U WROCLAWU šestog lipnja 1993., u kvalifikacijama protiv Slovenije, u jednoj sasvim rezultatski nevažnoj utakmici, kapetan je posljednji put predvodio hrvatsku reprezentaciju. Sljedećeg dana krenuo je s momčadi prema Zagrebu. Iskrcao se u Frankfurtu, pozdravio s ostatkom momčadi i autom produžio prema Münchenu. Preko Ingolstadta.

''Stojko, gdje ćeš spavati? U Intercontiju. Ok. Nazvat ću te večeras telefonom." Nije nazvao. Njegove stvari sletjele su u Zagreb. On se nije vratio.

Na današnji dan prije točno 30 godina u prometnoj nesreći kod mjesta Ingolstadta na autocesti Frankfurt - München poginuo je jedan od najvećih europskih košarkaša svih vremena, Dražen Petrović.

Bilo je možda i boljih europskih košarkaša od Dražena, talentiranijih, ali nitko kao on nije bio sinonim za kraljicu igara. U bilo kojem kutku svijeta bilo je dovoljno reći "Dražen". Sve je bilo jasno. Prezime je bilo nepotrebno. Dražen je bio Dražen. Za života ikona i predvodnik čitavog pokreta zbog kojeg su klinci zavoljeli košarku. Nije bio običan sportaš, bio je uzor, kako klincima tako i odraslima.

Trideset godina od smrti košarkaškog Mozarta njegova legenda i dalje živi, a povodom tužne obljetnice donosimo sjećanja na Dražena legendi košarke i sporta koje su za Index podijelile svoje uspomene na jednog od najvećih ikad. 

Igor Kokoškov, bivši izbornik Srbije i jedini Europljanin koji je ikad samostalno trenirao jedan NBA klub:

Dražen je u vrijeme kad sam odrastao i formirao se bio idol generacija. Zbog Dražena smo zavoljeli košarku. Dražen nije bio samo košarkaška zvijezda, on je bio rock zvijezda. Bez dvojbe, Dražen je broj jedan.

Goran Grbović, legenda Partizana i Draženov suigrač u reprezentaciji Jugoslavije:

Bio sam uvjeren da s ovog područja više nikad nećemo imati takvog igrača, sve dok se nije pojavio Luka Dončić. Sve što si trebao vidjeti kod košarkaša, Dražen je imao. Na poziciji napadača, Dražen je promijenio obranu. Upravo kako je i Jordan promijenio NBA.

Pojavom Dražena, prestajala je postojati obrana čovjek na čovjeku jer ga nitko nije mogao čuvati sam. Dražen je imao savršenu tehniku iz driblinga u napadu. Savršenu. Bio je savršen pivot na poziciji pet. Šut je izradio do nepogrešivosti. Šut iz driblinga, šut za tri poena iz kontre, šut s 45 stupnjeva od table. Doveo je to do perfekcije. Nikad nije promašio kad bi ostao sam. Na mehanici šuta je radio do besvijesti.

Bio je savršen napadač. Svima nama je bilo lagano igrati kad smo znali kakvu zvijer imamo. Kad bi ga stisli, imao bi po četiri ili pet različitih rješenja. Hoće li šutirati, hoće li ići do kraja, hoće li iznuditi faul... Taj koš je u svojoj glavi već dao. Sve sam to doživljavao kad sam igrao protiv njega.

Bio sam ovdje u Beogradu. Kad sam čuo vijest o tragediji, osjećao sam se kao da mi je netko oduzeo jedan dio života. Jako dugo vremena nisam mogao prihvatiti da se to dogodilo, bilo mi je neshvatljivo, a i danas mi je. Svi mi koji smo igrali s njim ili protiv njega, u klubu ili reprezentaciji, izgubili smo dio povijesti, ali naše osobne povijesti.

Možda sam sebičan, ali često znam reći da sam ja puno izgubio Draženovom smrću jer mi je značio puno. Obožavao sam ga, cijenio sam njegovu posvećenost košarci i sportu. Ništa ga drugo nije zanimalo. Da si ga pitao bilo koji rezultat iz bilo kojeg sporta, znao bi ti reći.

Sjedimo jednom, on čita novine i kaže mi: ''Vidi, onaj iz Dorćula opet zabio dva gola.'' Ja ne znam je li ozbiljan il me zajebava. ''Pa tko to čita, idiote?'' rekao sam mu. Koja god novina je bila u blizini, stalno je čitao sportske stranice i sve je nevjerojatno pamtio.

Bio je sportska enciklopedija, a jedva bi čekao da počne trening. Naravno, bio je redovito prvi na treninzima. Sportsko okruženje bio je njegov bazen, tu je plivao savršeno. Bio je divan dečko, šaljivdžija, potpuno apolitičan. Znaš kako je igrati s Draženom? To je elitizam. Mi smo bili elita. Meni je bilo jasno koja je bila moja uloga da bih se približio Draženovim standardima. Naravno da bi na klupskom nivou napravio sve da ga pobijedim, ali u reprezentaciji svi smo imali isti cilj.

Da bi došli do njega, svatko je morao znati svoju ulogu. S takvim standardom Dražen je mene pravio boljim igračem, a ja bih njemu pomagao. Draženov cilj je bio samo jedan - biti šampion i sve je tome podredio, međutim nikad se nije ponašao kao da je iznad bilo koga od suigrača. Igrao je svoju igru i onaj tko se želio prilagoditi njegovom standardu, taj bi uspio.

Onaj tko nije, ne bi. Draženov genij sam koristio najbolje što sam mogao. Znao sam svaki put da će me, ako ostanem sam, vidjeti, da će lopta doći i da ću pogoditi. Ako bih promašio dvije zaredom, nije me trebao nitko vaditi van, sam bih izašao. 

Pamtit ću ga uvijek nasmijanog, s onom afro frizurom, nervoznog kad izgubi. Koliko sam ga puta nakon što bi ih pobijedili znao zvati i provocirati ga. Samo bi mi rekao: "Idući put ću te prebiti.'' I prebio bi me. Skupa smo 1988. otišli u Španjolsku, on u Real, ja u Granadu.

Već od prvog kola je bilo jasno da ćemo nas dvojica voditi bitku za prvog strijelca prvenstva. Završi kolo i on me zove: ''Koliko si zabio?'' Ja mu kažem 38. On se nasmije i kaže: "Ja 42" i poklopi. Jednom sam bio bolestan i on me zove, a trebali smo igrati u Gran Canariji. Pita me: "Bolestan si i stvarno ćeš igrati?'' Ja mu kažem: ''E, baš hoću.'' Onda on mene napadne: ''Vidiš kakav si, igraš samo da meni napakostiš.''

Odigram i zabijem 56 poena. Njih je tada vodio čuveni Pukovnik Aleksandar Gomeljski. Zvoni mi telefon i znao sam odmah tko zove. Dignem slušalicu i čujem samo: ''38. A ti?'' Ja kažem 56. Poklopi slušalicu. Za deset minuta, nakon što je valjda zvao sve žive da provjeri jesam li zaista zabio toliko, nazove me i izvrijeđa.

Naravno, u šali. Zato sam ga i volio. Bili smo slični. Nije volio gubiti baš kao i ja. Tu jednu sezonu u Španjolskoj bilo nam je fantastično. Jedan drugom smo stalno nosili sve novine, pa bi ih, nakon što ih pročitamo, donijeli Ranku Žeravici, koji je tada bio u Zaragozi. Bilo nas je malo, zato smo se tako čvrsto držali.

Dejan Bodiroga, jedan od najboljih europskih košarkaša ikad i za mnoge najbolji igrač koji nikad nije igrao u NBA ligi:

Prvi osjećaj za košarku dobio sam preko zlatne generacije Kiće, Praje, Kreše, Moke i Mirze. Ipak, premda sam zahvatio tu generaciju, bio sam premali, pa mogu reći da je Dražen bio taj zbog kojeg sam zavolio košarku. I ne samo ja. Kad se Dražen pojavio, to je bilo to.

Obilježio je čitavu moju generaciju, pravio je razliku. Dražen je bio prvi pravi idol, bio je inspiracija. Bili smo rođaci.  Kad sam se počeo baviti košarkom, to nisam znao, ali da, istina je. Jole, Draženov i Acin tata, iz Petrovića je kod Trebinja, odakle su i Bodiroge. Drugo smo koljeno. Moji roditelji su znali da smo rođaci, ali na početku me nisu željeli s tim opterećivati.

Dražena sam upoznao 1989. kad sam igrao za juniore Zadra i kad nam je Krešo sredio turneju u Americi. Bili smo na utakmici Portlanda i Phoenixa i tada smo se upoznali. Znao je i on tko sam ja, da smo rođaci. 

Razija Mujanović, najbolja europska košarkašica svih vremena:

Bili smo na pripremama s reprezentacijom i putovali smo u San Sebastian koji nas je ugostio. Na putu prema tamo smo čuli vijest. Najprije nisam vjerovala da je nešto tako moguće. Mislila sam da se radi o gluposti, da ljudi nešto izmišljaju. Postoje trenuci u životu koje čovjek ne želi prihvatiti.

Draženova smrt je bila jedna od tih situacija. Kasnije, kad je vijest bila potvrđena, osjetila sam užasnu bol. Bol iznutra. Bol koju osjetite kad izgubite člana obitelji. Nisam mogla vjerovati da se tako nešto baš njemu moralo dogoditi. Bio je sjajan košarkaš, ali prije svega odličan čovjek.

Velika je tuga kad nas napusti bilo koja mlada osoba, a pogotovo je bolno kad strada netko tako velik, u naponu snage, kad je bio na vrhuncu i kad je mogao uživati u plodovima svog krvavog rada. Dražen je bio divan. Ljudi sportaše često krivo procjenjuju, gledajući ih prema nastupu na terenu.

Dražen je na terenu bio zvijer, a izvan terena nevjerojatno skroman i jednostavan mladić. Nikad se izvan terena nije ponašao kao zvijezda. Na terenu je znao biti nezgodan, prgav, znao je nekad i provocirati protivnika kad bi mu zabio koš, ali iz vlastitog iskustva mogu reći da je to sasvim normalno ponašanje igrača koji su najveće zvijezde.

O njima sve ovisi, na njima je najveći pritisak, mentalna i fizička potrošnja takvih sportaša je strahovita i vjerujem da na takav način ti igrači pronalaze dodatan motiv ili ubijaju tremu. Dražen je bio takav.

Mirko Novosel, Draženov trener u Ciboni i reprezentaciji Jugoslavije:

Dražen nam je u prvom redu ostavio sjećanje na jednog divnog čovjeka, na izuzetno ambicioznog i marljivog sportaša te na jedan fantastičan sportski rezultat koji je ostao iza njega. Njegova marljivost i nevjerojatna želja za uspjehom bili su vidljivi još u Šibeniku, kada je bio dječak. Svaki dan je prije škole sam dolazio o dvoranu i trenirao, da bi poslije nastave uredno odradio trening sa svojim vršnjacima. Ništa mu nije bilo teško jer je već tada shvaćao da se samo fantastičnim radom može postati pobjednik.

Perica Bukić, jedan od najtrofejnijih vaterpolista u povijesti:

Premda je bio nešto stariji od mene, moji i Draženovi putovi su se nekako često preklapali. Obojica smo iz Šibenika, tamo smo napravili svoje prve korake, nekako u isto vrijeme smo došli u Zagreb, pa i nekako u isto vrijeme smo bili i u vojsci. Iako sam ja još kao dječak osvojio zlato na Olimpijskim igrama u L.A.-u 1984., a poslije i još jedno olimpijsko zlato, pa naslove svjetskog prvaka, Dražen mi je cijeli život bio idol, jer mi je baš on od početka moje karijere dokazivao iz dana u dan kako za uspjeh nije dovoljno biti talentiran, već je presudan fanatičan rad, želja za pobjedom i vjera u vlastite mogućnosti. Bila mi je čast poznavati ga.

Blaž Slišković, legendarni nogometaš Veleža, Hajduka i reprezentacije Jugoslavije:

Dražen je bio primjer. Dražen je pokazao budućim generacijama sportaša kako se samo nevjerojatnim radom, trudom i željom može doći do vrha svijeta. Naravno, i talent je jako bitan, no kad netko spomene Draženovo ime, meni prvo na pamet padne fantastičan trud i jedinstven profesionalizam. Njegova karizma, njegove radne navike, njegova želja za pobjedom i danas se pamte i uvijek će se pamtiti. Imate sportaša koji su bili veliki, koji su bili šampioni, no iz nekog razloga ih povijest ne pamti. Međutim, Dražen je i nakon 30 godina od svoje smrti ostao u sjećanju i u srcima ljudi. To dokazuje koliko je bio velik.

Dino Rađa, član košarkaške Kuće slavnih i Draženov suigrač iz reprezentacije Jugoslavije i Hrvatske:

Dražen je bio rođeni pobjednik. Nije odustajao, uvijek bi preuzimao odgovornost. Koliko je samo puta u svlačionici rekao da mu predamo loptu i da će riješiti stvar.  Na treninzima nikad nije bilo zajebancije. Kada ga vidiš da se ubija od pet ujutro do devet navečer, onda i tebi to polako pređe u naviku. Danas ga klinci gledaju kao legendu, a nisu se ni rodili kada je on poginuo. Fascinantno je to, ali je i logično. Kada pogine tako mlad igrač Igrač s tolikom karizmom, postaje mit. Ipak, rekao bih da je svaka rečenica koja je ikad napisana o Draženu, zaslužena. Bio je najveći.

Roko Ukić, košarkaš Splita i bivši reprezentativac Hrvatske:

Počeo sam se baviti košarkom baš kada je Dražen poginuo. Odrastao sam uz mit i legendu o Draženu. Mislim da nema igrača moje generacije koji u svojim počecima nije čitao ili slušao priče o Draženovim nestvarnim brojkama, njegovoj karijeri, o svim trofejima koje je ostvario i na koncu, o njegovom odnosu prema radu i treninzima. Bit ću iskren i reći kako nikad nisam spadao među one koji su gledali Draženove stare snimke i proučavali ih od 0-24, ali divio sam mu se kao čovjeku kojem je košarka bila iznad svega i koji je imao nevjerojatan odnos prema poslu.

Kao najbolji europski košarkaš odveo nas je na Olimpijske Igre. Bilo je ratno vrijeme, država se tek formirala. Nažalost, brzo nas je napustio. Novi Dražen? Nemoguće. Dražen je nedostajao toj generaciji baš kao što bi Jordan nedostajao Bullsima. Više nikad nismo imali tako moćnu i kvalitetnu reprezentaciju. Nizali su se neuspjesi, koji su kasnije bili povezivani s Draženovom smrću. Puno toga se poklopilo.Teško je to objasniti.

Nevjerojatan trag Dražen je ostavio i u NBA ligi. Sjećate se sigurno onog intervjua s LeBronom Jamesom, u kojem je Dirka Nowitzkog proglasio najboljim europskim košarkašem. No, odmah se ispravio. U Americi je bilo europskih igrača s boljim brojkama i s puno većim individualnim i timskim dosegom, no ne smije se zaboraviti kontekst u kojem je Dražen djelovao.

Taj kontekst više se nikada neće ponoviti i tu vidim Draženovu najveću ostavštinu jer je on, kao igrač koji je debelo bio ispred svog vremena, posve promijenio odnos Amerikanaca prema europskoj košarci. Zaboravimo onih 112 poena i dva naslova prvaka Europe. Bilo je i bit će igrača koji su zabili više od Dražena i osvojili više trofeja. I Goran Dragič je izabran u treću petorku NBA-a, no daleko je od božanstva.

Marko Popović, bivši reprezentativac Hrvatske:

Što reći o Draženu a da već nije poznato? Bio je rođeni pobjednik. Možda je i bilo talentiranijih igrača od njega, no nitko nije imao ono što je imao on, a to je ta volja i želja za pobjedom. Za njega nikada nije postojao kompromis i zato ćemo ga pamtiti vječno. Bio je najveći.