SLIČICE NOGOMETAŠA Albumi koji o našem djetinjstvu i životu govore više od obiteljskih albuma

SLIČICE NOGOMETAŠA Albumi koji o našem djetinjstvu i životu govore više od obiteljskih albuma

Album i sličice nogometaša u slučaju ovog kolekcionara služe i kao svjedočanstvo vremena, odnosno dokaz ideološke indoktrinacije, te ispiranja mozga kojem je dijete bilo izloženo u socijalizmu. Kako sam se samo obračunao s klasnim neprijateljem svim raspoloživim arsenalom psovki i pogrda jednog sedmogodišnjaka, od kojih je najgora naravno, "kapitalisti". Kao da to nije dovoljno, još sam za svaki slučaj ključnim njemačkim igračima nacrtao brade, brkove i dugu kosu. 

Foto: Luka Šangulin/ Index, Albumi iz privatne kolekcije autora, osim "Fudbaleri, prva savezna liga '86/'87", kojeg je pisac teksta neobjašnjivo izgubio, pa ga je za potrebe teksta posudio od prijatelja.

IZLAZE Paninijev album i sličice nogometaša za SP. Tim povodom Indexov novinar otvara dušu, razotkriva intimu i priča kako je počela i tekla njegova kolekcionarska ovisnost te strastven odnos s albumima i sličicama nogometaša. 

 

Sve je počelo u Meksiku

Meksiko 1986., točnije SP koji se tamo održavao, označio je početak zaraze sličicama i nogometom, a prvi album za Euro bio je onaj 1988. Do sljedećeg EP-a, 1992., opsjednutost je poprimila takve razmjere da sam te ratne godine u nedostatku pravog - zato što su do tada pouzdane Dečje novine iz Gornjeg Milanovca bile u neprijateljskoj, agresorskoj Srbiji - sam napravio album i sličice.
 
 
Najljepši vremeplov 
 
Jer kakvo je to veliko nogometno natjecanje, pa makar dok je trećina zemlje okupirana, bez sličica koje ga dostojno prate? Točnije, prethode mu, pa za vrijeme prvenstva žar kojim se pristupa razmjeni i lijepljenju dovode do vrhunca, a onda mjesecima, godinama, zapravo desetljećima nakon Svjetskog i Eura pružaju čaroliju putovanja kroz vrijeme samim tim što ih ponovno pogledate.
 
Uzimanje tih albuma u ruke te njihovo otvaranje ne preporučuju se ljudima slabijeg psihofizičkog zdravlja, jer jamče ubrzano lupanje srca, ježenje po cijelom tijelu i onaj gorko-slatki osjećaj nostalgije koja prerasta u melankoliju.
 
 
Nije za ljude slabijeg srca i labilnije psihe
 
Albumi u kojima su sličice Frankieja Vercauterena, Jovčeta Džipunovog, Sang-Bum Gua, Antala Puhalka, Ezakija Badoua Zakkija, Carece ili Šukrija Pačarade, o vašem djetinjstvu i životu reći će vam više od albuma s vašim i slikama vaše obitelji iz tog vremena. Sve koji su skupljali sličice ne treba uvjeravati u istinitost ove tvrdnje.
 
Ovo je podsjetnik na neka druga vremena, kada smo također obožavali nogomet, ali nismo bili prezasićeni njime kao danas. Kada smo počeli gledati Euro i sakupljati sličice nogometaša koji na njemu (ne) nastupaju, to natjecanje igralo je osam reprezentacija. Danas je tamo više nacionalnih momčadi (24) nego što je u ono vrijeme u Europi bilo država. 
 
Tada smo također obožavali nogomet, ali nismo bili prezasićeni njime kao danas
 
Kada smo tada gledali nogomet, nije bilo Lige prvaka i njenih 70 utakmica po sezoni u kojoj najmanje ima prvaka, s uvijek istim parovima osmine, četvrt i polufinala, nego je bio Kup prvaka. U njemu su igrali samo i jedino prvaci nacionalnih prvenstva. Tada se i u najjačim ligama igralo za prvo, a ne četvrto mjesto, koje također znači odlazak u LP. Kup je u to vrijeme bio jednako cijenjen kao naslov prvaka, a ne kao danas toliko nebitan da UEFA ukine natjecanje u kojem se natječu njegovi pobjednici.
 
 
Era u kojoj nije bilo Ronaldovih ružičastih kopački od 350 eura, Neymarove gaže težine državnog proračuna i "digitalnih" albuma sa sličicama
 
I zato, ima li išta ljepše nego iz ere zagađene Ronaldovim ružičastim kopačkama od 350 eura, Neymarovom plaćom i odštetom veće od proračuna nekih država te "digitalnih" albuma sa sličicama (kakva li je tek to blasfemija!) odlutati cestom uspomena, popločanom pravim sličicama?
 
Kakvi Proust i kolačići, kakvi Bakrači (poznavatelji nogometa, albuma i sličica iz ove ere znaju da se ovdje misli na braću Momira i Miomira Bakrača, a sličica potonjeg bila je među igračima Sutjeske iz Nikšića u albumu Fudbaleri i timovi '86./'87.), meni prva asocijacija na Maradonu u Meksiku 1986. nije epska prevara zvana Božja ruka, velemajstorija od gola nakon slaloma Englezima, Argentinino osvajanje SP-a ili što sam sve to gledao na crno-bijelom televizoru u društvu s oduševljenim djedom, vatrenim navijačem Argentine koji je u toj zemlji proveo velik dio života.
 
Kako sam '86 Maradoninu sličicu dobio zahvaljujući vanbrodskom motoru?
 
Ne, nego to što sam Maradoninu sličicu za taj album dobio okladom s prijateljem koji je tvrdio da je njegov otac kupio Tomosovu pentu (kako smo pogrešno zvali sve marke izvanbrodskih motora) od 4,5 konja, a ja, koji sam motor vidio kada ga je donio, tvrdio sam da je snage 4 konja. Pošteno mi je platio za izgubljenu okladu Maradoninom sličicom, a ja se sada dok je gledam u albumu Meksiko '86 pri tome ne sjećam da je Argentinac na tom SP-u postao najbolji igrač na svijetu, nego točnog mjesta na plaži gdje me prijatelj isplatio Maradonom koji je naravno odmah završio zalijepljen u albumu, jer on nikako nije išao u plik sličica koji se pod kontrolom držao gumicom, namijenjen za razmjenu ili igru osvajanja/gubljenja sličica.
 
Od radosti skupljanja sličica bila je veća samo sreća zbog njihova osvajanja 
 
A te igre na sličice bile su uzbudljivije od oba polufinala SP-a 1990. riješena penalima: Na sličice, ili vještina lupanja po njima dlanovima tako da se s lica okrenu na naličje, Tko bliže zidu, čiji naziv govori dovoljno, ili meni posebno draga Poklape (glupog li imena!) u kojoj su natjecatelji sličice s povišenja bacali naizmjence, a cilj je bio svojom sličicom poklopiti suparnikovu i tako uzeti obje ili koliko ih se već do tada nepoklopljenih skupilo na tlu. Sreća koju bih osjetio kada bi glava mog Yannicka Stopyre pala preko njegova Georgija Dimitrova bila je veća nego kod pojedinih strijelaca golova iz naših albuma.
 
Albumi SP-a bez ključnih igrača prvenstava: Ali nema veze, od njihove faktografske netočnosti neusporedivo je bitnija neprocjenjiva emotivna i sentimentalna vrijednost
 
Kada smo već kod golgetera Svjetskih prvenstava, evo dokaza da su albumi sa sličicama bili daleko od almanaha ili besprijekornih kronika. Na primjer, u onom za Italiju 1990., među talijanskim napadačima bili su, naravno, Mancini, Vialli, pa čak i Carnevale, ali tamo se nije našao Salvatore Toto Schillaci, heroj i najbolji strijelac prvenstva. Čak četiri kamerunska napadača bila su na sličicama, ali tamo se nije našlo mjesta za Rogera Millu, još jednog neočekivanog heroja Italije '90. Također, na stranici Jugoslavije se među napadačima Pančevom, Zlatkom Vujovićem i Savićevićem našao i Haris Škoro. Sarajlila mi je bio iznimno drag jer je tri godine ranije bio igrao za moj Dinamo, ali na tom SP-u nije bio on, nego njegova sličica. Ali oprostit ćemo ovo albumima i sličicama koji su tako plaćali danak tome što izlaze nekoliko mjeseci ranije od popisa igrača za SP/EP jer od njihove faktografske netočnosti neusporedivo je bitnija neprocjenjiva emotivna i sentimentalna vrijednost.
 
Strastveni rituali otvaranja i listanja sličica uz mantre koje su ih neizbježno pratile
 
Pogrešno je ljubitelje, fanove sličica s nogometašima zvati kolekcionarima, skupljačima. Iako to nedvojbeno jesmo (bili), ograničavati nas na hrčke koji gomilaju stvari bilo bi nepošteno prema strasti kojom bismo prionuli na sličice od trenutka kada bismo ih ugledali u kiosku, otvorili vrećicu (pri čemu bi se uvijek oko kupca stvorilo nekoliko suflera vičući "Daj meni da ti otvorim, ja sam ti sretan!", čime su željeli reći da će svojim Midinim dodirom osigurati da u vrećici koju otvore neće biti duplikata) i listali sličice rukama drhtavim od uzbuđenja mantrajući "nemam, nemam, imam..." ili ponosa koji bismo osjećali osvojivši ih u duelu s drugim ljubiteljem sličica. 
 
 
Sličice zvijezda prilikom razmjene vrijedile su neusporedivo više od sličica anonimusa
 
Svakom segmentu rituala sa sličicama posvećivala se dužna pažnja, pa se tako lijepljenje sličica u album izvodilo u strogo kontroliranim uvjetima, ali bi sličica uvijek nekako pobjegla preko okvira. Mlađoj sestri sam pri skupljanju sličica za ostale albume (s Disneyjevim ili stripovskim junacima, autima, formulama...) morao dati da sama nespretno zalijepi poneku sličicu, ali kada su nogometaši bili u pitanju, nije bilo roditeljske zapovijedi ili autoriteta koji bi me na to natjerao jer, uz dužno poštovanje svim ostalim dragim albumima i sličicama, oni s nogometašima vrijedili su daleko više. Kada smo kod toga, poznati igrači - Maradona na sličicama za Meksiko 1986., Gullit na onima za Njemačku 1988., Matthaus za Italiju 1990., Boban za Fudbalere i timove '89'/'90. - vrijedili su više od Jimmyja Nichola, Pera Firmana, Manfreda Zsaka ili Milana Stegnjajića.
 
Osveta autsajdera za to što su im dva igrača dijelila jednu sličicu
 
Na najnižoj cijeni bile su sličice igrača reprezentacija koje su totalni autsajderi, dodatno podcijenjeni time što bi Panini na jednu sličicu stavio po dva igrača: Južna Koreja, Irak, Kanada, Alžir, Maroko zadesila je takva sudbina u albumu za Meksiko 1986., dok su četiri godine kasnije jednu sličicu dijelila po dva suigrača Kameruna, Kostarike, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Južne Koreje i Egipta. Ljubitelji nogometa znaju kako su se za ovo poniženje osvetili Marokanci u Meksiku, a da ne govorimo kako su to tek četiri godine kasnije naplatili Kostarikanci i posebno Kamerunci.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 
Kako se kalio kolekcionar, priče uz pet ključnih albuma sa sličicama nogometaša:
 
Meksiko '86: Ulazak u čaroban svijet i podsjetnik da su osamdesete, usprkos modnim zločinima i fudbalerkama, era kada su nogometaši izgledali poput muškaraca
 
Genezu opsesije sličicama igrača ovog obožavatelja već smo datirali u razdoblje prije točno 30 godina, točnije prije, tijekom i za vrijeme SP-a u Meksiku. Prvenstvo se igralo na velikim nadmorskim visinama i još većim temperaturama, ali mene to ništa nije smetalo jer sam utakmice gledao i sličice mijenjao, osvajao, gubio i lijepio u kupaćim gaćama, između odlazaka na plažu i boravaka u moru. Kada ovako napišem, nije ni čudno da to vrijeme idealiziramo i rado mu se vraćamo. Tada nismo znali da je to doba bolje od onog u kojem ćemo za njim plakati i po tome što su tada na 427 sličica, uz plakate dotadašnjih prvenstava, panorame gradova domaćina i stadiona, nogometaši optimalne 24 reprezentacije na SP-u. Kao što znate, sada ih toliko, previše, gledamo na EP-u, dok je svjetsko naraslo na 32 sudionika. Kada album naknadnom pameću gledamo, sada prvo što nam pada na pamet je kako su osamdesete, usprkos svim modnim zločinima koje su nam donijele (u ovom kontekstu dovoljno je istaknuti fudbalerku) i tome što nogometaši u albumu, usprkos tome što su u 20-ima izgledaju kao današnji 40-i-nešto-godišnjaci, vrijeme kada su nogometaši izgledali poput muškaraca, a ne današnjih isfeniranih, izbrendiranih feminiziranih metro-nano seksualaca. Kao i svaka velika ljubav, tako i ona započeta ovim albumom i sličicama nosi i jednako veliku glupost, točnije pomrčinu uma, a kod mene se ogledala time što sam pod nerazjašnjenim okolnostima (možda zato što sam imao tek sedam godina?) većini igrača u albumu nacrtao brkove. A na gore priloženom primjeru Njemačke pokazao sam ne samo da sam bio loš prognozer, nego i kako sam odrastao u vrijeme jednoumlja.
 
Na skupljanje su sličica marljive sakupljače motivirale i nagrade. Dobivali su ih oni koji bi na adresu izdavača poslali određen broj praznih vrećica u kojima su kupili sličice. Nagrade za kolekcionare su neusporedivo bolje nego one za prethodno opisani album, a ako ste poslali samo 200 vrećica bili ste u konkurenciji za sva ova blaga: "5 mopeda, 3 kućna kompjutera, 10 vokmena, 20 fudbalskih lopti, 20 igara 'stoni fudbal', 20 gumenih lopti, 50 badmingtona, 100 utešnih nagrada Dečjih novina."
 
Fudbaleri, prva savezna liga '86/'87: Krunski dragulj misteriozno nestao iz kolekcije
 
Albumi sa sličicama igrača lige bivše države, točnije Jugolige, bili su posebna  strast. Inficiran sličicama nogometaša od ranijeg SP-a, prionuo sam skupljanju i domaćih klupskih asova, jer Juga se tih godina nikako nije mogla plasirati na veliko natjecanje, pa se samim tim sličice njenih reprezentativaca nisu ni mogle skupljati i uspoređivati s ostalima. Album o kojem je ovdje riječ i koji sam popunio bio je odličan, bolji od onog za Meksiko. Objavio ga je beogradski Jež i vidi se da je to ozbiljan, velik izdavački projekt. Ono što je kod Paninija bilo mana - stavljanje po dva igrača na jednu sličicu - ovdje je davalo šarm, jer u ovom albumu su tako predstavljani igrači svih klubova, pa tako i oba Dinama, onog iz Zagreba i Vinkovaca. Album se odlikovao bogatom opremom, velikim formatom i sadržajem. Na primjer, sam epilog ovog albuma bio je raskošniji od nekih pojedinačnih izdanja, jer tamo je bio pregled svih pet prethodnih sezona, s posebnim naglaskom na europske nastupe klubova bivše države, naravno, sve popraćeno prigodnim sličicama. Pa tako pamtim podsjećanje na razočaravajuće ispadanje Sarajeva (da, prvaci Juge nisu bili samo klubovi Velike četvorke) u prvom kolu Kupa prvaka 1985. "Očekivao se lagani prolazak protiv finskog Kusisija (danas trećeligaš, op.a.), ali usledilo je bolno otrežnjenje zato što su se članovi šampionske generacije Sarajlija razbežali kao rakova deca čim su popili šampanjac pobednika..." Ipak, ovog albuma najviše se sjećam po sličici nasmijanog omanjeg punašnog napadača Osijeka, čije ime i prezime naprosto moram napisati velikim slovima: DENUCIJ ŽURKA.
 
Sjajnom albumu usprkos, ovu etapu mog ovisništva o sličicama obilježava novi trenutak ludila; neobjašnjiv i neoprostiv nestanak ovog albuma. Nema opravdanja u selidbama ili protoku desetljeća, ovo se moralo čuvati. Činjenica da sam izgubio ovaj album za mene je neusporedivo veći skandal nego onaj koji je obilježio sezonu u kojoj je najavljen: Afera namještanja utakmica iz prethodne ('85/'86), zbog čega je Slavko Šajber, zagrebački predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije, nakon nevjerojatnih štela u zadnjem kolu 12 momčadi kaznio ulaskom u novu sezonu s minusom od šest bodova. Prvak je postao Vardar, ali nakon što je Ustavni sud presudio da se odluka o oduzimanju bodova poništava, naslov je dodijeljen Partizanu koji je bez šest oduzetih bodova bio prvak. 
 
Svi koji su poslali 200 vrećica za ovaj album dobili su "klupsku mini zastavicu, značku, komplet samoljepljivih naljepnica i paket dječjih podmetača". 300 vrećica jamčilo je komplet dječjih bojanki, sportsko ravnalo i "privezak". 500 vrećica nudilo je posebno prestižnu nagradu: komplet dječjih knjiga te znojnice za ruke i glavu. Međutim, sve ovo bilo je tek predjelo za "specijalne nagrade": 20 kompleta "ribolovačkog" pribora, 30 nogometnih lopti, osam Poni bicikla i 20 kompleta "fudbalska biblioteka".
 
Euro '88: Album toliko dobar da sam ga izrezao i od njega napravio onaj za '92
 
Još jedan izniman album s do tada najkvalitetnijim, dodatno plastificiranim sličicama. Album nije bio predebeo ili bogat, jer to nije ni mogao biti, s obzirom na to da je u to vrijeme na EP-ima igralo osam reprezentacija, ali vidjelo se da, iako album radi Talijan, Euro organizira Švabo. Unutra sve je bilo kao po špagi, a kao već potpuno navučen ovisnik posebno sam se ponosio time da sam i ovaj album popunio. Kao i toliki dječaci zaluđeni nogometom, na ovom Euru zavolio sam Nizozemsku, iako je preciznije reći da sam zavolio Van Bastena, Gullita i Rijkaarda. I narančaste dresove. Naravno i za ovaj album vezan je trenutak ludila. Ali, u ovom slučaju pravilnije je ipak reći "trenutak strasti i čežnje". Sjajan, najkvalitetniji album do tada čuvao sam sve do 1992. i tadašnjeg Eura. 
 
Ali onda sam ga izrezao na komadiće i od njega napravio album za Euro '92. Naravno, iz ove perspektive to se čini umobolno i destruktivno. Ipak, treba uzeti u obzir kontekst vremena. Rat je, opća neimaština i nedostatak svega, a kamoli luksuza kao što su sličice i albumi. A i dalje si dijete koje prvo veliko natjecanje nakon okončanja najvećih razaranja u Hrvatskoj (i upravo prije nego što će početi još gora u BiH) želiš obilježiti albumom i sličicama.
 
Kako bih stvorio taj privid normalnosti, posegnuo sam za škarama. Maskota, njemački sivi zec Berni, izrezan je s naslovnice i zadnje stranice Paninijevog albuma za Euro '88 i zalijepljen na ista mjesta onog mog iz kućne radinosti i stvoren od papira iz bilježnice velikog formata, kakve smo kupovali za lektiru. Listajući taj moj kupus od albuma, vidim da sam se doista potrudio. Unutra sam ljepilom nasadio sličice igrača iz albuma od četiri godine ranije, a koji su igrali i na ovom natjecanju. Čak sam od nekud izrezao zastavice svih sudionica u boji (nemate pojma kako je to tada bilo teško naći!), a imena reprezentacija, strijelce i tablice upisivao sam ručno, kemijskom i olovkom, dok sam "Počasnu listu" osvajača EP-a napisao crvenom bojom. Da je sve ovo (ne)djelo jednog osmaša, svjedoče i brojni tragovi ispravljanja pogrešaka korektorom, još jednim sredstvom koje je tada bilo esencijalno, a danas više ne znam i koristi li se uopće.
 
Fudbal 90, prva savezna liga: Kako je Igor Cvetanović postao Peternac, a Alen Boškić
 
Dečje novine, Paninijev licencni partner za ove prostore, nastavio je nakon Ježa samostalno izdavati sličice i albume Jugolige. Zadnji album iz ere Jugolige, sa sličicama igrača za njenu predzadnju sezonu '89/'90, daleko je minimalističniji te opremom i informacijama siromašniji od onog od tri godine ranije. U internetskoj eri postao je poznat po tome što su fudbalerke fudbalera na sličicama koje ga prate već odavno postale predmet prvo forvarduša, a zatim i šeranja po Fejsu.
 
Što se tiče nogometaša, i dalje je vidljivo da 20-i-nešto-godišnjaci izgledaju 15-ak godina starije, dok oni koji su prešli tridesetu podsjećaju na djedove. Što se tiče i danas poznatih nogometaša, bilježimo tri simpatična gafa. Na stranicama nogometaša Dinama vidimo sličicu na kojoj je Alen Peternac, dok je kao njegovo ime navedeno "Igor Cvetanović". Libero Plavih je "Zdravko" Ištvanić. Na dvolisnici s hajdukovcima, 19-godišnji napadač lapsusom je prekršten u "Boškića". 
 
Novost u ovom albumu je što je na kraju imao stranicu za sastavljanje idealne momčadi.
 
Nagrade za kolekcionare ovaj put su bile sramotno bezvrijedne. 200 vrećica donosilo je blok "Fudbal 90" i olovku, a 400 vrećica "gumeni fudbal".
 
Italia '90, World Cup: Najpopunjeniji album
 
Nekome će možda zvučati nevjerojatno, ali nikada nisam patio od toga da do kraja popunim album ili sakupim sve sličice. Naravno da mi je bilo drago imati ih što više, ali neusporedivo više od toga značili su mi svi do sada navedeni i opisani rituali vezani uz sličice i albume. 
 
Ali, čim pomislim na njega sjetim se da je ovaj album s daleko najviše zalijepljenih sličica. E ovdje sada više nije bilo zajebancije, crtanja brkova, brada ili posljedica ispiranja mozga.
 
Premda tek 11-godišnjak, ozbiljno sam prionuo lijepljenju i čuvanju albuma. Nagrade ni ovaj put nisu bile osobite; za 200 kesica dobivala se "plastificirana kartonska torba Italija '90", a za 400 "gumeni fudbal". 
 
Ipak, s tog SP-a ostaju nam uspomene na neke nezaobravne face:
 
 
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara