VIJEST dana, pa i godine, eksplodirala je direktno iz Nyona.

UEFA je izbacila Manchester City na dvije godine iz Lige prvaka zbog kršenja financijskog fair-playa. Financijski fair-play UEFA je uvela 2009. godine i on predstavlja skup pravila koja bi trebala osigurati da europski nogometni klubovi ne troše više od onog što zarađuju, a sve u cilju dugoročne stabilnosti i održivosti kluba.

I dok se City opravdava u priopćenju, a mediji zbijaju šale na njihov račun, ovo je priča o klubu koji postoji 140 godina, a koji je prije 15-ak godina doživio procvat. 

Godina 2007. - u klubu je božićni party. Menadžer Sven Goran Eriksson pozvao je rundu za sve okupljene, što je gospođa iz odjela prodaje karata majstorski iskoristila i naručila šampanjac od 600 funti jer joj je bio rođendan. Takvo je raspoloženje tada vladalo u Cityju. Šveđanin, niti itko drugi, nije mario jer je City napokon bio u - lovi.

Nakon godina na marginama engleskog, ali i gradskog nogometa, Manchester City se preporodio. Odnosno, barem su tako navijači i osoblje u klubu vjerovali. Za 80 milijuna funti kupio ih je Thaksin Shinawatra, bivši tajlandski premijer koji je preko noći gurnuo City u prvi plan. Klub je dobio devet od 14 utakmica u novoj sezoni, uključujući i derbi protiv Uniteda i atmosfera je bila slavljenička.

Shinawatra je, blago rečeno, bio osebujan lik. Bivši policajac krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina počeo se baviti IT industrijom i postao jedan od najbogatijih ljudi u Tajlandu. Polako je počeo ulaziti u politiku da bi 2001. uvjerljivo slavio na izborima i postao premijer.

Proglasio je sveopći rat protiv droge u kojem je ubijeno oko 2500 ljudi, uhvatio se u koštac s islamskim separatistima na jugu zemlje i četiri godine kasnije ponovno dobio izbore. No nakon što je prodao svoje tvrtke stranim investitorima za milijarde dolara, za što nije platio ni centa poreza, Shinawatra je polako počeo navlačiti bijes javnosti te je na kraju vojnim pučem u rujnu 2006. godine praktički protjeran iz zemlje.

Shinawatri je trebao City, klub u Engleskoj koji bi mu popravio imidž kod kuće, a Cityju je trebao Shinawatra, odnosno njegovo bogatstvo. Klub nije bio u prevelikim financijskim problemima, ali trebala mu je neka prava investicija kako bi krenuo prema naprijed. Zato je predsjednik i vlasnik John Wardle očajnički tražio nekoga kome bi prodao klub. Investicijski fond SISU odlučio se ipak za Coventry City, a Noel Gallagher, frontmen Oasisa i veliki navijač Cityja, ipak je odustao.

Tako je Wardle prihvatio Shinawatrinu ponudu i prodao mu klub. Na prvom sastanku s klupskim osobljem bilo je jasno da City čeka luda vožnja.

''Došao je u pratnji tjelohranitelja, koji je sa sobom imao pištolj. Shinawatra je izvadio sliku nekakvog psa i rekao: Ako pas laje, dobro. Ako ne laje, ubij ga. Ništa nam nije bilo jasno. Bio je zaista osebujan tip. Bio je strašno nepovjerljiv. Ako si mu točio čaj u šalicu, on bi ti stajao iznad ramena i pazio da mu nešto ne ubaciš'', rekao je jedan od članova klupskog osoblja.

Preporod preko noći

Čim je došao u klub, Tajlanđanin je Erikssonu dao 40 milijuna funti za pojačanja. To je bio jako velik novac za klub koji je sezonu prije potrošio samo dva milijuna. Eriksson nije štedio i u prijelaznom roku doveo je osam novih igrača među kojima je bio sjajni Bugarin Stilian Petrov, perspektivni Dinamov stoper Vedran Ćorluka, playboy Elano i pobožni Giovanni. Bili su to sretni dani, osobito za klub koji sezonu prije od 1. siječnja do kraja prvenstva nije zabio gol na svojem stadionu i jedva se spasio od ispadanja.

Sir Alex Ferguson njihov stadion je godinama nazivao ''Hramom propasti'' pa ako je nova situacija u klubu bila shvaćena malo preambiciozno - tko im je mogao zamjeriti?

''Sljedeće godine bit ćemo kao Manchester United'', izjavio je slavodobitno Shinawatra što je otprilike jedina izjava koju u engleskom nogometu tih godina nije bilo pametno davati.

I zaista, City se promijenio. Nabolje. Barem dok je bilo love. Sve je na jedan viši nivo digao i sam Eriksson. Osim što je gospođi na božićnom partyju šampanjac platio 600 funti, Eriksson je živio u apartmanu u hotelu Radisson, a sličan tretman zahtijevao je i za svoje igrače na gostovanjima. Istovremeno, plesao je u showu na BBC-ju i bio je omiljen među svima u klubu.

A u svlačionici - cirkus. Vedrana Ćorluku radar je snimio pet puta na istom mjestu kako prebrzo vozi. Kad su ga u klubu pitali zašto je svaki put tamo jurio, Čarli im je odgovorio da je mislio da su to paparazzi. Eriksson je suradnika zadužio da jednog neimenovanog igrača zove svako jutro u isto vrijeme kako ovaj ne bi zaspao i propustio trening. Didi Hamman je imao ozbiljnih problema s kockom i kladionicom, a Stephen Ireland je u toj ludoj sezoni dvaput presađivao kosu, dvaput izmislio da mu je preminula baka da ne mora ići igrati za irsku reprezentaciju, a onda je zamolio klub da netko umjesto njega položi vozački ispit.

''Eriksson ga je obožavao, baš kao priču o mrtvim bakama. Smijao se do suza'', rekao je jedan klupski dužnosnik.

Tijekom predsezone Eriksson je igračima rekao da mogu otići na jedno ili dva piva, ali da se vrate do ponoći. Dečki su, naravno, zaružili i onda se na sve načine pokušali neopaženo uvući u hotel da bi u jednom trenutku vidjeli Erikssonova pomoćnika Toda Gripa kako malo pod gasom svira harmoniku na hodniku.

''U tom trenutku sam znao da će nam s ovim švedskim tipovima biti odlično'', prisjetio se tadašnji Cityjev kapetan Richard Dunne.

Dok su se igrači zabavljali i sasvim solidno igrali u prvom dijelu sezone, Shinawatra zapravo nije imao pojma o nogometu. Prije početka sezone ispod travnjaka je zakopao dva keramička slonića i neke kristale. Za sreću. Erikssonu je rekao da očekuje naslov prvaka. Potom je zabranio ljubičastu kao boju druge klupske garniture jer je to nesretna boja u njegovoj zemlji, a onda je klupske masere želio zamijeniti tajlandskim jer je smatrao da momčad nije dobro fizički pripremljena.

Taj zadnji zahtjev mu nije prošao, ali Eriksson nije imao izbora kad su se u klubu jednog dana pojavila tri tajlandska igrača koje je Shinawatra doveo kako bi dobio neke političke poene u domovini. Naravno da nisu imali nikakvu perspektivu, baš kao ni Saudijac Nashat Akram, prijatelj i miljenik Shinawatrina suradnika Sasina Monvoisina. I Akram je došao na probu i dok je trenirao, Monvoisin je skakutao oko Toda Gripa i govorio mu: ''Ma, pogledaj ga kako je dobar!''

Akram je otpao nakon tjedan dana, a spomenuta tajlandska trojka razmiljela se po bespućima Švicarske i Belgije i zajedno upisala šest nastupa.

No, unatoč filmskoj atmosferi u klubu, City je oko tog Božića sasvim dobro stajao. Imali su devet pobjeda, dobro su igrali, a novac je tekao u potocima. Barem se tako činilo. Realnost je bila mnogo drukčija. Baš u to vrijeme, kasnije se doznalo, Shinawatra je posudio od bivšeg vlasnika dva milijuna funti da pokrije plaće igračima. Čekao je izbore u Tajlandu na kojima je trebala pobijediti stranka koja ga je uvijek podržavala te mu odmrznuti 800 milijuna funti koje su mu stajale na računima od prodaje tvrtki.

Krenuli su problemi

Prvo se dogodilo, ali drugo nije. Novac je ostao u Tajlandu, a Shinawatra je još dvaput do kraja sezone žicao Wardlea pozajmice. Nije mogao do svojeg bogatstva i City je strelovito jurio prema bankrotu. Bez Shinawatrina bogatstva sustav je postajao neodrživ, što se polako počelo preslikavati na rezultate.

Zadnja svjetla točka u Shinawatrinoj epizodi u Manchesteru bila je pobjeda na Old Traffordu u veljači 2008. 2:1. Nakon toga je momčad dobila jednu od sedam utakmica, a početkom travnja Eriksson je u novinama pročitao da mu Tajlanđanin priprema otkaz. Shinawatra ga je izbjegavao, ali ga je Šveđanin nakon poraza od Fulhama 26. travnja natjeravao po klupskim prostorijama i lupao mu po vratima te onda u prolazu rekao službenicima:

''Pizda ne želi ni razgovarati sa mnom.''

Usred raspada sistema, Shinawatra je odvukao golmana Kaspera Schmeichela u Bangkok da oda počast preminuloj sestri tajlandskog kralja te ga prisilio da gleda klupskog vlasnika kako pjeva karaoke. Kola su sad već strelovito letjela nizbrdo, a spektakularno su se razbila u zadnjem kolu prvenstva u Middlesbroughu. Kapetan Richard Dunne rekao je Erikssonu da momčad ne želi igrati tu utakmicu u znak protesta protiv svega što se događa u klubu i oko njega. Eriksson ga je smirio, ali samo do 15. minute kad je Dunne dobio crveni karton i sezona koja je počela ambiciozno i vrlo uspješno završila je porazom od Boroa 8:1.

Iako je znao da je otkaz neminovan, Eriksson je morao povesti momčad na azijsku turneju po završetku sezone pa je u svlačionici u Middlesbroughu nakon utakmice rekao igračima da se idu u Aziju malo zabaviti. Dečki su to doslovno shvatili pa je tako Valerij Božinov tijekom druge utakmice u Aziji na klupi jeo hranu iz KFC-a, a Hamman je došao mrtav pijan iz izlaska i zaspao pokraj bazena.

Ujutro ga je probudio Eriksson s bocom šampanjca i dvije čaše.

''Što slavimo, šefe?'' upitao je Hamman kojeg je Eriksson zvao Kaiser.

''Život, Kaisere. Slavimo život. Znaš, sviđa mi se ovdje u Tajlandu. Mislim da ću se jednog dana ovdje preseliti i imati dvije žene. Da, definitivno ću imati dvije predivne žene'', odgovorio mu je Eriksson.

I dok su Hamman i Eriksson ispijali šampanjac, slavili život i pričali o ženama, u Manchesteru se spremao posao koji će promijeniti klub, ali i engleski nogomet. Očajnog Shinawatru spasio je prijatelj Pairoj Piempongsant, koji ga je upoznao sa šeikom Mansourom iz Abu Dhabija koji je pristao kupiti klub za 90 milijuna funti.

Dalje znate. Mansour se pokazao mnogo mudrijim od Shinawatre i od kluba u kojem se mogao snimati reality show napravio jedan od najjačih strojeva u današnjem nogometu.

A Shinawatra? U Tajland se ne smije vratiti, a svijetom lunja s crnogorskom putovnicom i živi u šest zemalja. Najsretniji u cijeloj priči je bivši predsjednik John Wardle koji je dobio nazad svojih šest milijuna funti koje je posudio Tajlanđaninu. Eriksson? Nakon Cityja je vodio Meksiko, Obalu Bjelokosti i Leicester, a onda se otisnuo u Kinu pa dobio otkaz u Shenzhenu.

Nadamo se da je u Tajlandu. S barem dvije žene...