U SUBOTU od 18:15 ključnu utakmicu drugog kruga Europskog rukometnog prvenstva u Poljskoj igrat će Hrvatska i Francuska. Pobjednik vrlo vjerojatno odlazi u polufinale, poraženi još vjerojatnije ispada iz utrke za odličjem. Bit će to još jedan u nizu velikih, epskih dvoboja ove dvije rukometne velesile. Francuska je aktualni europski, svjetski i olimpijski prvak. To nikad nitko nije uspio spojiti. Hrvatska je u Poljsku došla pomlađena, ali i dalje moćna, jer kako su rekli veliki rukometni umovi, Lino Červar i Veselin Vujović, Hrvatska je uvijek rukometna velesila, čak i kad nije favorit.

 

Ako je u nogometu El Clasico dvoboj Reala i Barcelone, onda je rukometu to meč između Hrvatske i Francuske. Od hrvatske samostalnosti ove dvije reprezentacije odigrale su pregršt utakmica, jako važnih utakmica i kad pogledamo njihov prvi dvoboj na velikim natjecanjima, dolazimo do zanimljivog zaključka kako se pojava Hrvatske na rukometnoj mapi svijeta poklopila s fascinantnim usponom najdominantnije rukometne sile današnjice.

 

Hrvatska je na velikoj sceni prvi put zaigrala na prvom Europskom prvenstvu u Portugalu 1994. i u grupi je bila smještena s Francuskom, reprezentacijom koja se tek probijala među velike, ali i momčadi koja je imala jednog od najvećih svih vremena – Jacksona Richardsona. 

 

 

Francuska je odmah u prvom kolu šokirala favoriziranu Hrvatsku s 27:25, no Ćavaru, Smajlagiću, Periboniju i društvu uslugu su napravili Nijemci, koji su Francuzima uzeli bod i Rumunji koji su ih pobijedili. Francuska nije prošla grupu, a Hrvatska je osvojila europsku broncu.

 

Već sljedeće godine na Islandu Hrvatska i Francuska igrale su finale Svjetskog prvenstva. Francuzi su opet slavili. Pobijedili su s 23:19 i osvojili svoje prvo, ne samo rukometno, nego svoje prvo svjetsko zlato u bilo kojem kolektivnom sportu.

 

Hrvatska je na osvetu čekala samo godinu dana. Polufinale Olimpijskih igara u Atlanti i novi veliki dvoboj. Ovaj su put Puc, Saračević, Ćavar, Smajlagić i društvo bili bolji i preko ''Galskih pijetlova'' su osigurali finale sa Švedskom i svoje prvo olimpijsko zlato.

 

Da ne duljimo, a mogli bismo ovako ''dva dana'', Hrvatska i Francuska, dvije najdominantnije sile svjetskog rukometa u posljednjih dva desetljeća odigrali su mnoštvo velikih mečeva. Većina je nažalost otišla na francusku stranu, no i hrvatski su rukometaši često znali zapapriti nedodirljivim Francuzima.

 

Sutrašnji rukometni El Clasico odlučili smo najaviti u društvu dva  velikana, koji su s francuskim majstorima u proteklih 20 godina ispisivali rukometnu povijest. Slavku Goluži i Mirzi Džombi postavili smo četiri naizgled jednostavna, ali zapravo jako teška pitanja.

 

 

Slavko Goluža: ''Svaka mi je pobjeda jednako važna i draga. Zaista mi je teško izdvojiti bilo koju, jer kad dobiješ njih, onda znaš da si napravio pravi posao. Francuze sam pobjeđivao i kao igrač i kao trener. Francuska je u posljednjih deset godina spojila sva moguća zlata, a znate li tko ih je dva puta spustio na zemlju, baš ih ono prebio? Slavko Goluža. Razbili smo ih u Srbiji 2012., pregazili u Španjolskoj 2013. Mislim sedam i devet razlike. Kad su oni nas tako razbili? Nikad. Uvijek bi bilo sve na gol, dva.  Kao igrač, Francuze sam pobijedio i u polufinalu olimpijskog turnira u Atlanti 1996., kad smo osvojili zlato i u Portugalu 2003., kad smo poslije prvi put postali svjetski prvaci. Ipak, možda će vas iznenaditi, ali najdraža mi je pobjeda u polufinalu Mediteranskih igara u Tunisu 2001. Francuzi su došli kao svjetski prvaci, a mi smo se skupili skoro s plaže, bez treninga i pregazili smo ih. Tu pobjedu neću nikad zaboraviti.''

 

Mirza Džomba: ''Teško pitanje. Mislim da mi je najdraža ona u polufinalu Svjetskog prvenstva u Tunisu 2005. S lakoćom smo ih dobili, a onda smo nažalost pukli u finalu protiv Španjolske. Šteta, jer mogli smo tada obraniti svjetsko zlato. Ne, lažem, najdraža mi je ona iz Portugala 2003. Znate i sami kako smo ušli u turnir. Nikako. Godinu dana ranije smo bili zadnji u Europi. Odmah na početku smo izgubili od Argentine, pa smo se izmučili protiv Saudijske Arabije. Svi su nas pokopali. Bili smo etiketirani kao luzerska generacija. Treća utakmica u grupi bila je protiv aktualnih svjetskih prvaka Francuza. Nitko nam nije davao ni grama šanse, no pobijedili smo. Nakon toga nas nitko više nije mogao zaustaviti. Možda smo s Francuzima odigrali puno rezultatskih važnijih mečeva, no ova pobjeda je bila važna jer smo tada shvatili da smo zaista jaki i da nismo baš takvi jadnici kako nas je javnost doživljavala. Ta je pobjeda bila prekretnica cijele generacije.''

 

 

 

Slavko Goluža: Polufinale Olimpijskih igara u Londonu. Do tada smo gazili sve, a onda ta utakmica. Međutim, nismo mi to izgubili jer su Francuzi bili bolji. Koštalo nas je četvrtfinale protiv Tunisa. Tunižani tu utakmicu nisu došli igrati rukomet, došli su nas mlatiti. Dobili su samo jedan crveni karton nakon brutalnog udarca na Čupiću, a trebali su ih dobiti pet ili šest. Prvi sam put u karijeri nakon utakmice skoro udario kolegu trenera na drugoj strani. Uhvatio sam ga za vrat, umjesto da mu pružim ruku. Zatim još jedna jako bitna stvar, a o kojoj se ne priča. Sve utakmice smo igrali u jutro ili u ranim popodnevnim satima. Polufinale smo igrali u devet navečer. Francuzi su u tom večernjem terminu igrali cijeli turnir, a nama je to bila prva utakmica. Znate li što znači ta promjena bioritma? Za razliku od nekih, nisam čovjek koji traži alibije, koji se izvlači na povrede, ali velika i značajna je to stvar.''

 

 

 

 

Slavko Goluža: ''Sve je stvar sustava i ulaganja u rukomet. Kod njih se jako dobro radi s mladima, imaju vrhunske omladinske škole u klubovima i stvarno puno ulažu u rukomet. Dok se njihovi klubovi šire, jačaju, bujaju, naši se gase. Sve je naravno stvar novca. Kako ja imam obraza bilo što reći nekom mom treneru ili igraču, a ovaj mjesecima nije vidio kune, a kamoli plaću. Poslat će me u materinu. S pravom. Francuzi rade pametno. Godinama uništavaju sve sa snagom. Zašto? Zato jer do 16 godine igrač najviše radi na fizikalijama, a onda se radi na taktici i igri s loptom. Tek su lani Francuzi osvojili zlata i u mlađim kategorijama, prije ih nije bilo nigdje. Njima to nije bilo bitno. Važno je da se stvaraju igrači za A selekciju. Kod nas, ako s juniorima ili kadetima ne osvajaš medalje, odmah lete glave. Nije da mi nemamo talenata. Imamo ih i uvijek ćemo ih imati. Ali, što s njima kad završe juniorski staž? U kojem će klubu igrati? Ne mogu svi igrati u Zagrebu, je li tako? Ma, mi smo vrhunski koliko ulažemo u sport.''

 

 

Mirza Džomba: ''Kod njih se mijenja ako se baš mora. Kod Oneste nema puno filozofije. Igraju oni koji su najbolji. A mlađi, koji prolaze filter najbolje moguće selekcije samo nadopunjavaju mjesto onoga koji više nije u momčadi. Također, užasno su snažni, fizički su dominantni. Ne igraju oni neki lijep rukomet. Iskreno, njihov stil igre se meni ne sviđa i nikad mi se nije sviđao. Mislim da mi igramo puno ljepši, lepršaviji, atraktivniji rukomet, no što to vrijedi kad su mašine. Čak i kad prođeš te divove dođeš na Omeyera, koji ''poludi'' baš kad je najvažnije, u polufinalima i finalima. 

I da, Nikola. Najbolji igrač svijeta bez ikakve dvojbe. Nije on igrač, Nikola je mašina, stroj koji 60 minuta melje i u obrani i u napadu. Karabatić je igrač koji će od prosječnog suigrača napraviti rukometnog genijalca. U koju god momčad dođe, ta je momčad prvi favorit za Ligu prvaka, a s reprezentacijom je ionako osvojio sve što se može. I to više puta.

 

 

 

Slavko Goluža: ''Može. Zašto ne bi mogla? U sportu je sve moguće. Sigurno da je Francuska favorit, no ako budemo igrali vrhunsku obranu i ako Mirko dobije u direktnom dvoboju Omeyera, imamo šansu. Recept za pobjedu je gusta, agresivna i pokretljiva obrana i kvalitetna tranzicija. Budemo li imali puno kontri i polukontri, zabijemo li dosta lakih golova, imamo ih. Ne smijemo dozvoliti da igra ode na njihov mlin, da igramo šest na šest. Tu će nas pregaziti jer su fizički jači. Budemo li solirali, forsirali igri jedan na jedan, nemamo šanse. Moramo ih pretrčati, a za to imamo lagane i hitre igrače kao što su Čupić, Štrlek, Karačić. Ako ta tranzicija bude dobra i ako odmah razbijemo Omeyera, tada ih imamo.''

 

Mirza Džomba: ''Francuzi, naši stari dužnici. Mislim da imamo šansu, i to dobru šansu. Naravno, glupo bi bilo kazati da smo favoriti, jer nismo, ali dižemo se, to je evidentno. Počeli smo toplo-hladno. Loš početak s Bjelorusijom, koju smo dobili jer je kvaliteta debelo na našoj strani. Zatim očajna utakmica s Norveškom i sjajna s Islandom. Iskreno, nisam znao na čemu smo. No, nakon Makedonije, vidimo sam smiješak na licima igrača. Vidio sam ruke u zraku, pobjedničku atmosferu. Ne znam koliko takve stvari javnost percipira, ali to su jako bitne stvari u rukometu. Obrana je fenomenalna, rekao bih savršena. Bude li takva protiv Francuske, sve je moguće. Važno je zaustaviti Nikolu. Ovi momci to mogu, a ako uspiju u tome, mislim da ih onda imamo u šaci. Vidim i da nas oni respektiraju, čitam njihove izjave u kojima kažu da se ne osjećaju favoritima i mislim da Francuzi Hrvatsku drže svojim jedinim pravim rivalom. Iskoristimo to.''