SIGURNO ste čuli za izreku "šlag dolazi na kraju"? Chelseajevi navijači otkrili su 2000. godine da Mario Stanić očito nikad nije čuo za tu frazu. Na prijelazu tisućljeća Chelsea nije baš bio svemoćan kakvim je postao pod vodstvom Josea Mourinha otprilike pet godina kasnije. Londonski je klub zauzeo peto mjesto u posljednjoj sezoni Premier lige u 20. stoljeću, čemu je pridonijela serija od 16 utakmica bez poraza, ali momčadi su trebala pojačanja uoči sezone u kojoj je Claudio Ranieri naslijedio na klupi Gianlucu Viallija, piše Planet Football.

Prije nego što je Vialli otišao, doveo je neke važne prinove koje su pomogle oblikovati Chelsea iz autsajdera u kandidata za naslov prvaka (naravno, ponešto je pomogao i Abramovičev novac). Iz Bolton Wanderersa i Atletico Madrida stigli su napadači Eidur Gudjohnsen i Jimmy Floyd Hasselbaink, pomogavši Bluesima da se plasiraju u polufinale Lige prvaka 2004. godine, dok je vratar Carlo Cudicini na kraju imao više od 200 nastupa za Chelsea kojem se pridružio u ljeto 2000.

No, kultni status, barem za nas, uživa još jedan igrač koji je stigao tog ljeta - Mario Stanić.

Kad se govori o Chelseajevim prinovama u 21. stoljeću, obično se zaboravlja hrvatskog reprezentativca. On nije doveden na temelju nekog dobrog nastupa na velikom natjecanju jer Hrvatsku je u kvalifikacijama zaustavila Jugoslavija, koja je na Europskom prvenstvu na kraju primila 13 pogodaka u četiri utakmice, ali je Stanić impresionirao u dresu Parme zajedno s velikanima kao što su Gianluigi Buffon, Fabio Cannavaro, Hernan Crespo i Lilian Thuram.

Međutim, u svojoj posljednjoj sezoni u Serie A postigao je samo pet golova, a prve sezone u zapadnom Londonu nije uspio čak ni to, pa se doima neobičnim da je priznanje zaslužio samo na temelju jednog pogotka. Ali kakav je to bio gol!

Mnogi su se nogometaši borili za svoje mjesto u Premier ligi, ponekad im je trebalo nekoliko utakmica ili čak cijela sezona da bi dosegnuli izvrsnost. Stanić je odlučio činiti stvari obrnuto, postigavši u ligaškom debiju nešto što se ne može nadmašiti. Ako danas još niste ostali zapanjeni prizorom na svome zaslonu, onda je vrijeme da se i to dogodi.

Riječ je o trostruko fantastičnom pogotku - iznenadnom voleju, predstavi pojedinačne vještine i dalekometnom udaru. Možda se Stanić htio iskazati pred sunarodnjacima Igorom Štimcem i Davorom Šukerom, koji su tog dana bili u momčadi West Hama. Možda je procijenio da bi pogodak značio kako je apsolvirao nogomet u Premier ligi i da više nema što dokazivati. Bilo što od toga može objasniti zašto Stanić, nakon što je tog dana dvaput svladao Shaku Hislopa, do kraja sezone nije postigao više nijedan gol. Zapravo, do kraja svoje karijere, do koje je zbog serije ozljeda došlo na Stamford Bridgeu 2004. godine, postigao je još samo osam pogodaka.

Do tada su Bluesi već doveli Joea Colea i Damiena Duffa, a dogovorili su i transfer mladog Nizozemaca Arjena Robbena. Stanić je tada već bio igrač iz jednog sasvim drugog vremena, a sjajna momčad Parme također se raspala. Crespo je također završio u Chelseaju, a Cannavaro se spremao pridružiti Buffonu i Thuramu u Juventusu.

Zbog njega je Redknapp postao opsjednut Hrvatima

No, bilo bi naivno reći da je Stanić imao minimalan utjecaj na engleski nogomet. Njegov je čudesni gol u najmanju ruku ostavio traga na Harryju Redknappu, koji je tog popodneva na Stamford Bridgeu, kako će se pokazati, posljednji put bio na klupu West Hama. Ovaj se šut urezao u Redknappov um i pokrenuo glas koji ga je pozivao da kupuje još hrvatskih igrača.

Šukeru se stvari nisu baš posložile i napustio je Upton Park nakon jedne sezone, ali Stanić je imao nešto posebno. Nešto što će Redknapp pokušavati pronaći ponovno kamo god pošao. Kako inače objasniti njegove transfere nakon odlaska iz West Hama? Boris Živković. Ivica Mornar. Niko Kranjčar. Pa opet Niko Kranjčar. I treći put Niko Kranjčar.

Činjenica je da nitko od njih nikad nije postigao pogodak poput Stanića, ali bilo bi teško pronaći igrača u bilo kojem premierligaškom klubu u to vrijeme koji bi to mogao ponoviti. Možda je već bio afirmirani igrač prije selidbe u Englesku, ali na ovim će travnjacima zauvijek biti zapamćen kao najbolji tip igrača - onaj koji se pamti samo po jednom potezu.

Takvih je igrača vrlo malo, ali Stanić ipak nije sasvim usamljen. Lilian Nalis postigao je podjednako dojmljiv prvi gol u Premier ligi, kao i Erik Edman u Tottenhamu, dok je pokojni Cheick Tiote neuspješno pokušavao ponoviti svoj jedini premierligaški gol, nevjerojatni udarac za izjednačenje u nezaboravnom remiju s Arsenalom 4:4. To su ti trenuci koji se događaju bez najave i upozorenja, ali se pamte i vrijede više od svih ostalih 89 minuta zajedno.

Oni su Christopher Walken u Pulp Fictionu ili Bill Murray u Zombielandu, genij koji dolazi iz tog prolaznog trenutka i ne bi bilo dobro kad bi potrajao duže. Svaka čast Mariju Staniću što se nikada nije približio tom trenutku. Shvatio je da bi svaki značajni potez u smjeru Chelseajeva uspjeha pao u zaborav kad je klub napokon počeo osvajati trofeje pa je napravio sve kako bi svaki doprinos u to vrijeme bio sasvim slučajan.

Njegov volej protiv West Hama bio je u tih nekoliko sekundi sažetak Chelseajeve ere prije dolaska Abramoviča - iskazivanje talenta samo radi talenta i težak rad oko nečeg jednostavnog, ali uz sjajnu predstavu dok ga se izvodi. Stanić se možda nije najbolje uklapao tijekom svoje četiri godine u klubu, ali tijekom tih 90 minuta pod kolovoškim suncem predstavljao je Chelsea u najboljem svjetlu.