U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

"Ja sam Josia Thugwane. Najveća priča koju nitko nikada nije ispričao", snažne su riječi zaboravljenog zlatnog olimpijca iz Južne Afrike, zemlje koja je upravo za vrijeme njegova stasanja izlazila iz pakla apartheida. U toj njegovoj rečenici nema preuveličavanja. Kako drukčije opisati to da je nepismeni čistač i domar, koji je spavao u kolibi bez struje i vode, postao olimpijski pobjednik?

Odrastavši u siromaštvu, nikada nije dobio priliku školovati se. Živio je u svijetu u kojem su drugi sportaši potpisivali ugovore i dogovarali sponzorstva, a on je morao vjerovati drugima, oslanjati se na tuđu riječ.

Krhkog Afrikanca na putu do najvećeg uspjeha u sportu nije zaustavila ni otmica u kojoj je propucan samo pet mjeseci prije Igara. No, kao što to često biva, završetkom karijere vratio se u anonimnost u kojoj se i dan-danas nalazi.

Odrastao je bez škole

Josia Thugwane rođen je 15. travnja 1971. godine, barem se tako vodi u službenim podacima, u Bethalu, malom gradu u istočnom Transvaalu (danas Mpumalangi), ruralnoj zajednici poznatoj po rudnicima ugljena i teškom životu crnačkih radnika. Pripada Južnom Ndebeleu, bantskom etničkom narodu u Južnoj Africi koji broji oko 2.1 milijuna pripadnika.

Njegovo djetinjstvo bilo je obilježeno siromaštvom, napuštanjem i potpunom odsutnošću obrazovanja. Roditelji su mu se razveli kad je bio beba jer je njegov otac pronašao novu ženu, koja nije htjela sina koji nije bio njezin. Kada je imao dvije godine, postao je siroče. Majka ga je napustila jer je sada ona našla novog muža, koji nije htio sina koji nije njegov.

Ostavljen je kod bake i ujaka na farmi. Dok su se njegovi rođaci školovali, on je čuvao stoku. Molio je ujaka da i njega pošalje u školu, no on je to odbio. Ostao je nepismen sve do ozbiljne sportske afirmacije i osvojenog zlata na Olimpijskim igrama, kada je počeo učiti čitati i pisati.

Kao dječak želio je postati nogometaš. Bio je brz, ali iznimno nizak i tu nije pronašao svoju budućnost. Kada je imao 15-16 godina, odlučio je pobjeći od kuće jer ga je ujak tukao, ponekad sve dok ne bi počeo krvariti.

Baki je rekao da to više ne može trpjeti te se jedne noći iskrao iz kuće i pješice prešao oko 32 kilometra do Kriela, gdje je pronašao posao kod starije žene kojoj je uređivao vrt i dobio smještaj. "Puno mi je pomogla ta žena. Dala mi je spužvu i deku. Pomagao sam i susjedima za 2.5 randa dnevno", sjetno će Thugwane.

Gotovo sve u njegovu životu bilo je filmsko, pa tako i početak bavljenja trčanjem. Godine 1988. sjedio je uz cestu kada je pokraj njega prošla skupina trkača. Na sebi, naravno, nije imao atletsku opremu, nego cipele, bijelu košulju i duge hlače. Jednostavno im se priključio, kao da je osjetio da tu pripada.

Job Mahlangu, trener te ekipe, isprva je mislio da se samo zabavlja, ali Thugwane je istrčao naprijed i držao njihov ritam oko 15 kilometara prije nego što se potpuno iscrpio. Sutradan je pitao smije li trenirati s njima, na što je dobio pozitivan odgovor.

Tenisice nije imao pa mu ih je, na trenerov nagovor, posudio jedan od atletičara. Mahlangu je morao jamčiti jednom od svojih trkača da će mu nadoknaditi novac ako Thugwane pobjegne s posuđenim tenisicama. Kasnije je Thugwane rabljene tenisice kupio na rate, otplaćujući ih od novca koji bi zaradio na utrkama.

Rudnici su mu omogućili karijeru

Velike rudarske tvrtke u Južnoj Africi tada su imale sportske klubove. Zapošljavale su talentirane crne sportaše u poslovima izvan rudnika, davale im smještaj i mogućnost treniranja, a zauzvrat su sportaši predstavljali njihove ekipe.

Thugwane tada još uvijek nije bio zaposlen jer je bio nepoznat, ali Mahlangu mu je složio brutalan režim. Znao je trčati triput dnevno i više od 35 kilometara na dan, pet puta tjedno. Godine 1989. neplanski je istrčao svoj prvi maraton.

Sportaši iz rudnika tada su putovali na Sun City maraton. Mahlangu je pozvao Thugwanea na putovanje te mu je rekao da je premlad za nastup, ali da može ići zajedno s ekipom. Na tome se nije zaustavio, već je zamolio za startni broj.

Trener je u konačnici pristao, a Thugwane, koji uopće nije znao koliko dugo se trči maraton, završio je peti. "Krenuo sam trčati i trčim, trčim, trčim, trčim i počnem se osjećati malo umorno. Pomislio sam: 'Zašto ova utrka još nije završena?'", prisjetio se Josia u jednom od rijetkih intervjua.

Za peto mjesto osvojio je 900 randa, tada oko 340 američkih dolara. Prva investicija bile su mu nove tenisice za trčanje - Nike Vendettas. U roku od tjedan dana, Mahlangu mu je rekao da su njegovi poslodavci, tvrtka Koornfontein koja se bavila eksploatacijom ugljena, vidjeli njegovo ime u novinama i da su mu sada spremni dati posao.

Tako je došao do prvog posla, ali ni to nije išlo jednostavno jer nije imao nikakve dokumente. Mahlangu i on smislili su plan. Pronaći će još nekoga tko se preziva Thugwane, a Josia će se pretvarati da je njegovo dijete i nadati se da nitko neće otkriti prijevaru.

"Morao sam pronaći nekoga s tim prezimenom. Bilo je problematično, ali uspjeli smo pronaći tog nekoga", prisjetio se Thugwane. Postoji spor i oko datuma njegova rođenja. U službenim zapisima piše da je rođen 1971., ali on inzistira na tome da je 50 godina napunio 15. travnja 2018., što znači da je rođen 1968., a ne 1971.

Svakako, nakon što je otišao u vladu i riješio taj problem, počeo je raditi kao čistač i domar u hotelu koji je bio u vlasništvu rudnika. Za taj posao primao je 475 randa, oko 180 dolara, tjedno, a Mahlangu ga je savjetovao da vikendom trči utrke na 10.000 metara i polumaratone, kako bi dodatno zaradio.

Bio je blizu odlaska na OI u Barcelonu

Thugwane je bio blizu plasmana na Olimpijske igre u Barceloni 1992. godine, ali završio je prvi ispod crte. Bio je četvrti, a Južna Afrika imala je tri mjesta na raspolaganju. Bile su to ujedno prve Igre za Južnu Afriku nakon što je zbog apartheida bila suspendirana od 1964. do 1988. godine.

Njegovi sunarodnjaci nisu se proslavili u Španjolskoj. Jan Tau i Zithuele Sinqe nisu završili utrku, dok je Abel Mokibe završio 25. s četiri minute zaostatka za pobjednikom Hwang Young-Choom iz Južne Koreje.

Godine 1993. prvi put je osvojio prvenstvo Južne Afrike u maratonu, a pravi međunarodni proboj stigao je 1995. pobjedom u Honoluluu. Tamo je trčao 2:16:08. Honolulu se kasnije pokazao vrlo korisnim iskustvom jer su vrućina i vlaga bile slične uvjetima koje će susresti u Atlanti. Iste je godine bio peti na Svjetskom prvenstvu u polumaratonu s 1:02:28.

Početkom 1996. nije bio jedan od očitih izbora za reprezentaciju. Južna Afrika imala je četiri maratonca s boljim vremenima. Na nacionalnom prvenstvu morao je pokušati trčati oko 2:09 kako bi izborio normu. Pobijedio je, ali s vremenom oko 2:11. Mislio je da je opet ostao bez Olimpijskih igara.

Banele Sindane, čelnik Atletskog saveza Južne Afrike, nije bio uvjeren u Thugwaneove sposobnosti. Tada se Old Mutual, sponzor južnoafričkog prvenstva, oglasio zajedno s organizatorom utrke Bernardom Roseom. Istaknuli su da to obezvređuje njihovo sponzorstvo ako se pobjednik utrke koju podržavaju ne smatra dovoljno dobrim za Olimpijske igre.

"Objavili smo tim odmah nakon utrke. Odabrali smo Thugwanea jer smo smatrali da bi mu mogli dobro odgovarati uvjeti u Atlanti, a ne zato što je bio najbrži", rekao je Bob Norris, tadašnji menadžer muške olimpijske maratonske ekipe.

Thugwane je na taj način izborio svoj prvi nastup na Olimpijskim igrama, ali gotovo odmah nakon izborene vize dogodilo se nešto što ga je umalo spriječilo da nastupi u Atlanti.

Otmica prije Olimpijskih igara

Josia se vjenčao u travnju ili svibnju 1993. godine, ne sjeća se točno, sa svojom ženom Zodwom. Tri godine kasnije još uvijek je, u skladu s tradicijom Ndebelea, dugovao roditeljima svoje žene 1000 randa i osam krava kao dio ženidbenog dogovora. U ožujku 1996. bio je u potrazi za jednim farmerom.

Thugwane je na području između mjesta Kriela i Bethala vozio svoju rabljenu bijelu 2.2 Mazdu Drifter, koju je kupio od nagrade za trijumf u Honoluluu. Tražio je farmera od kojeg je želio kupiti stoku. Zaustavio se i pitao trojicu muškaraca znaju li gdje farmer živi. Rekli su da znaju, a potom su dvojica ušla u njegov automobil, dok je treći išao za njima drugim vozilom.

Bilo mu je sumnjivo zbog čega mu se to vozilo približilo te je odlučio ubrzati. Kada se to dogodilo, rekli su mu da stane, a nakon što ih je upitao zbog čega žele da stane usred ničega, jedan od njih izvukao je revolver.

Thugwane je nagazio na gas i počeo vrludati po cesti lijevo-desno. Došlo je do pucnja. Metak ga je pogodio, odnosno okrznuo u predjelu između donje usne i brade te potom prošao kroz vjetrobransko staklo. Prisjećajući se toga, rekao je da nije ništa osjetio, ali krv je šikljala.

Otvorio je vrata i iskočio iz vozila u pokretu. Dok je krvario, pokušao je zaustaviti drugo vozilo, ali vozač se, prema njegovu kasnijem prepričavanju, uplašio kada ga je ugledao i odvezao dalje. Thugwane je nekako stigao do policije, a zatim i bolnice. Njegov automobil pronađen je poslije napušten i bez goriva, a nitko nije uhićen.

"Moj san o odlasku na Olimpijske igre sada je nestao", pomislio je. Na licu mu je ostao ožiljak koji se jasno vidi na fotografijama i snimkama, no najveći problem tog napada bila je teška ozljeda leđa koju je doživio. Koornfontein je platio kompletno liječenje i rehabilitaciju, a terapije je imao svih sedam dana u tjednu.

Otprilike dva mjeseca nakon napada počeo je ozbiljno trčati. Postupno je povećavao intenzitet, a tek kada je uspio istrčati 30 kilometara bez boli, postalo je jasno da Atlanta ipak nije izgubljena.

Južnoafrički maratonci otišli su na visinske pripreme u Albuquerque u Novom Meksiku, na oko 1500 metara nadmorske visine. Trener reprezentacije Jacques Malan uspio je osigurati novac za dugotrajan kamp. Trčali su i do oko 190 kilometara tjedno.

Thugwane je pred same Igre nazvao svog prvog trenera Mahlangua jer je bio zabrinut. Osjećao se toliko lagano da je mislio da nešto nije u redu. Mahlangu ga je namjerno pustio da čeka odgovor tjedan dana, a zatim mu rekao da nije samo spreman, nego "super-spreman".

Prvi crnac koji je osvojio zlato za Južnu Afriku na OI-ju

Južna Afrika je na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine osvojila pet medalja, tri zlatne i po jednu srebrnu i brončanu. Hezekiél Sello Sepeng je 31. srpnja u utrci na 800 metara osvojio srebro i time postao prvi crnac koji je osvojio medalju za Južnu Afriku na Olimpijskim igrama. Samo četiri dana kasnije, stigla je druga, još sjajnija.

Utrka muškog maratona u Atlanti održana je 4. kolovoza, na dan zatvaranja Igara. Vrijeme početka bilo je postavljeno na 7:05 ujutro kako bi se koliko-toliko izbjegla paklena vrućina. Utrkivali su se na otprilike 26 stupnjeva Celzijusa i preko 85 posto vlage.

Thugwane je dotad pobijedio na samo dva međunarodna maratona i nije bio među favoritima utrke koja je na startu imala čak 124 maratonca. Glavni favorit bio je Španjolac Martin Fiz, tadašnji svjetski i europski prvak, no smatralo se da je borba za medalje izrazito otvorena.

Na startu je bila golema skupina, a oko 160 centimetara visok i oko 45 kilograma težak Thugwane ni po čemu nije privlačio pozornost na sebe. Utrka je bila jako spora, zbog čega je dvadesetak trkača bilo zajedno poslije 30-ak kilometara. Oko 24. kilometra dogodila se simbolična scena jer su na čelo kolone izbila trojica crnih Južnoafrikanaca - Thugwane, Gert Thys i Lawrence Peu.

Peu i Thys poslije su otpali, a Thugwane je u prvi napad krenuo oko 31. kilometra. Pratio ga je Južnokorejac Lee Bong-ju, a njima se priključio i Kenijac Erick Wainaina za utrku utroje u završnici. Južnoafrikanac je u finiš krenuo kilometar prije cilja te je napravio razliku pred ulazak na stadion.

Prije ulaska u cilj nekoliko puta je pogledao iza sebe, a kada je shvatio da ima dovoljno prostora, počeo je slaviti. U cilj je ušao s vremenom 2:12:36, što je bilo tri sekunde brže od Leeja te osam sekundi brže od Wainaine.

Nepismeni crni Južnoafrikanac, čistač i domar, tako je postao olimpijski pobjednik u najizjednačenijem maratonu u povijesti Igara. "Ovo je za moju zemlju. Ovo je za mog predsjednika. Zahvalan sam za ovu priliku. To je pokazatelj drugima da ako naporno radimo, svi imamo jednake mogućnosti, a ne kao u prošlosti", rekao je Thugwane posvetivši zlato Južnoj Africi i Nelsonu Mandeli.

Novac koji je zaradio značio je financijsku slobodu. "Zarađivao sam 480 randa mjesečno u rudniku, a moja obitelj živjela je u kolibi. Južnoafrička vlada ponudila je poticaj od 150.000 randa za zlato, pa sam sve uložio u trening kako bih osigurao taj novac za svoju obitelj. Čim sam ušao na stadion, znao sam da sam ga uspio osvojiti", rekao je nakon utrke.

Crnci i bijelci su u Južnoj Africi godinama živjeli u odvojenim svjetovima, a na Olimpijskim igrama 1996. godine u Atlanti, pred očima cijelog svijeta, crni atletičar iz ruralnog dijela Južne Afrike postao je simbol novog početka te zemlje.

Počeo je učiti čitati i pisati nakon zlata

Nedugo nakon povratka u zemlju, Mandela je primio Penny Heyns, plivačicu koja je u Atlanti osvojila dva zlata, i Thugwanea. Kada je doznao da Thugwane nikada nije išao u školu, pomogao mu je da dobije učitelja. "Kažeš da nisi obrazovan, ali tvoje noge jesu", poručio mu je.

Bio je to veliki trenutak za Južnu Afriku. Dvije godine nakon što je ukinut aparthejd i nakon što je Mandela stigao na vlast, pred južnoafričkim narodom stajala su dva olimpijska pobjednika. Bjelkinja Heyns i crnac Thugwane.

"Kad smo se vratili, očekivali smo da će bijelci biti sretni zbog mene, a crnci zbog Josie. Veliko iznenađenje za oboje bilo je to što je proslava bila tako ujedinjena. Zapravo je bilo prilično dirljivo", rekla je Heyns prisjećajući se tog događaja.

Mandela je u Thugwaneu vidio savršen simbol nove Južne Afrike. Čovjeka koji je preživio siromaštvo i aparthejd, a onda na najvećoj sportskoj sceni svijeta donio zlato svojoj zemlji. "Thugwane je ojačao naš ponos i samopouzdanje kao nacije", rekao je tada Mandela.

S obzirom na to da je bio nepismen, njegova supruga Zodwa čitala mu je novinske članke o njegovoj pobjedi na Igrama, a nakon što mu je Mandela pomogao pronaći učitelja, ozbiljno se posvetio obrazovanju.

Počeo je svakodnevno učiti čitati i pisati na zulu jeziku, a onda i na engleskom. Jednom je rekao da je to teže od trčanja, ali da mu obrazovanje nitko ne može oduzeti čak ni ako mu ukradu olimpijsku medalju.

Zlatna medalja stvorila mu je novi problem

Pobjeda na Olimpijskim igrama donijela mu je nagrade, sponzore i novac. Coca-Cola je s njim potpisala ugovor o sponzorstvu po kojem je dobio oko 200 tisuća dolara za četiri godine, što je bilo i više nego dovoljno da kupi moderniju kuću svojoj obitelji jer su dotad živjeli u kolibi bez struje i tekuće vode.

No onda su stigli problemi. Svi su znali da sada ima novca i krenuli su pokušaji krađe i prijetnje. Kada bi išao na natjecanja izvan države, bojao se da bi ga mogli pokrasti. Već u rujnu 1996., samo mjesec dana nakon Igara, povukao se s Great North Runa zbog prijetnji smrću.

Govorio je da se najviše boji za suprugu i djecu jer ljudi sada misle da je bogat. "Svi pričaju o planu da me ubiju. Ne znam tko su ti kriminalci, ali ako kažu da će nekoga ubiti, učinit će to", rekao je tada.

Ubrzo je dao otkaz na poslu domara u Koornfonteinu kako bi se isključivo posvetio trčanju. Naučio je engleski i ubrzo preselio obitelj iz zapuštenog naselja u Johannesburg, gdje su ga privatni zaštitari štitili od kriminalaca. Unatoč zaštiti, ponovno su ga napali početkom 1997. godine.

Trojica muškaraca tada su ga automobilom izgurala s ceste nakon treninga. Tukli su ga, razbili mu zube i pucali prema njemu. Thugwane je tvrdio da je jedan napadač ciljao njegove noge dok je pokušavao pobjeći. Spasio ga je dolazak drugog automobila.

Smrt trenera snažno ga je pogodila

Olimpijsko zlato njegov je najveći uspjeh u karijeri, no najbrže je trčao 1997. godine. Tada je najprije osvojio treće mjesto na londonskom maratonu s odličnih 2:08:06, dok je u Fukuoki pobijedio s osobnim rekordom od 2:07:28. Bila mu je to najbrža utrka karijere, a iste godine proglašen je najboljim muškim maratoncem.

Iste godine odbio je trčati na SP-u u maratonu, ustupivši svoje mjesto drugom atletičaru koji nije imao istu priliku natjecati se na velikom međunarodnom natjecanju. "Zlatna medalja otvorila mi je mnoga vrata. Mogu ići bilo gdje. Drugi mladići nisu imali tu priliku. Želim im ju dati", objasnio je skromni Thugwane koji je dio nagrade iz Londona potrošio na kupnju tenisica koje je dijelio po naselju.

Godinu dana kasnije imao je loše rezultate, no puno lošija stvar događala se izvan staze. Njegovom treneru Jacquesu Malanu, jedinoj osobi kojoj je vjerovao u usmjeravanju karijere, dijagnosticiran je rak debelog crijeva u 43. godini života. Njihov odnos bio je daleko više od klasične sportaš-trener veze, već je Thugwane u Malanu vidio oca kojeg nikad nije imao.

Liječnici su mu u početku dali samo tri mjeseca života, a kasnije produžili tu procjenu na godinu dana. Za Thugwanea to je bio šok toliko velik da je, prema Malanovim riječima, bio uvjeren da i sam ima rak i da ne može prihvatiti činjenicu da će njegov trener umrijeti.

"Godine 1998., kada je počeo loše trčati, dijagnosticiran mi je rak. Bio je uvjeren da ga i on ima i nije mogao prihvatiti da ću umrijeti. Rekao sam mu, ako dobro trči, to će me usrećiti. Što sam sretniji, to imam veće šanse da se borim protiv bolesti", rekao je Malan.

Zdrav način života "kupio" mu je godinu dana života, ali rak se proširio i na jetru. Tijekom njihova posljednjeg susreta, dok je Thugwane trenirao za Olimpijske igre, Malan ga je pitao može li odrezati pramen kose s dreadlocksima. Malanova supruga Annalize pronašla je škare, Thugwane je kleknuo, a Malan je odrezao debeli pramen. "Bit ću s tobom tog dana kada budeš trčao", rekao je Josiji.

Malan je preminuo u lipnju 2000. godine, neposredno prije Olimpijskih igara u Sydneyu. Ta je smrt teško pogodila Thugwanea, koji je na Igre došao bez osobe koja ga je godinama vodila i usmjeravala. Njegov nastup u Sydneyu bio je daleko od onoga iz Atlante. Završio je na 20. mjestu, što su mnogi povezivali s emocionalnim teretom koji je nosio nakon Malanove smrti.

Thugwane kaže da nije plakao na sprovodu, ali plakao je iznutra. "Nikad nisam odrastao sa svojim ocem. Za mene je Malan moj otac. Sve što smo imali, dijelili smo kao otac i sin. Sin je još uvijek živ", objasnio je njihovu povezanost.

Bez većih uspjeha do kraja karijere

Thugwane nakon toga više nikad nije bio isti. Njegov spomenuti ugovor s Coca-Colom prestao je vrijediti nakon Sydneya jer je imao klauzulu da se produžuje isključivo ako obrani naslov olimpijskog pobjednika.

Nastupio je na dva svjetska prvenstva i ni na jednom nije došao do cilja. Posljednju maratonsku pobjedu ostvario je 2002. godine, kada je slavio u Naganu s vremenom 2:13.23. Iste godine pobijedio je na polumaratonu u Cape Townu.

Kasnije se okušao i na ultramaratonskim udaljenostima, a karijeru je završio 2009. godine. Posljednji maraton odradio je u Johannesburgu, gdje je završio 15. Tri godine kasnije odlikovan je redom Ikhamange, što je drugo najveće kulturno odlikovanje u Južnoj Africi.

Thugwane je nakon kraja karijere sa ženom Zodwom živio u Johannesburgu. Čak i kad je postao poznat, privatni život nije eksponirao pa je jedino što se zna o njemu to da ima četiri kćeri.

Čovjek koji je nestao iz javnosti

Nakon Thugwaneove pobjede na Olimpijskim igrama, očekivalo se da će to podići maraton u Južnoj Africi. Barem je to sam Josia očekivao, no to se nije dogodilo. Najveći uspjeh južnoafričkih maratonaca na OI-ju u 21. stoljeću je 11. mjesto Elroya Gelanta na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. godine, dok je Stephen Mokoka na SP-u 2019. zauzeo peto mjesto.

"Takav je život, ne plačem zbog toga, tada je bilo naše vrijeme, ali sada su stvari drugačije. Ali da, nadao sam se da će ta pobjeda inspirirati zemlju da čini velike stvari u maratonu, nažalost to nije slučaj", rekao je.

Unatoč nevjerojatnom uspjehu u jako važnom trenutku za Južnu Afriku, Thugwane je s vremenom postao zaboravljeni junak. Kako su godine prolazile, tako je nestajao iz javnosti. Rijetki su oni koji se sjete tihog junaka, koji danas s 55 godina živi na farmi od 30 hektara pokraj Bronkhorstpruita, grada 50 kilometara udaljenog od Pretorije, i hrani stoku kao što je činio u djetinjstvu, na bakinoj farmi, ostavljen i od oca i od majke.

"Kuyamangalisa", što u prijevodu sa zulu jezika znači "To je čudo", riječi su koje je Zodwa Thugwane viknula podižući ruke prema nebu nakon što je njezin muž osvojio olimpijsko zlato. I bila je u pravu. Veliko sportsko čudo.