u Porto iako je imao mogućnost otići u Milan, prisjetio se teških ozljeda, govorio o odnosu s Louisom van Gaalom te otkrio što je Mourinho imao već prije nego što je postao jedan od najvećih trenera u povijesti.

Kako ste uopće završili u ovom dijelu Europe?

Došao sam zbog svog prijatelja Andyja Bare. Imam privilegij biti njegov prijatelj, a on me pozvao. Odmah sam pristao jer nikada prije nisam bio ondje. Bilo je sjajno. Ljudi su nas fantastično dočekali i imao sam priliku upoznati jako važne ljude iz sporta, prave legende.

Bilo je bivših vrhunskih košarkaša, rukometaša, odbojkaša... Bila je to prava sportska zajednica i jako sam zadovoljan jer je sve bilo vrlo uspješno.

Kako gledate na Hrvatsku iz nogometne perspektive?

Hrvatska je zapravo dosta slična Portugalu. Mi smo zemlje koje prodaju igrače. Moramo razvijati mlade igrače, moramo biti jako dobri i brzi u skautingu, razvijati ih, stvarati vrijednost i zatim prodavati.

Naš je model vrlo uspješan. Imamo i vrlo dobru metodologiju rada s trenerima, kvalitetne trenere i jako dobre uvjete za rad. Akademije su nam vrlo dobre i u njima rade ljudi koji razumiju kako treba postupati s mladim igračima.

Mi smo poput tvornice talenata. Imamo samo oko 11 milijuna stanovnika, ali volimo nogomet. Radimo jako dobro od omladinskih kategorija pa sve do profesionalnog nogometa.

Moramo se dotaknuti nedavne utakmice Hrvatske i Portugala na Svjetskom prvenstvu. Kako ste je vi vidjeli? U Hrvatskoj se nakon nje puno govorilo i o sudačkim odlukama.

Neću govoriti o sucima. Govorit ću o utakmici jer je ona najvažnija. Moram priznati da je toga dana Diogo Costa bio najbolji igrač na terenu. Bio je nevjerojatan. On je jedan od najboljih vratara svijeta i na toj utakmici bio je fantastičan. Iskreno, nismo zaslužili pobijediti. Imali smo sreće u završnici, Ramos je ušao i zabio pobjednički gol. Bila je to iznimno teška utakmica za Portugal.

Hrvatska ima veliku kvalitetu, imala je dugo istog i vrlo dobrog izbornika te dosta igrača koji su ispisivali povijest na prethodnim velikim natjecanjima. Ima i fantastičnog vođu u Luki Modriću. On je nevjerojatan profesionalac i nevjerojatan igrač.

Tu su i Perišić, čije su igre fantastične, te Gvardiol, mlad igrač koji već ima veliko iskustvo u jednom od najvećih klubova svijeta, Manchester Cityju. A veliki sam obožavatelj i Livakovića.

Livaković je sada otišao u Barcelonu, klub u kojem ste i sami branili. Što mislite o njemu?

Livaković je sjajan vratar. Upoznao sam ga osobno. Vrlo je dobar čovjek i odličan profesionalac. Sada je dobio nagradu za svoj rad odlaskom u jedan od najboljih klubova svijeta.

Što biste mu savjetovali?

Mora nastaviti naporno raditi i raditi ono što najbolje radi. Mora trenirati i pripremati se jer prilika može doći u bilo kojem trenutku. Nikad ne znate. A mentalno mora biti jako čvrst. Pritisak u Barceloni je ogroman. Mora biti i konstantan, ali upravo je konstantnost kvaliteta koju on već ima.

To je osobina koju najviše cijenim kod vratara. U Barceloni posebno moraš imati izuzetno snažan mentalitet zbog medija, navijača i cijelog okruženja. Ljudi ondje toliko vole Barcelonu da upravo zbog toga stvaraju ogroman pritisak.

Je li braniti u Barceloni danas još kompliciranije zbog načina na koji vratar mora sudjelovati u igri?

U Barceloni moraš igrati vrlo visoko. Kao vratar praktički pratiš obrambenu liniju sve do sredine terena. To nije jednostavno jer ti je gol iza leđa i svaki put kada lopta dolazi moraš donijeti dobru odluku.

Ali to nije nešto što je nastalo ove godine. Tako je bilo i u moje vrijeme. Moraš biti na pravom mjestu, igrati pravom brzinom i igrati na način koji svi u Barceloni poznaju. Cruyff i nizozemski treneri stvorili su poseban model i identitet. Guardiola ga je malo mijenjao, zatim Xavi i drugi, ali principi ostaju isti.

Sjećam se da smo u moje vrijeme igrali 4-4-2 i ljudima se to nije sviđalo. Mi smo pobjeđivali i pitali se: "Pa pobjeđujemo, zašto im se ne sviđa?" Ali nije dovoljno samo pobijediti. Barcelona ima svoj identitet i svoju kulturu. To moraš poštovati.

Još 1996. igrali ste protiv Hrvatske na Euru. Portugal je pobijedio 3:0. Kako pamtite tu hrvatsku generaciju?

Nevjerojatni igrači. Šuker, Boban i ostali. Posebno se sjećam Šukera jer sam protiv njega kasnije igrao dok sam bio u Barceloni.

Zabio vam je u vašem prvom El Clásicu.

Da, sjećam se toga. Šuker je bio jako inteligentan igrač. Kada gledam igrače, jedna od stvari koju najviše cijenim jest inteligencija. Ako procjenjujem igrača kojeg bih želio dovesti, gledam upravo koliko je inteligentan. Davor je bio izuzetno inteligentan.

Način na koji se kretao bio je gotovo poput mađioničara. Znao je gdje će lopta završiti i već bi se našao tamo. Kod tog gola Roberto Carlos ubacio je loptu gotovo niotkuda. Mislio sam da nema nikoga, a Šuker se samo pojavio i zabio.

On i Mijatović nevjerojatno su dobro surađivali i bilo ih je vrlo teško kontrolirati. Ali Šuker je bio posebno težak za čuvanje. Tehnički je bio iz neke druge dimenzije, a i njegovo je kretanje bilo izuzetno teško braniti.

Dado Pršo igrao je protiv vas za Monaco u finalu Lige prvaka 2004., a godinu poslije zabio vam je za Rangers. Tada ste tvrdili da vas je faulirao. Sjećate li se toga?

Naravno. Bio je izuzetno snažan napadač. Poznavali smo ga već iz Monaca. Giuly se u finalu ozlijedio pa je Pršo ušao, a onda smo morali igrati protiv dva velika i snažna napadača, Morientesa i Prše. U finalu smo ipak bili bolji.

Ali u onoj utakmici s Rangersima (Porto izgubio 2:3, op.a.)... Dobro, naučio je! Znao je da često izlazim s gola. Uvijek sam kontrolirao prostor iza obrane i išao na ubačaje. Bio je vrlo pametan. Stavio je ruku tako da me izbaci iz akcije i zabio. Gol je priznat, ali po mom mišljenju bio je prekršaj. Ali to je nogomet.

U toj utakmici teško se ozlijedio vaš tadašnji suigrač Tomo Šokota. Prije toga bili ste protivnici dok je igrao za Benficu. Kakvog ga pamtite?

Fantastična je osoba i bio je nevjerojatan igrač. Jako ga volimo, i njega i njegovu obitelj. Bio sam s njim i njegovom obitelji ovdje u Hrvatskoj na odmoru. Pokazao mi je hrvatske otoke. Krenuli smo iz Splita i završili u Dubrovniku, a putem smo stajali na brojnim otocima.

Bio je to jedan od najboljih odmora u mojem životu. Bio sam s njim i njegovom obitelji i bilo je fantastično. On je osoba koju stvarno jako volim. Znam da je danas skaut u Zagrebu. Šaljem mu veliki pozdrav i veliki zagrljaj njemu i njegovoj obitelji.

Kad je Luka Modrić 2018. osvojio nagradu The Best, u Portugalu se govorilo da je Cristiano Ronaldo trebao pobijediti. Vi ste tada branili Modrića i rekli da su mu Ronaldo i Messi trebali čestitati na gala-večeri. Mislite li isto i danas?

Naravno. Kada netko osvoji individualnu nagradu, morate ga poštovati. Modrić je nevjerojatan igrač. Jedan je od najboljih igrača svijeta svih vremena na svojoj poziciji. Zaslužio je tu nagradu. U tom trenutku radio je fantastične stvari u Real Madridu i za hrvatsku reprezentaciju. Zaslužio ju je i drugi su mu trebali čestitati.

Kada ste na toj razini, morate imati dovoljno poniznosti da shvatite kako ne možete svaki put osvojiti individualnu nagradu. Morate poštovati onoga tko ju je osvojio. To je moj stav.

Cristianova era približava se kraju. Što slijedi Portugalu?

Bit će drukčije. Postoji Portugal prije Cristiana Ronalda, Portugal tijekom njegova vremena i ono što će doći poslije. Kada imate najboljeg igrača svijeta, sve je lakše. Sada se moramo ponovno osmisliti. Vrijeme je da portugalski talenti imaju hrabrosti reći: "I mi smo ovdje i želimo ispisati vlastitu povijest."

Možda neće biti jedan igrač poput Cristiana, nego četiri, pet ili šest vrlo dobrih igrača, kao što je bilo u našoj zlatnoj generaciji. Imali smo mene, Fernanda Couta, Jorgea Costu, Paula Sousu, Figa, Ruija Costu, Joãoa Pinta...

Figo je možda bio malo iznad svih, ali iza njega smo bili vrlo izjednačeni. Možda će tako izgledati i sljedeća generacija.

Vaša reprezentativna priča završila je neobično. Osvojili ste Ligu prvaka i bili najbolji vratar Europe, ali vas Scolari nije pozvao na Euro 2004. Jeste li ikad saznali zašto?

Ne znam ni danas. Osvojio sam Ligu prvaka. Te sam godine bio najbolji vratar Europe. Bio sam na svojoj najvišoj razini, ali ni danas ne znam što se dogodilo. Nikada mi nije rekao razlog. Moram ga poštovati i to sam napravio. Ne slažem se s njegovom odlukom, ali moram je poštovati. U tom sam trenutku smatrao da sam bio najbolji portugalski vratar.

Prije najvećih uspjeha s Portom prošli ste kroz četiri operacije i teško razdoblje s ozljedama. Što vam je ono napravilo?

Kada je sve fantastično, razvijaš se kao igrač. Kada dođu poteškoće, razvijaš se kao čovjek. Meni je to bilo vrlo važno. Patio sam. Prošao sam četiri operacije i vidio drugu stranu medalje. Shvatio sam da nije sve lijepo. Morao sam upoznati vlastiti mentalitet, duh, sposobnost žrtvovanja i način na koji se nosim s teškim trenucima. Morao sam razviti otpornost.

To mi je bilo nevjerojatno važno, privatno i profesionalno. Postoji moj život prije toga i nakon toga. Više sam odrastao tijekom loših nego tijekom dobrih vremena.

Diogo Costa danas u Portu nosi vaš broj 99. Je li to bila vaša ideja?

Bio sam njegov direktor u to vrijeme i razgovarao sam s njim. Rekao sam mu: "Diogo, meni bi bilo zadovoljstvo da igraš s mojim brojem jer to zaslužuješ i imaš kvalitetu nositi taj broj." Bila mu je čast i prihvatio je moj izazov. On je nevjerojatan vratar. Za mene je danas među tri najbolja vratara svijeta. Kompletan je, vrlo uravnotežen, konstantan i cijela je karijera još pred njim.

Očekujete li da će uskoro napraviti veliki transfer?

Prije ili kasnije hoće. Nevjerojatan je vratar i doći će prilika. Ne znam kada, ali jednog će dana imati mogućnost otići u drugu ligu i drugi veliki klub.

Što vam najviše nedostaje iz igračkih dana?

Adrenalin. Ona nervoza prije utakmica. Suigrači, atmosfera u svlačionici, velike utakmice i atmosfera na stadionima. Sve me to pripremilo i za drugi ciklus života. Nakon toga otišao sam prema menadžmentu i upravo je to ono što danas volim. Želim upravljati klubovima. Biti sportski direktor, CEO, što god. To je ono što najviše volim raditi.

Kakav je danas vaš odnos s Portom i možemo li vas ponovno očekivati u klubu?

Moj odnos s Portom traje cijeli život. Ja sam igrač s najviše osvojenih trofeja u klubu. Povijest je tu, nitko je ne može izbrisati. Moja povezanost s navijačima je poput pupčane vrpce. To je za cijeli život.

Vratimo se Barceloni. Prva sezona bila vam je fantastična, a nakon dolaska Van Gaala stvari su se promijenile. Što se dogodilo?

Sezonu sam počeo kao prvi vratar, ali doživio sam vrlo tešku ozljedu. Stradao mi je ligament, odnosno tetiva u koljenu i oporavak je bio jako težak. Trebalo mi je oko osam mjeseci samo da ponovno počnem trenirati. Ta sezona praktički je bila izgubljena. Kada je počela sljedeća, drugi vratar odradio je odličan posao dok mene nije bilo i shvatio sam da je možda vrijeme da odem.

Tada sam imao mogućnost otići u Milan, ali odlučio sam se vratiti kući. Trebala mi je moja sredina i ponovno osjećaj ljubavi. Bio je to jedan korak unatrag kako bih poslije napravio dva naprijed. Vratio sam se u Porto i to je bila najbolja odluka mojeg života.

Osvojili smo Kup UEFA, Ligu prvaka i Interkontinentalni kup. Za klub koji ne dolazi iz jedne od pet najvećih liga, osvojiti Ligu prvaka nevjerojatan je pothvat. Bilo je fantastično završavati karijeru na takav način nakon svega što sam prošao s ozljedama.

Mourinha ste upoznali još u Barceloni, a kasnije vam je bio trener u Portu. Što je imao što drugi nisu?

Bio je izuzetno ambiciozan. Želio je biti najbolji trener na svijetu i postao je. Ničega se nije bojao. Nije se bojao govoriti o pobjedama, nije se bojao govoriti igračima ili medijima ono što misli. Njegovo vodstvo bilo je nevjerojatno. Način na koji je komunicirao također. Taktičko znanje i organizacija bili su vrhunski.

A nama je napravio nešto posebno. Ušao nam je u glavu i rekao: "Možemo pobijediti. Moramo vjerovati." Kada vaš vođa iskreno vjeruje, vi ga slijedite. Usadio nam je uvjerenje da možemo osvojiti sve. I osvojili smo sve s njim.

Kasnije je otišao u Chelsea i prilagodio se potpuno drukčijoj stvarnosti. Otišao je u Italiju i opet se prilagodio. U Španjolskoj je ponovno bilo drukčije. To je njegova velika kvaliteta. Ima inteligenciju razumjeti gdje se nalazi, kakav klub vodi i kakva je njegova kultura. Zato je jedan od najvećih trenera svih vremena.

Može li odgovoriti zahtjevima Real Madrida?

Bit će to vrlo težak izazov, ali kada pogledam trenere, mislim da je on prava osoba za taj posao u ovom trenutku. Ima sposobnost preuzeti sav pritisak na sebe i ostaviti igrače mirnima da rade ono u čemu su najbolji, a to je igrati nogomet.

Za kraj, morate čuti nešto iz Hrvatske. Nina Badrić svojedobno je za Index rekla da ste njezina neprežaljena ljubav i da ste joj "uvijek, oduvijek i zauvijek broj jedan".

Ha-ha. Teško mi je govoriti o takvim stvarima, ali čast mi je kada osoba koja je toliko važna u ovoj zemlji nešto takvo kaže o meni. Pozdravite je i želim joj sve najbolje.