Ovo se više nikada ne smije ponoviti. Odgovornost, a ne demagogija

Ovo se više nikada ne smije ponoviti. Odgovornost, a ne demagogija
Miranda Cikotić / PIXSELL

HAJDUK i Dinamo odigrali su jedan od najslabijih derbija u novijoj povijesti (0:0), ali su rezultatom zadovoljni i jedni i drugi. Ostatkom folklora nitko ne može biti zadovoljan.

Bilo bi neprofesionalno i nemoralno da se netko u javnom prostoru ne osvrne na ono po čemu ćemo, nažalost, pamtiti ovaj derbi. 



Postoji li Torcida zbog Hajduka ili zbog sebe?

Navijačke skupine u Hrvatskoj su, unatoč hajki koja će sasvim opravdano uslijediti nakon ove utakmice, svijetla točka hrvatskog nogometa. Ne radi se ni o kakvom cvijeću, niti to oni naročito skrivaju. Vole se potući, vole napraviti pizdariju zbog koje će im porasti ugled u navijačkom svijetu i vole mnoge druge stvari koje "civilima" nisu bitne. I to nije nikakav problem, radi se o supkulturi koja ima svoja pravila, kriterije i ciljeve i kao takva je pomaknuta od uobičajenog seta vrijednosti bez naročite želje da se svidi onima koji tom svijetu ne pripadaju. Istovremeno, baš su ti navijači godinama bili jedini pravi oponenti svima onima koji nastoje iskoristiti nogomet u svoju korist i sitne interese. Da nema navijača, vjerojatno nikad ne bi bilo organiziranog otpora prema Zdravku Mamiću, Igoru Štimcu, Željku Širiću, Zlatku Canjugi ili nekom drugom pripadniku političkog ološa, kriminalnog miljea i probisvijeta. Ta fanatična povezanost i bezrezervna vjera u vlastite ciljeve mnogo je puta donijela samo dobro hrvatskom sportu, ali i društvu. I Torcida spada u te grupe jer je u najtežim trenucima Hajdukove povijesti preuzela odgovornost kakve je kronično nedostajalo. Ali to danas nije bio slučaj. I ta odgovornost se sve češće i sve više izbjegava.

Torcida je izgubila kompas. Ona postoji zbog Hajduka, a ne obrnuto. Sav fanatizam koji drži navijački svijet zapravo je nešto sasvim okej dok se zadrži u tim okvirima. Na kraju krajeva, ako se netko svojevoljno želi pomlatiti na livadi, to ima pravo napraviti dok god su na suprotnoj strani ljudi koji su napravili isti izbor. Za to postoje zakonske sankcije pa tko voli, nek' izvoli. Problem je kada taj svijet zadre među "civile" i napravi štetu onima koji jednostavno nisu napravili taj izbor da kroče u taj strastveni, ludi i ponekad opasni svijet. Nesretni vatrogasac je vjerojatno prošle godine nekome od tih dečki s poljudskog sjevera gasio kuću, da bi danas ostao bez prsta. I jasno je da nikome na toj tribini nije bilo ni u primisli ugroziti sigurnost i zdravlje vatrogasca. No je li to bitno u ovom trenutku? Svaki postupak, pa makar bio počinjen iz nehaja, sa sobom jednostavno mora nositi zakonske i moralne posljedice.

Torcida je, u svojim očima, postala veća od Hajduka. Treneri dolaze do navijačke tribine objašnjavati zašto nisu pobijedili utakmicu, indirektno i direktno navlače smjene klupskim dužnosnicima u izrazito sumnjivom tajmingu, a istovremeno klubu nabijaju nebulozne kazne. I to istom klubu za kojeg će, opravdano, uzeti pohvalu da su ga baš oni izvukli iz financijskog kolapsa. A puno gora ljaga od tih 10 ili 100 tisuća eura je ona koju kao grupa ostavljaju iza sebe. Jer suprotno svojim litanijama, žive od demagogije, a ne odgovornosti. Odgovornost postoji samo prema van, prema ljudima koje Torcidin prijeki sud odredi kao nepoželjne. U suprotnom se radi o metafizičkom i teorijskom konceptu koji izgleda kao tužna litanija na najlicemjernijoj navijačkoj krpi koju kače o svoju tribinu. 

Konačna šteta u ovom slučaju je nažalost nepovratna - vatrogascu nitko neće vratiti prst, a Gyurcsu nitko neće izbiti iz glave ideju koja mu pizda materina ovo treba u životu. Ovaj pasus nije upućen onome što je bilo, nego onome što predstoji. Torcida se treba sjetiti što je, a to je navijačka grupa Hajduka. A ne sveznajuća katedra mudrosti i morala koja selektivno odgovara za ono što se događa u klubu koji prate i vole. Terminologijom srodnijom navijačkom svijetu može se reći: Uhvatite se za muda kojih je pun stadion i internet i priznajte da ste sjebali. Da ste vlastitom greškom, glupošću i nemarom povrijedili sasvim nedužnog čovjeka. Ne znam ni sam kako se možete odužiti i što napraviti, ali ovo se više nikada ne smije ponoviti. A ako to niste u stanju, onda ste pizde, ne doslovno, nego onako ljudski, u simboličnom i puno važnijem značenju. Odgovornost, a ne demagogija. 


Vrijeme je odmoglo ionako konzervativnom pristupu

Što se utakmice u pozadini tiče, svi sudionici slažu se u ocjeni kako je bura uistinu bila velik faktor i da je svakako treba uvrstiti u jednadžbu za konačni sud. Pa ipak, samo pozicioniranje igrača na terenu od prve minute davalo je jasno do znanja da su, bez obzira na vremenske prilike, oba trenera stigla na utakmicu s mišlju kako ne izgubiti. Izrazito usko postavljeni stoperi Hajduka i izbjegavanje sredine terena te korištenje veznog reda kako bi se u dubinu odvukle suparničke linije bila je osnovna premisa Hajdukove igre. Gol su takvom igrom mogli dati samo slučajno. Dinamo je stajao uistinu "kruto", s visoko postavljenim Olmom i Gojakom koji su ostali odsječeni od prve distribucije pa su tako dva glavna kreatora u sredini terena ostala izolirana veći dio utakmice. Gol su takvom igrom mogli dati, pogađate, sasvim slučajno.

Nemoć stvaranja prednosti

Nije ovo bila utakmica s nula golova (prva takva u HNL-u ove sezone, op.a.), bila je to utakmica s ravno jednom izrađenom šansom. Radilo se o situaciji u prvom dijelu u kojoj je Oršić neobjašnjivo lako probio desni bok, imao čistu povratnu loptu na Gavranovića, ali je dodavanje promašio za dobra dva metra. Očito je već od početka sezone da Bjelica kao jako oružje u smislu mijenjanja ritma utakmice i brzog prijenosa lopte vidi nešto sporiju izgradnju napada s desne strane koji rezultira izolacijom Oršića na suprotnoj strani i dugoj dijagonali Theophila-Catherinea. Francuz je izvrstan u braničkim dužnostima, ali i dalje teško taj pas u kontinuitetu pogađa s velikom sigurnošću. Ipak, Dinamo je ono malo što je pokušao kreirati, kreirao preko svoje lijeve strane. To ponajviše može zahvaliti Jairu čija je neodgovorna igra u obrani dovodila do toga da se Rrahmani priključuje kao višak, a danas neuobičajeno labilna komunikacija između Vučura i Juranovića je skoro ponudila Dinamu "nešto" ni iz "čega".



Hamza Barry kao središnji vezni Hajduka daje dobru dinamiku njihovoj igri, ali danas su postojala barem tri problema. Prvi je taj da je Bjelica, svjestan bezopasnosti koju predstavlja činjenica da napad grade Vučur i Lopez, pustio stopere Hajduka na lopti, a pritom zatvorio Barryja. Drugo je sam pristup i dinamika utakmice, koja je preferirala direktne, duge lopte s bočnih pozicija jer nijedna ekipa nije nastojala rotacijama i igrom bez lopte nauditi suparniku. I treće, Mijo Caktaš mu je konstantno "spuštanjem u krilo" bez potrebe dovlačio još jednog igrača, gušeći time ionako premali prostor za manevriranje u sredini terena. 

S obzirom na nepostojeće ili siromašne ideje u igri prema naprijed, na izostanak rizika kod obaju ekipa i na to da je plan da se ništa ne događa perfektno ispunjen, svjedočili smo nogometno zaista groznom derbiju. Pa ipak, s rezultatskog stajališta, on odgovara i jednima i drugima. Dinamo i dalje ima ugodnu prednost na vrhu, a odlazi na prvu od niza "utakmica generacije" u Bruxelles bez tereta gubitka od najljućeg rivala. Hajduk je, s druge strane, ovim bodom konsolidirao grozno bodovno stanje s početka sezone. Žal za eventualnom pobjedom ionako je realna samo za tešku alealeštinu koja je do prije 10 dana mislila kako je ovo momčad za drugu ligu, a nakon današnje eventualne pobjede bi im "mirisalo na titulu". Hajduku u ovom trenutku, do rješavanja situacije u višim strukturama kluba, naprosto treba mir. A ovakav derbi, s bodom, bez suparnikove premoći i bez naročitih sudačkih previda, predstavlja upravo to. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara