"TREBALA mi je velika pomoć. Za mene je to bio proces prilagodbe drukčijem životu, jer sve što sam znao bili su nogomet i nastupi. Pad je bio prilično dubok", rekao je Claus Lundekvam o načinu na koji se njegov život odvijao nakon što je zbog kronične ozljede gležnja morao završiti igračku karijeru u ožujku 2008. godine. Uskoro se sasvim prepustio ovisnosti o alkoholu i kokainu, piše BBC.

Lundekvamu je bilo 35 godina i bio je uzoran profesionalac tijekom duge karijere u Southamptonu. Za ovaj klub imao je više od 400 nastupa nakon što je 1996. godine stigao iz norveškog SK Bergena, a navijači ga prihvatili kao jednog od njih. Od malena je bio opsjednut engleskim nogometom i to je bilo sve što je ikad želio.

"Za mene je to bilo ostvarenje dječačkih snova. Nisam mislio da ću u toj ligi opstati tako dugo. Ostao sam u Southamptonu više od 12 godina kao profesionalac, a želim naglasiti i da je vrlo posebno biti kapetan kluba tako dugo kao stranac", kaže norveški reprezentativac s 40 nastupa za nacionalnu selekciju.

Embed from Getty Images

Više od 18.000 navijača bilo je na stadionu St. Mary's na utakmici Southamptona i Celtica u srpnju 2008. godine. Budući da se i dalje mučio s ozljedom, Lundekvam je mogao odigrati samo nekoliko posljednjih minuta, ali ušao je u igru i napustio travnjak uz burni aplauz. Bio je to nagovještaj kraja njegove karijere u Southamptonu i početak nevolja.

U samo godinu dana život mu se potpuno preokrenuo

U roku od godinu dana nakon te utakmice, Lundekvam se potpuno izgubio u piću i drogama. Struktura i rutine profesionalnog nogometa odjednom su nestale. Ciklus u kojem je dugo živio - treninzi, putovanja, nastupi, odmaranje - bio je stvar prošlosti. Više nije bilo ničega čime bi ispunio svoje dane. Patio je od potpunog nedostatka svrhe i motivacije pa se, tražeći odgovore koje nikad nije pronašao, okrenuo alkoholu i kokainu.

"Očito sam nakon karijere donio nekoliko pogrešnih odluka. Gledajući unatrag toplo bih savjetovao igračima da pronađu nešto smisleno čime će se baviti. Treba pronaći neki radni zadatak u kojem ćete uživati. U to vrijeme imao sam sve. Imao sam novca, divnu obitelj, prekrasnu kuću. Imao sam i kuću u Norveškoj. Čamce, aute, sve. Ali bio sam depresivan i osjećao sam se usamljeno. Osjećao sam da me više nitko ne treba", kaže Lundekvam i dodaje:

"Bila je to posljedica napuštanja svlačionice, posljedica izostanka nastupa sa suigračima svakog tjedna. To mi je bilo oduzeto i zbog toga mi je bilo teško".

Nakon života nogometne zvijezde povratak u normalu strašno je težak

Mnoge nogometaše muči sličan gubitak identiteta nakon povlačenja. Do tada su se njihovi životi kretali oko toga da igraju najbolje što znaju, da maksimiziraju svoje izglede za uspjeh u tako kompetitivnoj industriji. Najbolje nogometaše čekali su slava i novac. Tko su oni kad svega toga nestane?

Za one koji dosegnu vrhunac, poput Lundekvama, kontrast je još snažniji. Kad jednom napustite Premier ligu, jedno od najvećih i najpopularnijih sportskih natjecanja svijeta, u kojem se čak i osrednji igrači osjećaju poput zvijezda, povratak u normalu doima se posebno teškim.

Embed from Getty Images

"Toliko ste predani nastupima i tome da budete najbolja verzija sebe svakog dana u tjednu, te tome da istrčavate pred tisućama navijača. Taj adrenalin se ne može ni sa čime nadomjestiti", kaže Lundekvam.

Kroz cijelu svoju karijeru Lundekvam je bio igrač i osoba u koju se moglo pouzdati. Bio je čvrst i dosljedan. Njegovo ponašanje nakon umirovljenja bilo je sasvim drukčije. Postao je paranoičan i nestabilan i njegov dodir sa stvarnošću je popustio. Bilo je i uhićenja i hospitalizacija.

"Rekao sam si da ću nekoliko godina uživati i da se mogu opustiti. Više nisam morao igrati svakog vikenda. Uključio sam se u dobrotvorni rad, ali na svakom eventu bilo je puno pića i zabave. Izgubio sam kontrolu. Imao sam i jaku depresiju. Nakon nekog vremena bilo je prilično beznadno. Okrenuo sam se piću i drogama kao svojevrsnom bijegu. Ali nakon što sam se navukao na piće, kokain i tablete, bio sam izgubljen", rekao je Lundekvam za BBC.

Dvaput se pokušao ubiti

Život kojeg je Lundekvam izgradio počeo se raspadati.

"Morao sam piti i drogirati se svakog dana. Moja tadašnja supruga i moje dvije kćeri vratile su se u Norvešku. Supruga je smatrala da me više nikad neće vidjeti zato što ću se ubiti alkoholom. Kupio sam jednosmjernu avionsku kartu za Rio de Janeiro. Srećom, nisam ušao u avion, bio bi to kraj. Dvaput sam si pokušao oduzeti život. Bio sam na dnu. Bio sam izgubljen i nisam vidio izlaz pa sam se samo želio nasmrt napiti i nestati. Bilo je tako teško. Krivnja i sram bili su vodeći faktori u tome da sam sebi iskopao rupu", govori bivši norveški reprezentativac.

Lundekvamu je dugo trebalo da shvati razmjere svojih problema. Pomoć je pronašao u klinici Sporting Chance, koju su pokrenuli Peter Kay i bivši Arsenalov kapetan Tony Adams.

"Budući da sam godinama bio kapetan Southamptona, morao sam svladati vlastiti ego, podignuti ruke i svima oko sebe reći da mi treba pomoć", priznaje Lundekvam.

To je bio početak dugog procesa oporavka, koji nije bio nimalo jednostavan. Putem je bilo padova i recidiva, ali Lundekvam je iz toga učio. Priznaje važnost održavanja budnosti i izbjegavanja štetnih navika i obrazaca razmišljanja.

Pronašao se u radu u psihijatriji

"Bilo je uspona i padova. To je bila borba. Dvaput sam padao. Prošlo je nešto godina, ali očito je to bilo neophodno kako bih prihvatio da sam ovisnik. Uvijek ću biti ovisnik, ali bilo je mnogo godina da nisam uzimao ništa. Imao sam iskustva dobrog života bez droga i na to sam ponosan. Sretan sam što sam danas u ovoj situaciji, iako su te godine bile nevjerojatno teške", kaže Lundekvam.

Iako se Lundekvam 2014. razveo od supruge, ostali su u dobrim odnosima, a njegov odnos s kćerima nikad nije bio bolji. Rad u Psychiatry Allianceu u Bergenu dao mu je neophodan fokus i postao sredstvo da pomogne drugima dijeljenjem svojih iskustava.

"Prilično smo jedinstveni u načinu rada zato što pokušavamo izvući ljude iz izolacije i samoće i pružiti im šansu kroz treninge i tjelesnu aktivnost. Usredotočeni smo na zajedništvo i pronalaženje smisla u njihovim životima", kaže nekadašnji norveški nogometaš i nastavlja:

"Slučajno sam se upustio u ovo. U toj kompaniji nakon jedne večere držao sam govor o mentalnom zdravlju, spoznao sam tada kako rade i zavolio taj koncept. Od tog dana radim puno radno vrijeme za Psychiatry Alliance i na to sam vrlo ponosan".

Tijekom Lundekvamovih igračkih dana, rijetko se govorilo o pitanjima mentalnog zdravlja i ovisnosti. No, stavovi se mijenjaju i mnogi su ljudi danas spremniji razgovarati o teškoćama s kojima se suočavaju i traže podršku u rješavanju. Statistički podaci objavljeni prošle godine pokazali su da se broj igrača koji su od Asocijacije profesionalnih nogometaša zatražili pomoć oko mentalnog zdravlja utrostručio od 2016. do 2018. godine. Poduzeti su pozitivni koraci, ali Lundekvam vjeruje da je trebalo učiniti i više.

Sve više klubova ozbiljno shvaća problem mentalnog zdravlja

"Danas je više otvorenosti oko problema mentalnog zdravlja i droge, nego u vrijeme kad sam ja igrao. Sve više igrača i drugih ljudi javlja se sa svojim pričama. Ali mislim da nas čeka još dug put. Svakodnevno radimo sa stigmatizacijom problema mentalnog zdravlja i droga. Budemo li o tome otvoreno i iskreno razgovarali u svakodnevnom životu, bit će puno lakše pomoći. Postoji toliko stigme i tabua oko ovisnosti, ali sve više klubova ovo shvaća ozbiljno, što je sjajno", rekao je 47-godišnji Norvežanin.

Lundekvam je kontaktirao Southampton u vezi sa svojim radom. Kao klupska legenda, željan je pomoći na bilo koji način i odvratiti druge od zamki kojima je sam podlegao u mirovini.

"Bio sam u kontaktu sa svojim prijateljima u klubu i bilo bi ostvarenje moga sna kad bih im jednog dana možda mogao pomoći oko pitanja mentalnog zdravlja. Svatko će u životu imati teških trenutaka", zaključuje Lundekvam za BBC.