ZLATKO DALIĆ je odlučio iznenaditi Engleze na otvaranju Europskog prvenstva i u momčad je uveo tri promjene. Gvardiol je startao na lijevom beku, Kramarića je (posebno u fazi obrane) gurnuo na desno krilo, a u vrh napada gurnuo je Antu Rebića.

Bila je to ideja koja je imala polovičnog smisla, ali nije polučila nikakav rezultat. Napadač Milana imao je utakmicu za zaborav i vjerojatno ga više nećemo gledati na poziciji devetke na ovom prvenstvu.

Problem s Antom Rebićem, međutim, traje puno dulje od jedne utakmice. U reprezentaciji jednostavno ne pruža najbolje što može, a veliki dio krivnje za to snosi Dalić.

Užasna golgeterska forma u reprezentaciji

Rebićeve slabije igre u reprezentaciji nisu potkrijepljene samo dojmom, nego i brojkama.

Ona osnovna govori da zabija gol za reprezentaciju svakih 13 utakmica, što je definitivno premali input od ofenzivnog igrača. Svoj prvi gol za Hrvatsku zabio je davne 2013. godine u prijateljskoj utakmici protiv Lihtenštajna, a drugi je bio protiv Argentine u Rusiji. U tri godine od tog veličanstvenog voleja Rebićev udarac samo je jednom pronašao cilj - prije dvije i pol godine u porazu od Mađara u kvalifikacijama za aktualni Euro. Od Rusije naovamo Perišić je za reprezentaciju dao osam, Petković šest, a Kramarić pet golova.

U istom periodu Rebić je zabio 27 golova za Milan i Eintracht u 74 utakmice, što znači da u klubovima zabije češće nego svaku treću utakmicu. Tu treba napomenuti da mu statistiku iskrivljuju počeci u reprezentaciji kada je znao igrati samo posljednjih 10 ili 15 minuta. Zašto je onda takva razlika u odnosu na njegove partije u hrvatskom dresu?

Dalićeva politika mu odmaže

Posljednje tri godine u hrvatskoj reprezentaciji obilježene su slabim igrama i rezultatima, ali i Dalićevoj nevoljkosti da okuša nove igrače ili sustave. Činjenica da je napravio tri velike promjene uoči Engleske mogu se promatrati kroz jednu od dvije prizme. Prva je ona da je hrabar čin u takvoj utakmici prodrmati momčad i pokušati se prilagoditi protivniku. Druga je ona da je mogao i morao te opcije probati i prije pa se ne bi doveo u situaciju da u ključnoj utakmici tri igrača gurne na pozicije na koje nisu navikli.

U periodu od Rusije naovamo Dalić nije pokazao nužnu dozu fleksibilnosti. Gurao je, barem iz svoje perspektive, ono najbolje na teren bez obzira na to koliko je određena uloga strana tim igračima, kakve su im navike i koliko je to kompatibilno s ostatkom momčadi. Iako su u medijima bile dominantne teme na poziciji lijevog beka, stopera i napadača, jedna od "žrtvi" takve politike bio je i Ante Rebić. U reprezentaciji ne igra ulogu u kojoj može dati optimum i to se vidi već neko vrijeme. Činjenica da u prosjeku igra 54 minute po utakmici za reprezentaciju solidan je indikator. Vrlo često je baš on igrač koji prvi napusti igru.

Važnost konteksta

Netko će istaknuti činjenicu da je Rebić dosta golova u klupskom dresu dao na poziciji napadača i to je točno. Međutim, jako je bitno u obzir uzeti kontekst. Njegovo partnerstvo sa Sebastienom Hallerom u Eintrachtu bilo je savršeno. Haller je fizički dominantan napadač koji igra leđima okrenut gol, povlači stopere za sobom i vuče pozornost obrane na sebe. Rebić je jako puno golova u Njemačkoj zabio na Hallerovu asistenciju, bilo da se radi o spuštenoj lopti, bilo da se radi o činjenici da mu je svojim kretnjama otvorio ogroman prostor.

Sličnu je situaciju imao u Milanu kada je stigao Ibrahimović. Vrlo brzo su međusobno kliknuli i Rebić je imao niz od 12 utakmica u kojima je zabio deset golova profitirajući od Ibrinog stila. Ipak, ozljede su jako ograničile švedskog napadača, a bez njega u postavi Rebić nije bio ni izbliza tako opasan igrač.

Problema s Rebićem svjestan je i Dalić. Uoči Eura je izjavio: "Ne možemo svakom igraču omogućiti da igra poziciju koju igra u klubu. Mislim da nemamo problem na desnom kilu, nitko od igrača nije odbio igrati. Stvar je u tome što na desnom krilu mi imamo igrače koji tu ne pružaju ono najidealnije što mogu. Ali baš smo na Rebićevom slučaju vidjeli kako je to izgledalo na SP-u u Rusiji. Imamo i Perišića, koji može na obje strane, a priključit će nam se i Luka Ivanušec koji je sada s mladom reprezentacijom."

Zašto se Rebić muči na krilu?

Postoji i taktički razlog zašto se Rebić muči na krilu u reprezentaciji. S obzirom na to da Hrvatska nije igrala s bekovima koji su ofenzivno dominantni, od krila se često očekuje da budu ventil u igri, netko tko će primiti loptu uz aut-liniju kad je sredina nakrcana veznjacima i kreirati opasnost u završnici.

Rebića navika vuče u sredinu terena i s loptom i bez nje, a tamo je prostor puno zgusnutiji i teže je napraviti višak. Čak i kada se izvuče na krilo i tamo dobije loptu, to nije Rebićev forte. On nije igrač koji traži loptu i koji je sposoban kontinuirano driblingom raditi razliku. On je igrač siline, snagator koji iz drugog plana može razgrnuti i razoriti obranu.

Ne treba zaboraviti ni da Rebić započinje utakmice na desnom krilu, dok u Milanu puno češće igra na lijevom. Iako Dalić svim ofenzivcima daje slobodu da se rotiraju tijekom utakmice, ipak mu je startna pozicija lošija. S lijevog krila može ući u sredinu s loptom i imati je na jačoj nozi. I ulazak u završnicu mu kao dešnjaku puno više odgovara s te strane. 

Što je rješenje?

S obzirom na stagnaciju u igri i nedostatak ideje s klupe u posljednje tri godine, vrlo je nezahvalno naći rješenje koje će upaliti u iduće (barem) dvije utakmice, u razmaku od pet dana. 

U teoriji bi Rebiću vjerojatno najviše odgovarala uloga drugog napadača pored igrača poput Brune Petkovića, ali to bi povuklo sa sobom i drugačiju geometriju čitave ekipe pa je teško zamisliti da će se Dalić odlučiti na taj potez. Ako Dalić već ima igrače koji moraju započeti utakmicu, bilo bi logičnije da Rebić i Perišić zamijene strane. Interov napadač je ambidekster i može podjednako dobro igrati na suprotnoj strani, dok bi Rebić s lijevog kila imao više manevarskog prostora u završnici. 

Sva ta rješenja su u širem smislu donekle relativna jer je Hrvatska na Svjetskom prvenstvu funkcionirala i pobjeđivala i s Rebićem na desnom krilu. Problem je što više nije 2018. godina, igrači nisu u istoj formi, čitav ambijent oko reprezentacije je drugačiji, a izbornik to još uvijek ne prihvaća. Dojam je da stalno čeka jedan dobar rezultat koji će u ekipu vratiti atmosferu koja ju je u Rusiji nosila do finala. Čak i ako Hrvatsku iz apatije može izvući samo individualni bljesak i ako je dovoljno da se samo pojedini igrači probude, Dalićeva je dužnost pružiti im uvjete u kojima takav scenarij ima bolje izglede nego dosad.