Foto: Getty Images/Guliver Image

PORTUGAL je novi europski prvak. U Parizu smo gledali finale dviju nenadigranih reprezentacija na prvenstvu koje nikog nisu očarale. U utrci koncentracije, opreza i grešaka, Santos je stavio završni pečat na svoj veliki projekt kada je Eder donio titulu.

Finale nalik čitavom prvenstvu

Tko god je pratio prvenstvo, posebno utakmice dvaju finalista, teško da je očekivao išta drugačije od onoga što smo mogli vidjeti sinoć. Tvrde obrane i blokovi, sramežljivi izlasci prema naprijed i gledanje unazad kod svakog primanja lopte, jer početna premisa čitavog turnira je da će se lopta izgubiti kada god se s njom krene prema naprijed, pa se utoliko valja tek pobrinuti da je ostatak ekipe dovoljno dobro postavljen da suparnik ne može odigrati kontru.

Obje ekipe su zapravo dozvolile jako malo šansi za 120 minuta nogometa – izuzmemo li nekoliko situacija u kojima se Portugalcima umalo osvetila prevelika pasivnost (posebno s ulaskom Comana koji je zabadanjem prema sredini stalno nalazio loptu i prostor) ili kraj produžetaka u kojima su Francuzi fizički vidno pali. Raymond Verheijen, guru fizičke spreme čije metode i savjete koriste velikani poput Mourinha ili Kloppa upozoravao je, ususret finalu, kako je Portugal u prednosti ukoliko dođe do produžetaka.

Jasno je da je sve moglo otići u sasvim drugom smjeru, ali u utakmici u kojoj se 119 minuta i 55 sekundi ne događa gotovo ništa radi pet sekundi koje donose sportsku besmrtnost, i ovakvi detalji su sasvim dovoljni.

Kompaktna francuska zona i agresivna portugalska obrana „na čovjeka“, uz ofenzivno samosakaćenje dviju ekipa rezultirale su vrlo siromašnom utakmicom, vjerojatno najneuzbudljivijim finalom u povijesti velikih turnira.

Gust francuski blok u sredini terena, oko lopte.

Sissoko kao jedino Deschampsovo rješenje

Francuska je opet u fazi napada pokazala vrlo malo. Pogba povučen u dubinu terenu, daleko od portugalskog bloka kako bi kontrolirao igru i okretao stranu vjerojatno je pozicija koja mu najmanje odgovara od svih u veznom redu. Linija Griezmann – Giroud sada je morala operirati na mnogo manjem prostoru nego protiv Islanda, protiv ponajboljeg stopera turnira u Pepeu i dubina koju mogu dati svojoj ekipi ovdje nije postojala. Francuska je opet imala kontrolu s loptom u nogama, ali prilično jalovu, bez vidljivog koridora ili puta prema suparničkom golu, s mnogo nelogičnih preklapanja pozicija igrača i niskom dinamikom napada.

Udvajanje Payeta i Griezmanna kao najopasnijih igrača, kao i orijentaciju Portugala na obranu u kojoj svatko ima svojeg čovjeka, najbolje je iskoristio Sissoko, koji je odigrao vjerojatno najupamtljiviju utakmicu svojeg života. Njegovi ulasci s desnog krila u sredinu ostavljali su ga bez direktnog čuvara, pa je stalno nastupao kao višak koji bi s loptom u nogama osvajao prostor dok Portugalova vezna linija ne bi odradila preuzimanje.

Već pri organizaciji francuskog napada, svaki Portugalac biva zadužen za jednog igrača.

Situacija prije jednog njegovog ulaska u šansu. Crvene linije označuju kojeg igrača su Portugalci markirali samo sekundu prije njegovog primanja lopte, što je otvorilo veliki koridor po sredini terena.

Van njegovih protrčavanja i Comanovih individualnih bljeskova pri kraju utakmice, Francuska nije bila sposobna stvarati ništa. Suparnik nije bio ništa bolji.

Portugal – prva šansa u produžetku

Sam podnaslov dovoljno svjedoči o njihovoj igri u napadu. Portugal je opet imao velikih problema u izgradnji napada – široko postavljeni s loptom u nogama, prevelika udaljenost između igrača kvarila im je konekcije i onemogućila efikasniji cirkulaciju s loptom. Manjak igrača koji igra između linija bio je bolna točka cijeli turnir, ali s dodatnim povlačenjem ručne kojeg kasnije faze nose sa sobom, postao je krajnje očit. Kada je Ronaldo izašao, Portugal je s Quaresmom prešao na 4-5- 1 sustav, a direktno markiranje čovjeka značilo je da će portugalska krila biti odvučena duboko na svoju polovicu, što će ih ostaviti bez prave opcije za kontranapad.

Nani prima loptu leđima okrenut prema golu duboko na svojoj polovici, s oba krila (crveni kružići) preduboko da istrče kontru ispred svojih suparnika. Slika ukratko pokazuje nemogućnost Portugala da nešto stvori tranzicijom.

I tako se zapravo, nije ništa događalo cijeli susret. A onda je Eder odlučio istovremeno i ispisati i prepraviti povijest.

Završetak ili nastavak ciklusa?

Sparnog lisabonskog 4. srpnja 2004. godine Portugal je igrao najveću nogometnu utakmicu u svojoj povijesti. Finale europskog prvenstva na domaćem terenu protiv Grka koji su, valjda prvi put u povijesti, kao totalni autsajder imali jednako velik broj fanova i mrzitelja, prije svega zbog izbacivanja Češke, koja je igrala ponajbolji nogomet koji je reprezentativni nogomet vidio u dugo vremena. U 57. minuti susreta Basinas je izveo korner s desne strane na vrh peterca, Ricardo je zaplivao u prazno, stasitog Jorge Andradea nadskočio je olimpski visok Charisteas i dao završni pečat na najvećem iznenađenju reprezentativnog nogometa svih vremena. Nakon utakmice, jedan od glavnih lajtmotiva bile su suze Cristiana Ronalda, tada devetnaestogodišnjeg čuda od djeteta. Areola face koju je nastojao izgraditi oko sebe uzimanjem Cantonine i Beckhamove „sedmice“ ustupile su mjesto dječačkim suzama i neutaživoj žalosti koja je poharala najtalentiraniju generaciju u povijesti.

12 godina kasnije, ovjenčan s tri titule Lige prvaka i tri Zlatne lopte, Ronaldo je kao kapetan stajao na čelu mnogo manje atraktivne portugalske armade koja je stigla do završne utakmice. Nakon neopreznog starta Payeta, opet su na lice njega i njegovih sunarodnjaka izbile suze – one koje svatko negdje u dubini sebe zamišlja kao konačan potpis predaje i kapitulacije. U situacijama u kojima si tako blizu nečemu apstraktnom što toliko želiš, ljudi reagiraju kao djeca. Iskreno, bez foliranja, bez ikakvih sedmica na leđima, plesa milijuna na prednjoj strani torza i milijardi fanova iza sebe.

Poetično je baš da je tip koji je odbačen na polusezoni u Swanseaju uslijed neefikasnosti napravio taj mali koračić koji je bježao i Figu i Nuni Gomesu i puno prije njih Eusebiu. I , naravno, Ronaldu.

Santosov novi Portugal koji je deficit na napadačkim pozicijama pokrpao savršeno logičnim guranjem Nanija i Ronalda prema naprijed, uslijed najveće utakmice generacije morao je postati retro Portugal, kakav je bio čitav period između Lisabona i Pariza – s dva najopasnija igrača na krilima i nekim tipom u vrhu napada. I baš je taj Portugal na kraju slavio – uzevši ponajbolje od ovog novog, i vrativši se starom koji ih je i uvrstio u sam svjetski nogometni vrh. Na putu kojeg život piše, posebno u digresijama kakve samo nogomet poznaje, teško je reći je li ovo kraj ili nastavak tog istog ciklusa, etape Lisabon – Pariz. Jer u nogometu junaci preko noći postaju zlikovci, simpatični patuljci omraženi antagonisti svega zbog čega su do jučer bili ljubljeni, a suze od simboličnog i stvarnog potpisa kapitulacije prelaze u simbol konačnog oslobođenja, najljepšeg osjećaja poznatog ljudskoj rasi.

U životu je najteže prijeći preko stvari u kojima osjećaš da nisi dobio šansu za reći zadnju riječ ili ispraviti grešku. Nacija koja se osjećala pokradeno te 2004., kojoj je oduzeto što pripada samo i jedino njima, otada kao da se zarekla da neće igrati nogomet dok ne dobije novu šansu obraniti Charisteasov korner. Baš poput djeteta, koje pobaca igračke jednom kada scenarij izađe iz okvira koje priželjkuje. Otad do danas Portugal je bio uvijek ista, generička, predvidljiva momčad – tvrda, tranzicijska ekipa koja nikoga nije osvajala, niti ju je itko nadigrao. Pobjede od 1:0 i ispadanja na penale ili uz gol zaostatka postali su najkonstantnija priča reprezentativnog nogometa. U prirodi je ljudskog roda da jedan događaj promatraju tek u kontekstu konačnog rezultata, pri čemu pokazuje zadivljujuću sposobnost zaboravljanja svega osim tog događaja. Tako jedna uspješna bitka označava prekretnicu, potez pera koji precrtava sve dotadašnje bolne poraze i stoji kao ultimativni reprezent rata u čijoj pozadini se nalazi. Ne zato da se svi prethodni porazi zaborave, već da se oslobodi tereta koji nose za sobom. Nijedna vojna postrojba u povijesti nije morala putovati 12 godina od Lisabona do Pariza. Sinoć je Eder završio taj put. Portugal i dječak sa suzama na licu sada konačno mogu dalje.