NBA LIGA

Pamte me po bankrotu i priči o seksu s mojim vozačem. Ljudi, više nije smiješno

Pamte me po bankrotu i priči o seksu s mojim vozačem. Ljudi, više nije smiješno
Foto: Getty Images

LJUDI misle da su njihove šale smiješne. Čini se da mnogi to misle. I to traje danima.

Kad je tema Eddy Curry, šale samo naviru. Tako je već više od desetljeća. Čak i nakon svih tih godina otkako me nema u NBA ligi, kad se moje ime pojavi negdje online ili na društvenim mrežama ili bilo gdje, odjednom gomila ljudi osjeti potrebu za neukusnim šalama, za The Players' Tribune piše bivši američki košarkaš.

Kao... Eddy Curry?

Sjećate li se kako je debeo taj tip bio? OMG, OMG, LOLOLOL.

Ili...

Brate, kako ti kuća može biti pod ovrhom ako igraš u NBA ligi? Wow! Ideš! Hahaha.

Ili...

Čuo sam da je taj tip želio seks s frajerom koji je bio njegov osobni vozač. LOLOLOL. WTF? Tip stvarno ima problema.

I onda svi zajedno LOL-aju online i dobro se zabavljaju na moj račun.

Hahahaha. LOL, brate! HAHAHA. Debeloguzi, bankrotirani Eddy Curry. HAHAHAHAHAHA. Koja šala!

Danas mi je 37 godina i odrastao sam muškarac. I mogu to podnijeti. Ljudi mogu pričati što god žele. Preživjet ću.

Međutim, mislim da istodobno ljudi trebaju nešto znati.

Ljudi trebaju shvatiti da... Nije sve šala, brate.

Emoji koji plaču od smijeha ne odnose se baš na sve na svijetu. Nije sve urnebesno smiješno.

Znate što nije smiješno? Evo, sad ćete pročitati nešto što nije smiješno.

24. siječnja 2009. godine. U Knicksima sam. Na gostovanju kod Philadelphije, usred utakmice. Sjedim na klupi u uličnoj odjeći i osjećam kako me netko potapšao po ramenu.

"Yo, Eddy! Trebaju te tamo iza. Trebaš poći u trenersku sobu."

Pomislio sam da to ime veze s tim zašto ne igram, ali kad sam došao tamo, plačući me dočekao jedan od mojih prijatelja u Knicksima. Oči su mu bile crvene i niz lice su curile suze. Nemam pojma o čemu se radi. On mi je samo rekao da nazovem svog asistenta i ništa više nije htio reći.

Uzimam mobitel i zovem.

Moj asistent se javlja i ja ga pitam što se događa, a nakon sekundu-dvije pauze, on kaže: "Brate, Nova je mrtva. Ubili su je".

Kad čuješ takve riječi, zaista vam kažem, nije nimalo smiješno.

"Upravo sam na licu mjesta. Krv je posvuda, brate. Mislim da je i dijete mrtvo."

To sranje koje sam čuo, da, to sranje nije smiješno.

Puno ljudi nije znalo za Novu.

Viđao sam je povremeno nekoliko godina dok sam igrao za Knickse. Imali smo dvoje djece.

Na dan kad je Nova ubijena, hladnokrvno ustrijeljena u svojoj kući u Chicagu, jedna od mnogih osoba koje nisu znale za nju bila je moja supruga Patrice.

Patrice također nije znala ni za djecu koju sam imao s Novom, moju 10-mjesečnu kći Avu i njenog trogodišnjeg brata Noaha.

Bila je to moja tajna. Sve to. Godinama.

Dok sam telefonom upravo slušao kako su moja mala kći i njena majka ubijene, borio sam se s činjenicom da će moj četverogodišnji brak gotovo sigurno biti završen.

Više se ništa neće moći sakriti.

Sve što sam uistinu osjećao da u tom trenutku mogu učiniti bilo je plakati.

Samo sam stajao i plakao zbog svega.

A onda, nakon 10 ili 15 sekundi, stvari su se počele kotrljati. Telefon je počeo zvoniti, stiže gomila informacija, planovi za pogreb...

Prije nego što sam bio toga svjestan, bio sam u avionu natrag za New York, ali i u tih nekoliko sati sve više detalja postajalo je očito. Saznao sam da je moj sin Noah bio tamo kad su njegova majka i sestra ustrijeljene. Ali bio je tako mali da nije shvatio što se dogodilo. Pokušavao je probuditi svoju mamu nakon pucnjave, pa je bio sav krvav kad su ga policajci pronašli. Legao je kraj nje i zaspao.

Noah nije uspio probuditi svoju mamu i sestru, pomislio je kako one spavaju, pa je i on zaspao.

Kad sam pitao policajce znaju li tko je to učinio, rekli su mi kako vjeruju da je počinitelj Novin odvjetnik. On je vodio njen slučaj isplate alimentacije, a ona je izlazila s njim. U prošlosti me upozoravala da je opasan. Tip je ponio pištolj kad se slavilo Avino rođenje jer je mislio da ću i ja biti tamo.

Nisam obraćao pažnju na to. Pomislio sam: "Ja igram u NBA ligi. Ljudi me znaju. Nitko neće trčati za mnom i pucati".

A sad čujem da je taj tip ubio Novu i našu kćer. Nema ih. Nikad se neće vratiti. Zauvijek ih nema.

Živa ljudska bića su otišla.

A moj mali sin je to gledao. Njemu su bile tri godine i gledao je kako mu ubijaju obitelj. Bilo je krvi posvuda po njemu.

Tako da, čovječe, to uopće nije smiješno.

Zapravo, znate što? Maknite to, nisam to trebao napisati.

Jer će frajeri online vjerojatno pronaći način da i oko toga zbijaju šale.

Čovječe, ljudi vole neukusne šale.

Jedna od stvari koje uvijek čujete o ljudima kao što sam ja je...

Nitko ti nije rekao da moraš biti slavan.

Ljudi to stalno govore. Kao...

Ti si to želio. Nisam te ja na to natjerao. Ti si taj koji je odlučio igrati u NBA. Znao si o čemu se radi u NBA. To je ono što si odabrao.

I kad netko izgovori takve stvari, neću lagati, ima smisla. To se čini kao razumno razmišljanje.

Ali, istodobno, dopustite mi da kažem još nešto u sljedećih nekoliko minuta. Možda nije uvijek tako jednostavno.

Razmišljajući sada o tome iskreno, kao dijete nikad nisam želio igrati košarku.

Znate ono kad čujete za tipa koji je kao dijete u kolijevci imao košarkašku loptu ili dečke koji su zakucavali na plastičnim koševima čim su mogli hodati, dečke koji su jednostavno znali što će postati? Pa... to nisam bio ja.

Košarka nije bila moj životni san.

Kad sam bio dijete, želio sam samo igrati videoigre, voziti bicikl i družiti se s prijateljima. Zapravo sam izbjegavao obruče.

Ono što me uvuklo u košarku je moja visina. Kad smo krenuli u srednju školu, moji prijatelji stalno su govorili kako bih trebao igrati košarku. Svakog dana su me pritiskali da se javim u momčad sedmog razreda. Neko vrijeme sam odupirao.

Ali to vrijeme već sam bio viši od učitelja, 195 cm, možda 198.

Što sam mogao?

Ljudi bi me gledali i nisu željeli prihvatiti negativan odgovor. "O ne, čovječe, ti sigurno igraš košarku. Nema šanse da netko tvoje visine ne igra. Ti ćeš igrati košarku", govorili su mi.

I eto, zaigrao sam košarku.

Srednja škola Dirksen. Calumet City, Illinois. The Senators.

Kad sam došao na probu, nisam znao ni kako igrati košarku. Bio sam grozan. Nisam imao pojma što radim. Bio sam tako loš da nisam nikome iz obitelji rekao da su me primili u momčad. Nisam želio da vide koliko sam grozan. Vjerojatno sam bio najgori srednjoškolski košarkaš u povijesti svijeta.

Ali bio sam visok.

I ubrzo se proširio glas da na Dirksenu igra neki ogroman klinac, pa su se ljudi iz AAU-a pojavili u mojoj kući kako bi me regrutirali i upoznali moje roditelje. A ja, ja uopće nisam bio zainteresiran.

Nikad neću zaboraviti prvu posjetu, dok su treneri nagovarali moju mamu, ja sam sjedio na podu... I igrao se dječjom željeznicom.

Stvarno, brate! Doslovce sam sjedio na podu i sastavljao željeznicu dok su ti momci govorili o tome kako bih mogao postati sjajan igrač ako se pridružim njihovoj momčadi i potpuno koncentriram na košarku.

A ja se igram s tim tračnicama i u sebi mislim kako mi to zvuči kao grozna ideja. Ne želim pristupiti nikakvoj AAU momčadi. To mi se čini kao nekakav posao.

Zar me ne biste mogli pustiti da se samo igram sa svojom željeznicom?

No, moja mama je imala druge planove i natjerala me da se priključim momčadi.

Da budem iskren, na kraju sam uživao. Tada se sve pokrenulo i završilo je tako da sam se zaljubio u košarku.

Ali to definitivno nije bila ljubav na prvi pogled.

Kad se avion s momčadi Knicksa vratio iz Philadelphije, došao sam do naše kuće. Ne znam kako bih opisao što je Patrice osjećala.

U osnovi se ponijela onako kako od dobre supruge očekuješ da se ponese kad otkrije da joj je suprug godinama lagao. Ne zamjeram joj ništa, već duže vrijeme bio sam užasan suprug.

Živjeli smo tada u Westchesteru u New Yorku, u Ritz-Carltonovim apartmanima. Tamo je stanovao i moj suigrač Quentin Richardson. I kad mi je Patrice jasno stavila do znanja da te noći nisam dobrodošao, Quentin mi je rekao da mogu uzeti njegov apartman na petom katu.

Sjećam se da sam ušao u stan i potpuno otupio.

Bio sam tamo, ali istodobno jedva da sam bio tamo. Nije bilo svjetla, nije bilo televizije, nije bilo kuhane hrane... ničega. Samo sam nepomično sjedio. Nisam znao što učiniti ili kako krenuti dalje, samo sam sjedio u mraku, s navučenim zavjesama.

Dane i noći.

Jedino čega se zaista sjećam iz tih dana je da sam potpisao dopuštenje da se Avino tijelo prenese u pogrebno poduzeće kako bi ga pripremili za pogreb.

Sve drugo bilo je tama.

Krivio sam sebe.

Još uvijek krivim sebe.

Kao otac i kao muškarac odgovoran si za djecu koju doneseš na ovaj svijet, bez obzira na situaciju. Moraš biti odgovoran i paziti na te malene. Trebao sam to učiniti. Trebao sam zaštititi svoju kćer.

A nisam.

Na mnoge načine sam je iznevjerio.

I ta me pitanja progone i danas.

Što bi se dogodilo da sam bio iskren i da nisam pokušavao zatajiti Avu i Noaha? Što bi bilo da sam ih tada učinio dijelom svoga života? Možda Nova nikad ne bi uzela tog odvjetnika? Ili bi možda bila sa mnom i ne bi stradala?

Sjedeći tako u Quentinovu stanu, u potpunom mraku, samo sam vrtio stotine i stotine tih scenarija. I to me je sve više uvlačilo u depresiju.

Naposljetku, koliko god to čudno zvučalo, shvatio sam da ne mogu samo završiti svoj život i zaboraviti sve. Morao sam smisliti kako živjeti dalje. Imam drugu djecu. Moram se pobrinuti za njih i osigurati da se takvo što više nikad ne dogodi nekome koga volim.

Shvatio sam i još nešto, izvan svake sumnje, da novac definitivno ne može riješiti probleme.

Novac neće vratiti ljude ili učiniti da ljudi zaborave što sam učinio.

Ponekad je sve što se novcem može učiniti, platiti bolji pogreb.

Kad sam sahranio svoju kći, gotovo svaki dio mog života raspadao se oko mene. Bio sam čvrsto prikovan za sami kraj klupe u New York Knicksima, moj bankovni račun se smanjivao, moj dom u Chicagu je bio pod ovrhom banke, a moji najstariji prijatelji su mi lagali i krali moj novac.

A stvari su se samo nastavljale pogoršavati.

Samo nekoliko mjeseci nakon sprovoda, u ljeto 2009. godine, morao sam tužiti svog menadžera zato što je uzimao zajmove u moje ime i potrošio mnogo mog novca bez mog znanja.

U jednom trenutku čak je izradio pečat s mojim potpisom, tako da može kupiti što god poželi, televizore, aute, putovanja... Pečatom je čak posudio 500.000 dolara od tipa koji naplaćuje 85 posto kamata. Ništa mi nije rekao. Uopće me nije obavijestio. Samo je udario pečat na dokumente.

Otkrio sam to kad su me nekoliko mjeseci kasnije tužili zato što je kamata na kredit narasla na više od dva milijuna dolara.

Dva. Milijuna. Dolara.

Završilo je tako da sam nekom tipu kojeg nisam ni poznavao morao isplatiti više od dva milijuna dolara. Zato što je netko za koga sam mislio da mu mogu vjerovati udario pečat s mojim imenom na list papira.

Svakako je zajebano kad ljudi bez srama kradu novac kao što je taj momak krao meni, ali moram biti iskren i reći da je najveći financijski problem tada proizlazio iz moje osobnosti.

Kad bi mi netko ispričao tužnu priču, nisam mogao reći ne.

Ako su vas htjeli deložirati iz kuće ili je vaša mama trebala novac za operaciju, a poznavali smo se od osnovne škole, ja sam bio čovjek za vas.

Nisam mogao dovesti nekoga u kuću, voziti se u autu od 500.000 dolara i jesti najbolju moguću hranu, a onda ne učiniti ništa kad netko kaže: "Moja obitelj će ostati bez kuće". Nisam mogao samo reći: "Šteta, to nije dobro". Nisam mogao to slušati i ne učiniti ništa.

Otplaćivao sam hipoteke majkama raznih ljudi. Plaćao sam račune za mobitele. Plaćao sam kredite za aute. Nisam mogao reći ne.

Ljudi bi mi prilazili s najtužnijim zamislivim pričama. U početku bi uglavnom tražili male iznose. A ja bih na to rekao: "Dovraga, treba mu samo 1500 dolara. Znaš što? Brate, ja ću to riješiti. Što trebaš? Riješit ću to". Ali uvijek je postojao i nastavak: "Pa, 1500 dolara bi bilo dobro, ali ako imaš 3000, to bi bilo odlično".

I ja bih uvijek išao do kraja.

Uvijek sam sebi govorio: "Sve je u redu. Pa što je 3000 dolara?".

Ali kad to napraviš s 15 različitih ljudi, skupi se toga. Danas nije jasno da su mi mnogo puta ljudi pričali priče kako bi me iskoristili. Mnogo puta su to bile laži. Ljudi koje sam poznavao cijeli život, ljudi koje sam volio, govorili bi besramne laži, izvlačili bi neka nezamisliva sranja kako bi me pokrali.

Nikad neću zaboraviti kad sam trebao poslati neke dokumente za životno osiguranje svom knjigovođi pa sam zamolio prijatelja da odnese omotnicu u poštu.

Taj momak oduvijek je bio moj prijatelj. Odavno se znamo. I što on čini?

Otvara omotnicu i dodaje svoje ime na formular tako da u slučaju moje smrti 10 posto moje imovine pripada njemu. Kao da je to nešto uobičajeno.

Moj prijatelj!

Knjigovođa me nazvao i pitao: "Jesi li siguran da mu želiš prepustiti 10 posto?". Nisam imao pojma o čemu govori.

Odmah sam nazvao tu osobu, a on mi je rekao otprilike ovo: "A to... Moja pogreška. U pravu si. Nisam to trebao učiniti. Samo sam želio osigurati da mi ostane nešto novca".
Kao da to nije ništa posebno.

Bio sam prilično nemaran dok se sve to događalo. Ali ono što je zanimljivo, Patrice je sve to predvidjela. Sve.

Jasno kao dan. I prije nego što se dogodilo.

Tipovi koji se nisu činili mutni, ali su zapravo bili, razbacivanje novca koje se nije trebalo dogoditi, prevaranti, prijatelji za koje sam mislio da me nikad neće iznevjeriti, ali ipak su to učinili...

Kao da je moja supruga mogla gledati u budućnost. Vidjela je da će se sve dogoditi onako kako se dogodilo. Uvijek me pokušavala upozoriti. I kad sam angažirao bivšeg zatvorenika kao vozača, zato što je bilo cool družiti se s njim i volio je igrati videoigre, rekla mi je da to nije dobra ideja.

"Ma daj, prestani stalno biti sumnjičava. Sve je u redu", govorio sam joj tada.

Čak me i moj knjigovođa pokušavao upozoriti. Zatražio je od jednog detektiva da provjeri dosje tog tipa i onda me nazvao: "Eddy, tip je bio u zatvoru zbog provale. Mislim da to nije dobra ideja".

Ali ja to nisam želio čuti. Mislio sam: "On je cool. Ima malog sina. Promijenio je svoj život. Mi smo prijatelji. Želim mu pomoći da uzdržava svoju obitelj. Sve je OK".

I neko vrijeme je bilo sve OK.

A onda, nakon što je me vozio nekoliko godina, momak je dobio priliku voziti za autoprijevozničku tvrtku koja je zaista dobro plaćala i nije morao stalno putovati u Chicago. Pa sam mu napisao lijepu preporuku i dobio je posao. No kompanija ga je otpustila nakon što je otkrila njegovu prošlost. A kad ga ja nisam želio ponovno zaposliti, počeo me stalno nazivati i prijetiti da će medijima otkriti hrpu stvari o meni. Kad sam mu se prestao javljati, počeo je nazivati moje prijatelje. Kad su mu se i oni prestali javljati, očito je osjetio da mora zakuhati stvar.

Dakle, jedne večeri igramo s Mavsima u Dallasu i nakon utakmice prilazi mi novinar i pita: "Što možete reći o tužbi za seksualno uznemiravanje i tvrdnji da ste gej i da ste svoga vozača prisiljavali na seks?".

Štooo?

Pokazalo se da je ovaj tip sve ono što smo radili dok smo se zezali i govorili gluposti stavio u tužbu. Poput, "tog i tog dana, gospodin Curry rekao je tužitelju da ga poljubi u guzicu“ ili "tog dana, gospodin Curry izjavio je da će tužitelja udariti u spolovilo i rekao tužitelju da želi oralni seks".

Sud je odbacio tužbu i poslao nas na nagodbu, gdje je završilo tako da sam ipak morao tom čovjeku isplatiti tisuće dolara.

Na kraju tog postupka, prije nego što je nagodba okončana, sudac je napustio prostoriju i rekao nam da porazgovaramo posljednji put. Dakle, u odvjetničkom uredu smo samo ja i taj vozač i oči su mu pune suza. Sjećam se da mi je rekao: "Žao mi je, brate. Nisam ti namjeravao učiniti ovo. Napustila me žena i odvela dijete. U lošoj sam situaciji. Trebam samo nešto novca. Žao mi je".

Bilo je nestvarno. Sjedio sam u tišini i nisam mogao vjerovati što se događa.

U jednom trenutku, okrenuo sam se prema njemu i rekao: "Znači li to da ti ne moram dati ovaj novac?".

On je obrisao oči, pričekao sekundu i potom tiho rekao: "Ne, brate. I dalje trebam taj novac...".

"Oprosti, brate."

Kad danas tražite moje ime na Googleu, možda ćete naići na tekstove s naslovima poput "Top 10 sportaša za koje se priča da su homoseksualci" ili "O kojim se sportašima govori da su gej".

Hahahah, debeloguzi, propali gej Eddy Curry. LOLOLOL.

Ljudi će se uvijek šaliti.

Tako to ide. Posebice kad ne završiš onako kako svi očekuju.

Gledajući danas na sve to, zaista osjećam da je veći dio vremena sve to s NBA bilo previše za mene. Bio sam dečko koji je u tren oka od igranja s dječjom željeznicom došao do milijuna dolara.

A na to jednostavno nisam bio spreman.

Znam dobro da je kompliciranije od toga. Ali možda ne puno.

Kad sam se prvi put našao na draftu, nije me odabrao nijedan klub. Bio sam premlad da upadnem. U to vrijeme bio sam mentalno spreman samo da s prijateljima pođem u zabavni park Great America i vozim se na roller-coasterima. Zanimalo me samo da se s dečkima kod svoje kuće bacim na najnoviju videoigru na Xboxu.

Nisam znao kako upravljati novcem ili se zaštititi od prevaranata ili izgraditi brižnu monogamnu vezu ili...

Kako biti dobar čovjek, dobar, stabilan, pouzdan čovjek vrijedan povjerenja.

Volio bih da sam to znao. Možda biste čak mogli reći da sam to trebao znati. Ali iskreno, nisam znao.

I tako su stvari krenule krivo.

Takav je ponekad život, valjda.

Neki su ljudi u stanju stalno ići uzlaznom putanjom i biti sve bolji u svemu što rade. Ali nekim ljudima, ne znam, to se jednostavno ne događa tako.

Ponekad, stvari idu od lošeg prema dobrom ili od boljeg, preko dobrog, do lošeg i onda... Važno je samo gdje ćeš na kraju završiti.

U mom slučaju, kad sam prolazio kroz zaista bolna sranja, najteže trenutke svog života, stvari koje su mi bile nezamislivo teške, ljudi su uvijek bili oko mene, spremni za izrugivanje.

To me nekad stvarno smetalo.

Ali sada, znate što? Sada, na neki način, to doživljavam gotovo kao blagoslov. Gledajući kako se te gadosti iznova događaju, shvatio sam da kad imaš samo jednu osobu koja te ne pokušava povrijediti, smijati se tvojim neuspjesima i učiniti da se osjećaš manjim čovjekom, možda bi to moglo biti dovoljno da se izvučeš.

U mom slučaju, bez ikakve sumnje, ta osoba je moja supruga Patrice.

Ako u ovoj mojoj ludoj životnoj priči postoji heroina, onda je to definitivno Patrice.

U 15 godina braka, prošla je kroz 15 života drame, nevjera, neizrecivih tragedija, višestrukih tužbi, ovrha nad kućom, desetke financijskih prijevara i još mnogo toga.

Mogla me je napustiti mnogo puta. I ne bih joj mogao ništa zamjeriti.

Ali ona je i dalje ovdje. Nikad mi nije okrenula leđa.

Patrice je zapravo čak pošla sam mnom u Chicago kad sam u pogrebno poduzeće otišao odati počast ženi s kojom sam je varao i djevojčici za koju nije znala da sam joj otac. Ne mogu ni zamisliti koliko je to teško moralo biti.

I upravo sada, dok ovo pišem, ona je u drugoj sobi, pomaže našoj djeci s domaćom zadaćom.

Ona je najbolja osoba koju sam ikad poznavao.

Patrice je nevjerojatna majka za naše sedmero djece, a tu spada i Noah.

Njemu je sada 14 godina i iako nije njen rođeni sin te je u njen život ušao na možda najteži mogući način, ona voli tog dječaka svim svojim srcem.

Ne možete reći Patrice da Noah nije njen sin. Ona će žrtvovati sve za njega, bez razmišljanja. To uopće nije upitno.

I on to zna. On osjeća tu ljubav.

On je zove mamom.

Ne zato što smo mu mi tako rekli ili ga natjerali. On to čini zato što želi, zato što je voli jednako kao i ona njega.

Njihov odnos me nevjerojatno nadahnjuje.

Na kraju, nakon toliko godina i brojnih pogrešnih prosudbi, konačno mogu iskreno reći da su stvari sada drukčije. Konačno sam došao do trenutka kad sam osjetio da sam dovoljno povrijedio Patrice.

Trebalo mi je previše vremena da dođem do toga. Ja ću to prvi priznati, ali sad sam definitivno shvatio da mi je previše dragocjena.

Moram biti ispravan prema toj ženi koja je uvijek činila dobro prema meni i svima koje volim otkako smo se upoznali.

U konačnici sam shvatio da moram biti bolja osoba. Sigurno moram biti i bolji suprug, a odsad i snažan uzor svojoj djeci. Mogu govoriti iz iskustva nekog tko je u prošlosti bio sebičan i činio stvari koje su uzrokovale bol i patnju u životima žena.

Više ne želim biti takva osoba.

To nije ono što želim da moja djeca vide.

Iako ponekad i dalje griješim i govorim im pogrešne stvari ili pogrešno pokušavam prenijeti neke životne lekcije, mogu vam reći da je biti tata najbolji posao koji sam ikad imao.

Mogu imati najgori dan ikad, osjećati se loše ili ljutito ili se samosažalijevati, ali kad se jedno od njih pojavi niotkuda i kaže mi nešto brižno ili ljubazno ili obazrivo, to me osvijetli iznutra.

U tim trenucima, u svijetu je sve u redu.

A onih dana kad iz nekog razloga čitam komentare na internetu i vidim što ljudi kažu o meni nakon svih tih godina, sve što trebam učiniti je pogledati po sobi, vidjeti svoju djecu ili Patrice i odmah shvatim razliku između onoga što nije važno...

I onoga što jest.
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara