GEORGE BEST, Van Morrison i separatistički ratovi. Na prvi spomen Sjeverne Irske, to su prve tri stvari koje čovjeku padnu na pamet. Legendarni nogometaš umro je 2005. godine, Van Morrison je još živ i zdrav, u 71. godini je nedavno izdao novi album, a nasilja na ulicama, nasreću, nema već godinama. U gotovo svim sportovima Sjeverna i "obična" Irska nastupaju zajedno, a rijetka iznimka je upravo nogomet.
 

Tu su Sjeverni Irci sami sebi šefovi i takvi su, u novijoj povijesti, uglavnom bili nebitni. Znalo je proći i godinu i pol, odnosno 13 utakmica u kojima nisu zabili gol, a od sredine 2009. do sredine 2011. upisali su samo jednu pobjedu, protiv Slovenije u Mariboru. Tu negdje je nogometnom savezu prekipjelo, Nigel Worthington je dobio košaricu i na njegovo mjesto došao je Michael O'Neill.

 

 

Po završetku igračke karijere 2004. godine O'Neill se potpuno ostavio nogometa i bacio se u biznis. Počeo je raditi s financijama i čak je dobio posao u tvrtki Ernst&Young, jednoj od četiri najveće revizorske kuće na svijetu. No s pola oka i dalje je pratio nogomet, pa je godinu kasnije postao povremeni pomoćnik Mixuu Paataleinenu, bivšem suigraču iz Dundeeja, na klupi škotskog Cowdenbeatha. Malo pomalo, O'Neill se sve ozbiljnije počeo baviti trenerskim poslom, pa je preuzeo škotski Brechin City, a 2008. postao je trener Shamrock Roversa. S njima je osvojio dva naslova prvaka, a nakon serije očajnih rezultata reprezentacije, savez mu je uputio ponudu da preuzme klupu.

 

 

U reprezentaciji zatekao i Stuarta Dallasa, 20-godišnjaka koji je nekoliko mjeseci ranije debitirao za reprezentaciju. Iako je to svakome velika čast i igrao za prvoligaša Crusaders, Dallasu u to vrijeme nogomet nije bio najvažniji na svijetu. Dane je provodio uglavnom - smrzavajući se.

 

"Bio sam klasični građevinski radnik. Dolazio bih na posao u sedam ujutro i smrzavao se cijeli dan. Nisam imao izbora, morao sam raditi", prisjeća se danas veznjak Leedsa svojih reprezentativnih početaka.

 

 

"Da mi je tad netko rekao da ću igrati Europsko prvenstvo sa Sjevernom Irskom i dobiti ugovor u Leedsu, rekao bih mu da je lud. To me naučilo više cijeniti život, jer sam do ovoga došao kao najobičniji bauštelac", kaže Dallas.

 

Nije bolje bilo ni u životu napadača Conora Washingtona, koji je 2012. godine igrao za engleski St. Ives. Preko tjedna je od 7 do 14 sati marljivo raznosio poštu po Cambridgeshireu, kad bi stigao trenirao bi, a preko vikenda bi punio mreže diljem 7. engleske lige. Njegovih 50 golova u 52 nastupa nije prošlo neopaženo, pa je četvrtoligaš Newport County iskrcao 5000 funti za prespektivnog napadača, koji je dvije godine kasnije preselio u trećeligaša Peterborough, a sad je član QPR-a.

 

 

S tom veselom družinom O'Neill nije bilježio pretjerano bolje rezultate od svojeg prethodnika, sve dok nije uzeo bod Portugalcima u kvalifikacijama za SP 2012. godine, a u istom natjecanju šokirao Ruse 1-0 u Belfastu. Počela je Sjeverna Irska ličiti na sve ozbiljniju reprezentaciju, no savez ih nije baš pratio u stopu. Ne samo da im je 2014. godine dogovorio vrlo diskutabilnu mini-turneju po Južnoj Americi, gdje su morali igrati protiv Urugvaja i Čilea, nego ih je na put poslao poput pravih amatera. Za dugi put do Montevidea osigurali su im samo šest mjesta u biznis klasi, pa su dečki naizmjence sjedili u ekonomskoj klasi, kako bi svi mogli barem malo odmoriti i protegnuti noge. Nije bilo diskusije, oni najstariji su prepuštali mjesta najmlađima i obrnuto. Svi za jednoga, jedan za sve.

 

 

Da stvar bude bolja, O'Neill je na noge napaljenim Južnoamerikancima putovao bez pola momčadi. U nedostatku igrača da popuni zapisnik zvao je, doslovno, koga je stigao. Tako je poziv stigao i Conoru McLaughlinu (25), desnom beku engleskog četvrtoligaša Fleetwood Towna. Razgovor je tekao otprilike ovako:

 

"Bok Conore, ovdje Martin O'Neill, izbornik reprezentacije. Reci, što radiš od 26. svibnja do 6. lipnja? Bi li igrao za reprezentaciju u Južnoj Americi", pitao je O'Neill.

 

"Paaa...ovaaaj...mi 24. protiv Burtona igramo na Webleyju kvalifikacije za treću ligu.

 

"Ma...izborniče, ne brinite, doći ću ja", odgovorio je Conor, pobijedio Burton 1-0 i drugi dan krenuo na put.

 

Sam je putovao 18 sati do Urugvaja, odradio obje utakmice i od tada je neizostavni član reprezentacije.

 

 

 

Baš kao i Josh Magennis, koje je nogomet počeo igrati kao napadač sve dok se netko u Glentoranu nije sjetio da bi ga pametnije bilo iskoristiti na golu. Tamo je i stajao do 18. godine, prešao je u Cardiff City i čak bio u sastavu na utakmici Liga kupa protiv Liverpoola 2007. Nasreću po Cardiff, u toj utakmici je sjedio na klupi, nakon čega se netko sjetio da prenamjena Magennisa u golmana možda i nije bila najbolja ideja, pa su mu ljubazno objasnili da se vrati u napadače. Tu se puno bolje snašao, a od 2010. godine je standardni reprezentativac.

 

 

No, najveća zvijezda reprezentacije na ovogodišnjem Euru postao je Will Grigg bez da je odigrao i jednu utakmicu. S 25 golova je Wigan u sezoni 2015-2016 odveo u 2. ligu nakon čega je navijač Wigana Sean Kennedy na YouTubeu objavio pjesmu "Will Grigg's on Fire", obradivši legendarni dance hit "Freed From Desire" iz 1996. godine.

 

Video je preko noći postao megapopularan, dijelio se po Facebooku i Twitteru, a Kennedy je od kluba za nagradu dobio besplatnu godišnju kartu. Njegova izvedva je ušla u standarnu "set listu" navijača Sjeverne Irske, koji su je zborno pjevali na stadionima diljem Francuske. No, unatoč globalnoj popularnosti, O'Neill nije imao razumijevanja za Grigga, koji na Euru nije odigrao nijednu minutu.

 

 

Vesela družina ta Sjeverna Irska.