Pratim Dinamo od sedamdesetih. Je li ovo konačno ta godina?

Pratim Dinamo od sedamdesetih. Je li ovo konačno ta godina?

MOJA prva sjećanja na Dinamova europska iskušenja datiraju iz početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, odnosno počinju serijom neuspjeha protiv portugalskih klubova, što znači da sam, kao i većina maksimirskog puka, na poraze u međunarodnoj konkurenciji navikao kao magarac na batine. Da ne govorim kako sam se već pomirio s tim da ćemo 2020. obilježiti i 50. obljetnicu Dinamove posljednje utakmice u europsko proljeće. Ipak, želim vjerovati da je Dinamova pobjeda protiv Fenerbahčea 4:1 u prvoj utakmici skupine D Europa lige naznaka nekog novog doba i da će Dinamovi navijači sve češće kući odlaziti pjevajući.

Zašto me ova pobjeda posebno veseli?

Pamte se i Dinamove uvjerljivije europske pobjede (Beveren 6:1, Partizan 5:0, Grasshopper 5:0). Padali su u Maksimiru i veći klubovi nego što je Fenerbahče (3:0 protiv Celtica 1998. ili 2:1 protiv Arsenala 2015. godine), ali rijetko kad je Dinamo postigao ovako uvjerljivu pobjedu protiv tako renomiranog suparnika u iznimno važnoj utakmici i pred gotovo 20.000 navijača. Najviše me veseli upravo pozitivna reakcija tribina na nogomet koji Dinamo danas nudi. Kao da neuspjeh protiv Young Boysa i izostanak plasmana u Ligu prvaka nije nimalo poljuljao povjerenje navijača u Bjeličinu momčad.

A ta momčad je sve samo ne iskusna i uigrana. Nije se, naime, imala vremena upoznati ni uigrati jer maksimirska svlačionica već godinama funkcionira poput kolodvora. I siguran sam da Dinamovi treneri često ni sami nisu sigurni koga će u rujnu ili veljači zateći na treninzima. Ako mislite da pretjerujem, pogledajte Dinamov sastav iz utakmice protiv Lokomotive 17. srpnja 2016. Bila je to prva utakmica nove sezone Prve HNL. Iz te ekipe danas je u klubu jedino Petar Stojanović, svi ostali u međuvremenu su prodani, uključujući i svu sedmoricu pričuva. 

Tko bi sve padao u Maksimiru da se malo obuzda trgovački duh?

Uz to, Bjelica je već šesti trener na Dinamovoj klupi od spomenute utakmice. A prošlo je tek nešto više od dvije godine. I ovog ljeta maksimirska je uprava dobro utržila igrački kadar. Prodavalo se sve i svakoga jer nitko razuman ne bi odbio Leicesterovih 13 milijuna funti za Filipa Benkovića. Međutim, nikad mi neće biti jasno zašto juniori poput Davida Čoline žele i moraju napuštati Dinamo tek što proslave 18. rođendan. Je li tih milijun eura Monacove odštete bilo toliko presudno? Naravno, svima nam je na volju povjerovati u priču da je igrač sam zatražio transfer.

Nikad nećemo doznati kakvim bismo pobjedama u Maksimiru mogli svjedočiti da se taj trgovački duh samo malo obuzda i svede na prihvatljivu mjeru. Nikad nećemo doznati kako bi Dinamova povijest izgledala da se uspjeh kluba nije mjerio velikim transferima, nego velikim sportskim pobjedama. Možda ni Young Boys nije bio neprelazna prepreka, možda se ponovno moglo i do Lige prvaka da i ovoga ljeta imperativ nije bila trgovina. Zato se danas bolje sjećamo iznosa odšteta za Balabana, Modrića ili Mandžukića nego, primjerice, strijelaca protiv Ajaxa (3:2) u listopadu 2007. ili Villarreala (2:0) u rujnu 2010.

Sve je čvršća simbioza između trenera, igrača i tribina

Pa ipak, ta okljaštrena i osiromašena momčad pobijedila je turskog doprvaka i tako zapravo dala temelj trgovačkom razmišljanju u Maksimiru. Bez imalo kompleksa, bez grča i panike, s nevjerojatnim entuzijazmom i samopouzdanjem kakvo maksimirski travnjak pamti iz tek nekoliko puta posljednjih desetljeća, Bjeličina je ekipa za samo 90 minuta istaknula kandidaturu za prvo mjesto u skupini. I što je još važnije, sve je čvršća simbioza između trenera, igrača i tribina. Vjerujem da je to isključivo Bjeličina zasluga i drago mi je da središnja figura Dinama nakon mnogo godina više nije ispod zapadne tribine, nego tamo gdje i treba biti, uz travnjak ili na travnjaku. Još samo kad bi i odlučujući faktori shvatili da Bjelici treba povjerenja i strpljenja.

Znam da se čak ni nakon ovako briljantne pobjede, koju ne može umanjiti ni činjenica da je Fenerbahče igrao u oslabljenom sastavu, ne treba prepuštati euforiji, međutim teško je ostati hladne glave i ne ponadati se da će možda baš ovo biti ta sezona koju čekamo od 1970. Nije ovo prvi put da Dinamo u skupinu Kupa UEFA-e ili Europa lige ulazi pobjednički i svi znamo kako su tužno svi ti pokušaji završavali, ali iako jesen još nije ni zakoračila u maksimirsku šumu, meni sve već miriše na proljeće.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara