CRO COP

Počeo je u garaži, mama mu je dala zadnjih 400 maraka. Zato Cro Cop ne odustaje

Počeo je u garaži, mama mu je dala zadnjih 400 maraka. Zato Cro Cop ne odustaje
Foto: Index, Getty Images / Guliver image, MIrko Filipović privatna arhiva

MIRKO FILIPOVIĆ više puta se opraštao od profesionalne karijere u borilačkim sportovima, a samo jednom će se uistinu oprostiti. Do tada, kao i ovog jutra u svojoj 44. godini, proživljavat će stres koji sa sobom nose borbe. I pobjeđivati. Pogotovo u revanš mečevima, kao u ovom protiv Roya Nelsona, čiju je bahatu bradu u ringu čekao sedam godina.

Sedam puta u karijeri Mirko je u ring izlazio u revanš borbama. Nakon Kazuyukija Fujite, Kevina Randelmana, Josha Barnetta, Wanderleija Silve, Satoshija Ishiija i Gabriela Gonzage, sjajni Cro Cop u uzvratu je pobijedio i Nelsona.

Nesalomljivi duh rođenog borca

Ako ga zdravlje posluži, Mirko će vjerojatno u lipnju održati još jednu borbu, barem je tako nagovijestio napomenuvši da bi konačno želio imati jedno slobodno ljeto. Za sebe, za obitelj.

Nevezano za to hoće li će odraditi još jednu borbu, već dosad se mnogo puta postavljalo jedno pitanje, a vrijedi ga ponoviti – otkud volja da još uvijek izlazi u ring?

Filipović u ovom trenutku ima statistiku koja kaže da je upisao 10 pobjeda u nizu, u što spadaju i pobjede upisane na Rizinovom Grand Prixu koji je 2016. godine osvojio. Tu spada i ona osveta pet godina mlađem Gonzagi na UFC Fight Nightu u Krakowu upisana u travnju 2015. godine, osveta za najbolniji poraz u karijeri, onaj iz 2007. godine kada su mnogi, kao i Gonzaga jedva čekali da Mirkom brišu pod. 

Upravo u toj pobjedi nad Gonzagom leži i veliki dio Mirkovog nesalomljivog duha, osuđenog da se dokazuje u ringu. Jer kada bismo tražili najbolji trenutak za Mirkov oproštaj od voljenog sporta, onda bismo najlakše odabrali tu noć u Krakowu. Tada je u UFC-u, promociji u kojoj je bilježio najslabije rezultate, Mirko upisao pobjedu protiv borca koji mu je nanio gorak poraz. S 40 godina na ramenima, velikim povredama i morem šavova iza sebe, valjda je tad, tog proljeća, bilo najlakše reći:"Sad je dosta."

I rekao je Mirko u toj kalendarskoj godini da je gotovo, ali ponovo se vratio. Potom osvojio spomenuti Rizinov Grand Prix na koncu 2016. godine te na taj način opet imao sjajnu priliku da priredi filmski oproštaj. Zov ringa ipak je jači.

Ma kakvi izgovori

Izgovor da su vas stigle godine i da vam povrede ne dozvoljavaju da se više borite nekako najbolje pristaje uz borilačke sportove. Tu vas nema tko zamijeniti, ne možete birati minutu u kojoj ćete ući na teren i kada ćete izaći s njega. Ne možete drastično mijenjati ni pristup u borbama, ono da odaberete neki način gdje ćete se sigurno manje trošiti. Na to nikada ne možete računati jer ovdje se protivnik zaista mnogo pita. Ne možete ni manje trenirati jer tako ćete se lakše povrijediti, tako će vas lakše najuriti. Ne možete nikome reći ni da vas pazi – nitko ne mjeri kojom vas snagom udara i nikad ne znate čeka li vas nakon posljednje runde šampanjac ili vozilo hitne službe. 

"Ni u jednom sportu se čovjek ne osjeća tako poniženo kao borac kad izgubi meč. To je najveće poniženje, dok ležiš na podu u krvi, kao popišan", objasnio nam je.

U takvom sportu Mirko ne traži izgovore. Nije ga napustio nakon najtežih poraza, ni nakon velikih pobjeda. Pa evo, i ovaj meč s Nelsonom zapravo se trebao održati u svibnju prošle godine, ali Mirku su stradali ligamenti. To ga nije zaustavilo. Mogao je otići s osam pobjeda u nizu. On se vratio, u rujnu srušio Roquea Martineza i dočekao tog Nelsona da mu zatvori otrovna usta koja su Mirkovu ozljedu stavljala pod znak pitanja.

Zaista je nevjerojatna ta Mirkova želja da i dalje prolazi pakao priprema, tu golemu nervozu u svlačionici prije meča i taj strah od poraza. Sve je još više fascinantno zbog toga što ga na nove borbe ne tjeraju ni porazi ni moguća zarada, jer to su dva ključna razloga koja vam ne daju da stanete. Poraz vas odvraća od stajanja zato što ne želite zadnju borbu pamtiti po razočaranju, a zarada... To je lako objasniti. Mirka od kraja odvraća strast.

"Postavljaju mi pitanje što mi sve to uopće treba. Da tako razmišljam, ne bih se ovim ni bavio. Ljudi me pitaju zar ti nije dosta. Ljudi, ne razmišljam ja o tim kategorijama ili o tome jesam li zaradio određenu svotu novca. Ovo je moja strast od početka, to je moja ljubav i ja to volim. Ljudi ne razumiju, ja ne mogu bez treninga. Dok se ovako dobro osjećam, zašto bih prestao?", objašnjavao je Mirko prilikom gostovanja u Podcast Inkubatoru gdje ga je ugostila kolegica Dea Redžić.

Borba za goli život

Izlazak u ring je strast od koje ga nisu odvratile ni suze njegove majke s kojom je jako vezan. Gospođa Ana Filipović, kojoj je od prve love zarađene u ringu kupio automobil, molila ga je da prestane navlačiti rukavice i razmjenjivati udarce, ali bilo je uzalud. Uzalud je i to što ona ne može gledati njegove borbe i što snimke gleda tek nakon što se čuje s njim.

Ali majka je majka. Ona je uvijek tu, kao što je bila i u najtežim Mirkovim trenucima, u kojima se čeličio i spremao za sve što ga čeka u budućnosti. Možda upravo ti najteži momenti njegovog života jesu i odgovor na pitanje otkud on u ringu i dalje.

A Mirkovi najteži trenuci vezani su za dolazak u Zagreb na policijsku akademiju početkom 90-ih. U tom periodu zauvijek se oprostio od oca Žarka, svojeg najvećeg uzora, čovjeka s kojim je kao klinac pilao teške fosne, radio motornom pilom i vozio Stojadina s prikolicom usadivši tako u sebe radne navike koje će ga pratiti tijekom života.

"Znam da nam je, kada smo ocu napravili spomenik, u kući ostalo 400 maraka. I mama tih 400 maraka izvadi i daje mi. Ja govorim da mi je dosta 200 jer znam da ona nema za kruh. Uzeo sam tih 400 maraka i s njima došao u Zagreb. Nikada joj to neću zaboraviti. Ja sam imao samo te pare. I snađi se, druže. Ne možeš reći: 'Poslat će mi.' Ko će poslati?" prisjećao se Mirko.

U takvim iskušenjima utjehu je pronalazio čitajući knjige, a svjetlo u tim očajnim trenucima pronalazio bi u rečenicama Karla Štajnera napisanim u knjizi "7000 dana u Sibiru".

"Štajner u knjizi opisuje kako ni kriv ni dužan završava u Staljinovim čistkama pod lažnim optužbama osuđen na 20 godina gulaga. U knjizi opisuje bijedu gulaga i nevjerojatno okrutan tretman prema zatočenicima, od kojih mnogi nisu preživjeli, a mnogi su si sami oduzeli život da se spase od muke. Torturu koju je Štajner godinama preživljavao teško je usporediti s bilo čime. Jedan odlomak te knjige mi mnogo znači, onaj u kojemu Štajner opisuje kako je uoči jedne Nove godine uspio uloviti štakora te ga ispeći i pojesti da ga nitko ne vidi jer bi mu ga oteli. U svojim počecima u Zagrebu, kad sam živio kao podstanar i bio bez kune, taj sam dio knjige pročitao stotinu puta i uvijek pronalazio utjehu u njemu jer su svi moji problemi izgledali manji i beznačajniji. Tu knjigu čuvam na počasnom mjestu, kultna knjiga", kazao je.

Više od borca

Od borbi ga nije spriječio ni onaj prizor kada je u svlačionicu prije Mirkovog meča ušao legendarni Peter Aerts, Mirkov najdraži K1 borac. Aerts nije ušao da ga pozdravi, stigao je nakon svoje borbe, ranije od očekivanja. Ušao je da "dođe sebi jer su ga unijeli nakon što je zadobio vanjski prijelom potkoljenice". Krv se slijevala, vidjela se rupa u potkoljenici. Nakon takvog užasa, te patnje koja je pred njegovim očima zadesila njegovog uzora u sportu koji voli, Mirko je izašao odraditi svoju borbu.

Mirkova neutaživa želja za borbama proizilazi iz njegovog karaktera koji je oblikovan kroz životne nedaće uz koje će shvatiti da u morate osjećati glad, luđački entuzijazam koji će biti vaše gorivo uz koje ćete savladati sve prepreke, uz koje ćete od svih nedostataka napraviti prednosti. 

Takav stav počeo je graditi još kao klinac kada je počeo trenirati u staroj garaži, koju je tek jedan zid dijelio od svinjca. Sa stražnje strane garaža je bila otvorena pa je snijeg ulazio unutra zbog čega ga je Mirko na minus 15 morao čistiti da bi trenirao. A trenirao bi bos i udarao improviziranu vreću napravljenu od šatorskog krila, napunjenu piljevinom i pijeskom. Iz garaže bi se čuli samo zvukovi razarajućeg dodira nogu i ruku sa šatorskim krilom, Mirkovi uzdasi i hroptanje svinja. Ostajao bi do kasnih sati, kada bi mu pokojni otac napomenuo da bi valjda bilo krajnje vrijeme da prestane.

Tu je Mirko napravio i improviziranu "krušku", taj boksački "speed ball" za udaranje. A upravo zbog te improvizacije "kruška" će od Mirka napraviti borca s prepoznatljivim lijevim "high kickom" jer "kruška" nije imala mehanizam pa ju je bolje bilo udarati nogama nego rukama. Tako bi Mirko kao klinac stalno udarao "high kickove" koji će postati njegov trademark, nešto po čemu će ga pamtiti svi, ponajviše nesretni protivnici. Na taj način rođena je i njegova čuvena rečenica: "Desna noga – bolnica. Lijeva noga – groblje."

Nije slučajno što je Mirko, nošen svim tim iskustvima, u sjajnom podcastu s kolegicom Deom Redžić kazao kako njegov sin u svojoj dvorani ima "olimpijskog pobjednika u judu, starog koji mu je Cro Cop, da u svojoj kući ima sve što mu je potrebno; od teretane do saune". Tom prilikom Mirko se pitao gdje bi bio njegov kraj da je kao klinac pored sebe, umjesto snijega i svinjca, imao barem nekog seoskog prvaka u boksu.

Odgovor na to koliko bi daleko dobacio da je pored sebe od početka imao makar "seoskog prvaka u boksu", nema potrebe tražiti. Mirko je već dobacio do zvijezda, to smo saznali i 2006. godine kada je osvojio Pride, ali i ne samo tada.

Život kakav živi i, pogotovo, kakav je Mirko živio, sa sobom nosi žrtvu. Zapravo, između riječi "život" i "žrtva" kod ljudi poput Mirka stoji znak jednakosti. Jer žrtvujete sebe, svoje zdravlje, vrijeme provedeno sa svojom obitelji, sa svojim prijateljima. I onda jednog dana, kada se upitate je li vrijedilo, sigurno ćete biti sretni ako ste uspjeli u jednome – natjerati druge da budu ustrajni, predani i, najvažnije, dobri ljudi. S toliko mišića na sebi, s toliko prolivenog znoja i krvi iza sebe, Mirko Filipović nije ostao samo slika i prilika snažnog i hrabrog čovjeka nego je, iznad svega, ostao netko tko je shvatio poantu i svrhu života. Ostao je čovjek koji, a to govore i knjige koje čita i u kojima traži svjetlo, uvijek traga za novim odgovorima na pitanje zašto borba nikada ne staje, bila ona u ringu ili van njega. Ostao je borac kojem je ring dijagnoza, a biti uzor ideal s kojim živi.

Borba s Nelsonom to ionako nije mogla ni popraviti ni pokvariti. Ona je samo još jedan dokaz Mirkove veličine.

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara