POVODOM smrti Rajka Dujmića u suradnji s Yugopapirom donosimo zanimljiv sportski intervju članova Novih fosila iz Sprinta 1990.

> Dinamo se oprostio od Dujmića uz kultni hit Novih fosila

> VIDEO Cibona se od Rajka Dujmića oprostila moćnom snimkom iz dvorane

Siječanj 1990: Na derbiju Mladost Coning - Partizan stigli su sportski obučeni, s tenisicama, trenirkama i kapicama s likom žapca. Sjeli su u prvi red i još kod zagrijavanja vaterpolista dali na znanje da neće štedjeti dlanove, grla, a bogami ni suca Prlainovića. "Prle u bazen", dobacivali su mu nakon svake nejasne odluke, što je iznerviranog Prlu navelo da zaštitu potraži kod delegata.

Novi fosili su takvi. Žestoki, bučni, veseli... Uostalom, oni su navijači kakve svaki klub želi.

I ne samo to. Oni su i sportaši.

Neka vam sami kažu...

Marinko Colnago, basist: Uzimao sam doping

''Ako se, po izjavi jednog našeg nogometnog stručnjaka, bek može napraviti od dvije stolice, onda je naš obiteljski slučaj primjer kako od beka nastaju dva basista'', objašnjava bekovsku kontratezu Marinko Colnago i nastavlja: Iznevjerili smo obiteljsku nogometnu tradiciju. Ja u Novim fosilima, a sin u Srebrnim krilima - odmetnuli smo se u muziku mimo svih očekivanja moga oca Ferantea, čije je ime upisano među hajdučke legende nakon što je godinama na poziciji halfa i beka nosio bili dres.

''A nije da se nisam okušao u sportu. Počeo sam s plivanjem u splitskom Jadranu. Kao pionir od 1954. tri godine sam zaredom bio prvak na 50 m kraulovim stilom. To i nije bilo teško jer sam jedini u klubu uzimao doping i to u obliku tri dnevna obroka u gradskoj menzi. I taman kad sam se nakon maratonskih pregovora dogovorio s upravom da mi pojača prehranu s dva međuobroka, morao sam plivanju reći zbogom.

Naime, moja mama je kao koreograf iznenada dobila angažman u Varaždinu pa sam se, u grad bez bazena, zajedno s njom preselio i ja.

Promijenio sam sport i prešao na hrvanje grčko-rimskim stilom. Vrlo kratko. Za razliku od drugih izvježbanih hrvača, ja sam umjesto na rame stalno padao na tjeme, što mi niti Grci niti Rimljani ne bi lako oprostili.

Sportsku karijeru, na radost svog oca, ipak sam završio s kopačkama na nogama. Varaždinska Sloboda plesala je samo jedno prvoligaško ljeto zahvaljujući i tome što me trener uporno držao na klupi za rezerve. Kad je već postalo jasno da smo izgubili prvoligaški status, na zadnjoj utakmici ubacio me u igru - zadnju minutu. I u toj, mojoj jednoj, jedinoj prvoligaškoj minuti nisam stigao ni dotrčati do suca kako bih zaradio - barem žuti karton. I danas sam nesretan zbog toga.''

Rajko Dujmić, kompozitor: Rekorder u perajama

Dilemu je li bolji na poziciji lijevog ili desnog beka Rajko Dujmić riješio je sam. Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini pa se zato odlučio - stati na gol.

''I među vratnicama zadržao sam sve odlike modernog beka. Lopta je smjela proći, protivnik ne. 

Plivao sam tako neko vrijeme između vratnica, lopte i protivnika i kad sam svladao sve plivačke tehnike, jednostavno sam se premjestio u bazen. Medveščakovi treneri Josip Jelačić i Anto Matošić vidjeli su u meni budućeg rekordera. Ono što sam ja vidio, bila je dužina tijela kojom su me i najprosječniji konkurenti ostavljali na cilju. Da bi smanjili tu razliku, trenerski tandem je predlagao pojačane treninge, moj prijedlog je bio nabava kvalitetnih - talijanskih peraja. Razišli smo se u osnovnoj koncepciji i tako sam ražalošćen, otpisan i bez peraja otplivao - među note.

Danas kondiciju održavam tri puta tjedno po dva sata u teretani. Fakultativno igram samo stolni tenis i to protiv mog ljutog "neprijatelja" Đorđa Novkovića. Dogovor je ovakav: tko izgubi partiju, plaća piće. On je briljantan igrač, nakon svake partije donesem mu pivo. Ali nakon pete partije - nema više šansi.''

Sanja Doležal, pjevačica: Odlazim iz Cibone

''Plavi iz Maksimira, Žapci sa Save i Žuti s Gripa, koji već duže igraju najbolje košarku u Europi, moji su sportski ljubimci'', smije se Sanja Doležal i dodaje: ''I za Cibonu sam vezana, tamo najčešće odlazim na aerobik, mada zbog sjajnih uvjeta uskoro prelazim na Šalatu.''

Otkrivši kome pripada njeno (navijačko) srce, Sanja otkriva i zanimljivosti iz kućnog sportskog almanaha:

''Moj djed Tonko Doležal bio je jedan od osnivača Hajduka, što je i uredno registrirano u Hajdukovom godišnjaku. Baka je, pak, s druge strane, bila prvakinja Hrvatske u skokovima u vodu. Prešla je sedamdesetu (točne godine iz kavalirskih razloga nećemo navoditi), ali kako nam taj sport nije baš napredovao, nagovaram je da se i sada prijavi na neko od domaćih natjecanja i obogati zbirku medalja.

Mama mi je bila aktivna plivačica, a najveći sportski potencijal je brat Tonko koji trenira košarku u juniorima Novog Zagreba.

Moja karijera sportaša počela je s teniskim reketom na Mladosti, ali sam odustala jer su mi mrežu dizali previsoko. Premjestila sam se u Kutiju šibica i zaigrala rukomet. Trener je procijenio da sam najkorisnija na krilu, ali su me na tom mjestu zlostavljali protivnički bekovi. Uvidjevši da ništa nema bez borilačkih vještina, počela sam trenirati budo-kai i položila za smeđi pojas.

I taman kad sam kompletirala svoje sportsko znanje, karijeru sam završila - trčeći po bini.''

Neno Šarić-Brada, bubnjar: Šahaerobik

Neno Šarić je "fetivi" Splićanin i, kao svi južnjaci odrasli u Dioklecijanovom gradu, navijački je neraskidivo vezan za Hajduk, Jugoplastiku i... tenisača Olivera Dragojevića.

''Olivera volim kao pjevača, čitao sam u Sprintu da je ozbiljno zagrizao u tenis. Volio bih s njim odmjeriti snage na Firulama. Kakav sam tenisač, govori i to da sam mu spreman ponuditi okladu - tko izgubi, nek plati večeru.

Prerano sam otišao iz Splita da bih se stigao nametnuti Hajdukovom stručnom stožeru. Po dolasku u Zagreb izazov je bila Kranjčevićeva i zagrebaši, najviše zbog bijelih dresova koji su me neprestano podsjećali na Hajdukove. U generaciji Vahe, Dračića, Bubnja... igrao sam halfa kao junior, a definitivni prekid uslijedio je kad sam slomio nogu.

Rehabilitaciju ozljede provodio sam pritišćući pedalu bubnja i tako zauvijek ostao u muzici. Danas od svih sportova najviše igram - šah. Na taj način najbolje održavam fizičku spremu, jer se, igrajući protiv prvokategornika, u toku samo jedne partije preznojim i po nekoliko puta.''

Vladimir Kočiš-Zec, gitarist: Lav u zecu

''Nadimak Zec prilijepili su mi vrlo rano'', objašnjava Vladimir Kočiš i nastavlja: 

''Bavio sam se atletikom, protivnici su mi na kraćim stazama gledali u "rep". Čak sam, u pionirskim danima, na stazi dugačkoj 60 metara postao i prvak.

Brzinu sam htio iskoristiti u rukometu, igrao sam u Jedinstvu i borio se kao lav. Ne zadugo, jer su me i dalje hranili kao zeca, pa me snaga uskoro izdala.

'Ti mali si dobar, ali imaš svoju žicu', rekli su mi na rastanku. A ja nisam imao jednu žicu, nego šest i to na gitari. Zbog toga mi i rastanak s rukometom nije teško pao.

Sin mi trenira vaterpolo na Mladosti, ali to nije jedini razlog moje navijačke pripadnosti "žabarima". Vaterpolo je ponovo "hit", a svi smo mi "Fosili" u srcu – mladostaši.''

Tekst: Malko Elezović (Sprint, 1990.)