VARAŽDIN je hit priča ovosezonskog SuperSport HNL-a. Klub koji se tek vratio među elitu bio je uoči sezone jedan od glavnih favorita za ispadanje, ali dojam je nakon malo više od četvrtine prvenstva da je riječ o ekipi koja igra jedan od najboljih nogometa u ligi.

Trenutno su peti na tablici, sa 16 bodova, što je čak 10 bodova više od crvene zone u kojoj se nalaze Gorica i Rijeka. Jedan od ključnih igrača hit ekipe lige je Tonio Teklić, 23-godišnji ofenzivni veznjak i bivši igrač Hajduka. Trenutno je u top 5 igrača lige po golovima i ocjeni Sofascorea.

Mario Carević je otišao tako daleko da ga je nazvao najboljim veznjakom lige, ali je rekao i da Teklić nije dobio dovoljno šansi na Poljudu. U pravu je, jer je Teklić započeo tek pet utakmica za Bijele u dvije sezone HNL-a, a ukupno je odigrao 598 minuta.

Pravi španer

Teklić je vrlo plemenit igrač koji na početku ove sezone pokazuje kako bi mogao ispuniti puni potencijal u koji su se Hajdukovi navijači dugo kleli. Sa sjajnim osjećajem za igru, vicem i podvaljivanjem lopte, Teklić je sjajan primjer onoga što se na sjeveru Hrvatske naziva španerom.

Kao i uvijek, kada jedan igrač ode iz velikog kluba i proigra, javlja se pitanje je li taj klub krivo procijenio njegovu igračku vrijednost. Štoviše, društvenim mrežama dominiraju navijači koji govore kako je Hajduk opet pogriješio. Pogledamo li osnovne statističke podatke, brojke bi mogle uputiti na takav zaključak.

Teklić je jedini veznjak lige koji je uz Kleinheislera zabio četiri gola, predvodi ligu po broju ključnih dodavanja (2.9) i kreirao je dvije velike šanse, čime dijeli osmo mjesto u ligi. S obzirom na to da igra u klubu kojem se predviđala borba za ostanak, ove brojke su još impresivnije. Međutim, u nogometu je vrag ne samo u detaljima već i u kontekstu, a kontekst je u Teklićevom slučaju sve.

Fantastične brojke i igre koje se moraju staviti u pravi kontekst

Naime, kvalitetni igrači u momčadima niže kvalitete često imaju luksuz igrati "kako god žele", a ostatak momčadi se stilski i ovlastima podređuje najboljem pojedincu. Takav pristup je logičan i shvatljiv. Kada nemate talenta na bacanje, ono što imate, morate maksimalno iskoristiti.

Upravo je to slučaj s Teklićem u Varaždinu. Tamo igra svoju igru, u ekipi i sustavu u kojem ima potpunu slobodu u kreiranju igre i završnici. Koliko god su dobre njegove brojke u pogledu učinka, toliko se u obzir mora uzeti i druga strana te medalje.

Ona govori da je Teklić jedan od najvećih potrošača lopti u HNL-u. Puca na gol jednako često kao Mislav Oršić, a s obzirom na to da ti udarci često dolaze izvana, oni nisu uvijek precizni. Bitnije od toga, Teklić se nalazi na posljednjem, 95. mjestu lige po broju izgubljenih lopti.

Luksuz koji u Hajduku ne postoji

Sasvim je logično da igrač od kojeg se očekuje da stalno "poteže" i vodi igru u zadnjoj trećini prednjači i po izgubljenim i po potrošenim loptama, naročito u ekipama koje igraju stilom kakvim igra Varaždin.

Ipak, situacija je u Hajduku sasvim drugačija. Tamo već postoji igrač koji je dominantan na lopti i veliki je potrošač, a on je alfa i omega kluba Marko Livaja, a često se voli po loptu uvlačiti baš u prostor u kojem je Teklić najopasniji.

U tom smislu bilo bi optimistično očekivati da bi Teklić mogao imati ovakav, pa i sličan učinak u Hajduku dok god je igra podređena Livaji. Morao bi uvelike promijeniti svoje navike u igri i prilagoditi se novonastaloj situaciji. Često se za neke NBA ekipe koje imaju više dominantnih igrača u napadu govori kako im "jedna lopta neće biti dovoljna", a to je objektivni problem koji bi imao i Hajduk.

Osim toga, sasvim je drugačija i razina očekivanja u Hajduku. Tamo se teško trpe greške, svaki izgubljeni bod donosi kaos među navijače i svlačionicu, a Livaja je možda jedina osoba na svijetu koja ne bi dobila zvižduke da uzme pet udaraca s dvadeset metara po utakmici.

Hajduk se može i treba kritizirati zbog politike, ali naslađivanje Teklićem kao promašajem je naknadna pamet

U tom kontekstu, grubo je i nepošteno reći i naslađivati se kako su Teklićeve igre u Varaždinu dokaz još jednog promašaja Hajdukove struke. Osim što se takve ocjene donose bez uzimanja u obzir svih nužnih parametara, naprosto postoje igrači koji se razvijaju kasnije od drugih, a moguće je da je kod Teklića riječ baš o tome.

Hajdukovu politiku prema mladim igračima smo više puta kritizirali. Tonći Kukoč je u pravu kada kaže da je Hajduk predugo trpio prosječne igrače koje je dovodio, a imao premalo strpljenja prema svojim klincima. U situaciji kada klub živi od prodaje, ne davati dovoljno šanse mladim igračima izgleda kao dobar put prema samouništenju.

Kada klub ima toliko kadrovskih lutanja da u javnosti poprimi stigmu kluba koji nikad nema niti jednu dobru procjenu, onda je vrlo primamljivo svakog bivšeg hajdukovca koji proigra staviti u koš sa standardnom paletom imena koja se nabrajaju kao Hajdukovi promašaji. Gurati Teklića u tu priču je čista naknadna pamet.