JOSE MOURINHO

Ovo je posljednja ozbiljna šansa za Mourinha. Što ga sve čeka u Tottenhamu?

Ovo je posljednja ozbiljna šansa za Mourinha. Što ga sve čeka u Tottenhamu?
Foto: EPA

LJUBIČASTI šuškavac, grb kluba koji od 2008. godine ne zna za trofej, datum koji govori da je prošla skoro trećina sezone i budno oko škrtog predsjednika. S taktičkom pločom u rukama, sijedom kosom, ali i sa starim žarom i mladenačkim zanosom, Jose Mourinho je očinski koračao od jednog do drugog igrača Tottenhama i upoznavao ih.

Bio je to njegov prvi trening u novom klubu, devetom u karijeri, trećem u engleskom nogometu i jednom od onih u kojima ga nikada nismo mogli zamisliti. Ova priča nije bez razloga započela bojom šuškavca i podsjećanjem na titule, kalendar i prvog čovjeka kluba jer to su razlozi zbog kojih je spoj Pijetlova i Posebnog bio nezamisliv.

Neočekivan spoj

Jednostavno, čovjek koji je u karijeri osvojio sve što se osvojiti moglo i koji spada među najbolje trenere u povijesti ovog sporta došao je u klub koji nikada nije bio prvak Europe, dok je krunu engleskog prvaka nosio samo dva puta - posljednji put 1961. godine, prije nego što se Mourinho uopće rodio (1963.). Osim toga, Mourinho je zamijenio Mauricija Pochettina, trenera koji u trenerskoj karijeri nikada nije osvojio trofej, a uz to je na trenersku klupu prvi put uskočio usred sezone, nakon što je od odlaska iz Porta u nove klubove uvijek dolazio na ljeto, pred početak priprema.

Otud šale čak i na društvenim mrežama ozbiljnijih portala. Zaista se nije teško zapitati - otkud Mourinho u Tottenhamu?

Najveća enigma Mourinhovog boravka u sjevernom dijelu Londona njegov je odnos s predsjednikom Danielom Levyjem. Najveći dio javnosti upire prstom u njihovu suradnju i stavlja veliki upitnik. Pored isticanja da se radi o tvrdoglavim osobama i teškim karakterima, velikim slovima se naglašava da se Mourinho naviknuo trošiti, a Levy štedjeti, pa se to navodi kao razlog zbog kojeg bismo u Tottenhamu mogli imati kaos već u startu.

Drugo veliko pitanje koje se postavlja pred Mourinha i Tottenham je stil nogometa. Pochettino je poznat po otvorenoj igri, proaktivnom pristupu i napadačkom nogometu punom raznih taktičkih varijanti. Mourinho je - drugačiji. Upravo zbog očekivane značajne promjene u igri, upitno je kako će se ona odraziti na momčad koja je ionako nakon 12 odigranih kola na 14. mjestu Premiershipa.

Djeluje prelako pronalaziti razloge zbog kojih Mourinhova era u Tottenhamu izaziva skepsu. Kada je Posebni u pitanju, takav narativ dolazi sam po sebi. Čovjek je hodajući medij, najkarizmatičniji trener 21. stoljeća, onaj koji plijeni pažnju više nego ijedan drugi. Trener iz kojeg izbija led kada pobjeđuje na svoj način, ali i koji riga vatru kada kola krenu nizbrdo. S Mourinhom je jako lijepo biti prvi, ali i previše bolno biti sve ostalo. S takvim pedigreom, Portugalac je na sebe navukao priče koje sa sobom skoro uvijek nose određenu dozu preuveličavanja.

Pogrešna percepcija o Mourinhu

Primjerice, nevjerojatno zvuči to da je trener čiji se stil igre opisuje kao "parkiranje autobusa" s Realom iz Madrida u sezoni 2011./12. postigao rekordan 121 gol u La Ligi. 

"Znate kada je počela priča o parkiranju autobusa? Kada sam s Realom bio prvak Španjolske sa 100 osvojenih bodova i 121 postignutim golom. Taj broj golova je rekord španjolskog nogometa. Kada u obzir uzmete kakve su sve sjajne momčadi igrale u tom prvenstvu, a neke od njih spadaju među najbolje u desetljeću, kako onda s takvim učinkom možete biti defenzivan trener?" pitao se Mourinho.

Nema potrebe govoriti koliko je bila jaka Barcelona za vrijeme Pepa Guardiole ni podsjećati na to da je Real od 2014. do 2018. godine četiri puta bio prvak Europe, a opet ni ta Barcelona ni taj Real nisu nadmašili učinak Mourinhove madridske momčadi. Čak ni to ne izgleda toliko čudno kao reakcije na Mourinhovu čuvenu izjavu da mu je "drugo mjesto s Manchester Unitedom u Premiershipu 2018. godine jedan od najvećih uspjeha u karijeri". Tada je ta izjava nailazila na razne kritike, a iz današnje perspektive o stanju Uniteda vidi se koliko je Portugalac bio u pravu.

Ipak, najveći je paradoks vezan za Mourinha priča o njegovim ulaganjima u pojačanja. Činjenica je da se radi o treneru koji je, uz Guardiolu, potrošio najviše novca na pojačanja u svojoj karijeri. No ta priča izgleda potpuno drugačije kada obratimo pažnju na određene detalje, a to je za Tottenham najvažniji dio. To je, zapravo, suština ove priče o neočekivanom spoju u sjevernom Londonu.

Je li on najveći potrošač i zašto nije?

Najveće uspjehe svoje karijere Mourinho je imao s Portom, Realom i Interom. Dva mandata u Chelseaju jesu donijela pregršt trofeja, ali nije se radilo o iznenađenjima. Titula prvaka Europe s autsajderom Portom, "tripleta" s Interom i osvajanje La Lige s Realom ispred monstruozne Barcelone ipak su posebna priča.

Zašto je ovaj dio posebno važan? Zato što najmanji dio količine novca koju je Mourinho ulagao u pojačanja dolazi upravo iz tri navedena mandata prilikom kojih je ostvarivao najveće uspjehe karijere.

U Portu je za više od dvije sezone boravka uložio samo 21,9 milijuna eura, a od prodaje igrača zaradio je 28 milijuna, što znači da je Porto bio u plusu od šest milijuna eura. Ovakav način potrošnje bio je dovoljan za šest trofeja, među koje spadaju dvije titule prvaka Portugala i naslovi prvaka Europe i pobjednika Kupa UEFA.

Za Interovu tripletu 2010. godine i naslov prvaka Italije 2009. dao je 159,6 milijuna eura na pojačanja, a zaradio 116,7 milijuna eura. Dakle, bio je u minusu od samo 42,9 milijuna eura, a znamo što je sve učinio.

S raskošnim Realom za tri sezone (od ljeta 2010. do svibnja 2013. godine) potrošio je 186,5 milijuna eura, a zaradio 52, što će reći da je Real s njim, kada su u pitanju transferi, bio u minusu od 134,5 milijuna eura. Tko imalo prati nogomet, zna koliko je to skromno za klub kakav je Real. No to je Joseu bilo dovoljno za titule prvaka Španjolske i Kupa Kralja te za tri polufinala Lige prvaka.

Ukupno, za sedam sezona provedenih u Portu, Interu i Realu potrošio je 368 milijuna eura - 52 milijuna eura po sezoni. U tih sedam sezona osvojio je 14 trofeja, od čega pet naslova prvaka i šest kupova u tri različite države, jedan trofej Kupa UEFA i dvije titule prvaka Europe.

U Unitedu i Chelseaju nisu sva pojačanja bila njegov izbor

S druge strane, samo u Manchester Unitedu potrošio je 466 milijuna eura na pojačanja, a u dva mandata u Chelseaju basnoslovna 724 milijuna. U tih otprilike osam i pol sezona osvojio je 11 trofeja, ali među njima su bila samo tri za pobjednika Premiershipa i nijedan za prvaka Europe.

Međutim, u tim klubovima nisu svi igrači bili njegov izbor, nego više marketinški potez kluba, poput Andrija Ševčenka kojeg mu je Chelsea 2006. doveo za tada golem 51 milijun eura ili Paula Pogbe u Unitedu. Ne treba zaboraviti ni da je njegov mandat u Manchesteru trajao baš u vrijeme golemog porasta cijena za transfere. 

Za usporedbu, Pochettino je u pet i pol godina u Tottenhamu potrošio 413 milijuna eura, a na prodajama zaradio 285 milijuna, što znači da su Spursi za njegovog mandata bili u minusu od samo 25,5 milijuna po sezoni.

Prvi zadatak mu je stabilizirati momčad i izvući najbolje iz onog što ima

Ako će i Mourinho na raspolaganju imati sličan novac, to i nije loša vijest jer se pokazuje da bolje funkcionira ako ima ograničen budžet te se umjesto na potragu za pojačanjima može posvetiti izvlačenju najboljeg iz onog što ima. Nasreću, u Tottenhamu mu velika ulaganja nisu ni potrebna. Naslijedio je momčad koja je prije tri godine s Leicesterom napadala titulu prvaka Engleske, koja je bolja od prethodne koju je imao i koja redovito igra Ligu prvaka, a prije šest mjeseci bila je u njenom finalu.

Njegov najveći izazov na početku će biti uklopiti tri ovoljetna pojačanja (Ndombelea, Lo Celsa i Sessegnona), stabilizirati problematičnu obranu i izvući maksimum iz aktualnoga kadra, a posebno Eriksena i Allija. Eriksenu, kao i Alderweireldu i Vertonghenu, na ljeto istječe ugovor, što je unijelo nemir u svlačionicu, koju će također morati primiriti. O pojačanjima u siječnju ne mora se brinuti. Navodno mu je već rečeno da novca za prinove neće biti do ljeta. A tada može početi prava vladavina.

Znao je što želi, sada mora dokazati da pripada eliti

Mourinho treba apsolutnu vlast pri odabiru pojačanja i jasno uređen klub u kojem se neće događati da ljudi iz uprave staju u zaštitu igrača kojeg Mourinho želi podučiti po svojim principima. Između redova se moglo naslutiti da mu je najveći problem do sada stvaralo upravo to. Nedugo nakon odlaska iz Uniteda kazao je da želi klub s jasnom strukturom i da će mu to biti najvažniji čimbenik pri odabiru narednog posla.

"Prilikom odabira svog sljedećeg posla neću ulaziti u pregovore dok ne doznam što klub želi i što klub mora dati po pitanju strukture i ciljeva. Struktura mora biti napravljena i ona mora zaštititi trenera te omogućiti igračima da osjećaju kako je sve ustrojeno kako treba te da im se pritom ne dozvoli da dođu u situaciju gdje misle da su snažniji nego što jesu", kazao je Mourinho.

U Tottenhamu možda nije pronašao police s velikim brojem trofeja, ali strukturu koju je tražio vjerojatno jest. Jako je važno da se od njega sigurno ne traži instantni uspjeh, što mu uvelike pomaže u građenju momčadi po svom ukusu. Što se tiče kvalitete momčadi, dolazio je i u slabije pa ostvarivao uspjeh.

Najveća razlika ovog posla i svakog prethodnog nije u kvaliteti momčadi, povijesti kluba ili financijskoj moći. Najveća razlika su Mourinhove godine i samo jedno pitanje - je li bolji nego što je bio? Ovo djeluje kao njegova posljednja šansa da pokaže kako i dalje pripada eliti. Motiva mu sigurno ne nedostaje.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara