Foto: Getty Images/Guliver Image

UREĐENE države imaju vojne doktrine, razvojne strategije i druge dokumente koji određuju njihove ciljeve i ponašanja dijelova društva u određenim situacijama i vremenskim etapama. UFC, kao elitna svjetska borilačka promocija, ali i velika multinacionalna kompanija, također ima dugoročne i kratkoročne ciljeve.

Oni se nerijetko mijenjaju. Pa je prije nekoliko godina glavni cilj promocije bio uvjeriti javnost da je slobodna borba pravi sport, a ne tamo nekakvo divljanje u kavezu. Razlog zbog kojeg su željeli postići upravo taj cilj jest naravno novac. Naime, veliki sponzori se lakše “upecaju” kada im prodajete sport, a ne nasilje. Pa su se tako vrlo brzo u svrhu “sportizacije MMA-ja” uvele rang ljestvice najboljih boraca koje su u teoriji trebale određivati izazivače i urediti tko se s kim i zašto bori. U tome se nije u potpunosti uspjelo jer, iskreno govoreći, radilo se o više manje kozmetičkom cilju samo za javnost. Tko se s kim treba boriti je u borilačkim sportovima više od jednostavne matematike. Stilovi čine mečeve pa nerijetko dvoboji nekih boraca jednostavno nemaju smisla, iako bi prema stanju na rang ljestvicama upravo oni trebali ukrstiti rukavice. No, ugovor s Reebokom je potpisan, UFC prijenosi su se zacementirali na nacionalnom FOX-u, ciljevi su postignuti.

Ono što je uslijedilo jest nova promjena doktrine. Je li se ona dogodila spontano ili je posljedica smišljene strategije, teško je reći. Vjerojatno oboje pomalo. Danas sa sigurnošću možemo reći da je u UFC-u uslijedilo vrijeme “super fajteva”. Stiglo je doba mega dvoboja koji su potpuno (i hoće u budućnosti) u drugi plan gurnuli titule UFC prvaka. Donedavno je svakom “contenderu” bio glavni cilj stići do prilike da se bori za pojas. Jer jednom kada postanete UFC prvak, osim većeg novca i postotka od PPV prodaje, zaslužili ste i sportsku slavu.

Danas je situacija malo drugačija. Netočno bi bilo reći da su titule i pojasevi sada nebitni, no i prema izjavama UFC prvaka vidi se da im je bitnije dogovoriti neki “mega dvoboj” koji će im financijski riješiti budućnost, nego obraniti šampionski pojas. I dok prije par godina niti metkom u isti kavez niste mogli ugurati Georgea St. Pierrea i recimo Andersona Silvu, ili Andersona Silvu i Jona Jonesa, ili Jona Jonesa i Caina Velasqueza, danas se UFC prvaci sami guraju u dvoboje izvan svoje težinske kategorije. U mečeve koji će im donijeti milijune dolara i koji će im osigurati budućnost sa samo jednim ulaskom u Octagon.

Da je čitava stvar orkestrirana od strane UFC-a vidi se i po značajnom povećanju honorara boraca koji je ključan faktor “za novo super fajt doba”. Puno veći honorari su motivator koji je promijenio stav boraca o takvim mečevima. Čelnici promocije su shvatili da im nije problem platiti 12 milijuna dolara Nateu Diazu ili 15 milijuna dolara Conoru McGregoru za jedan meč, ako će promocija od istog zaraditi 150 milijuna. Ranije bi top borci dobivali nekoliko stotina tisuća dolara, a najveće zvijezde poput GSP-a bi zaradile i do nekoliko milijuna. U budućnosti bi honorari najvećih zvijezda za neki meč koji će se okarakterizirati kao “super fajt” trebali redovito ići iznad deset milijuna dolara što je najveći mogući motivator.

McGregor je revolucionar

Naravno, kralj takvih mečeva, onaj s kojim svi žele u Octagon, je Irac Conor McGregor. Eddie Alvarez, Nate Diaz, Donald Cerrone, Jose Aldo, Nick Diaz, Robbie Lawler, Rafael Dos Anjos… samo su neki od boraca koji se žele ugurati na sljedeću stanicu vlaka zvanog “The Notorious”. Svi bi oni neovisno o ishodu dvoboja željeli ukrstiti rukavice s kontroverznim Ircem jer znaju da će im taj meč sigurno donijeti preko 10 milijuna dolara. Je li ulog osim silnih milijuna i neki pojas UFC prvaka, to je sasvim nebitno. U direktnom sudaru slave i milijuna, uvijek će pobijediti milijuni. Jer kada imate milijune, onda vam za slavu ne treba pojas prvaka.

Ovakva taktika se itekako financijski isplatila i UFC-u koji je samo u protekle dvije godine imao čak šest PPV prijenosa koji su prodani u preko milijun kućanstava. Ako te impresivne brojke pomnožite sa 69 dolara koliko iznosi cijena jednog prijenosa u HD-u, lako je dobiti naprosto bolesnu računicu koja dokazuje samo jednu stvar – MMA fanovi žele da slobodna borba bude kombinacija sporta i zabave. MMA samo kao sport je puno manje zanimljiv, nego MMA kao sport u kojem se vraća Brock Lesnar, stiže CM Punk, McGregor napušta svoj pojas da bi se razračunao s Nateom Diazom u velteru ili recimo Jon Jones odrađuje “super fajt” sa Stipom Miočićem. MMA fanovi očigledno obožavaju tu “show business” komponentu pa zašto bi im onda ona bila uskraćena.

Za kraj ipak ne smijemo potcijeniti volju novih vlasnika UFC-a koja je u ovom trenutku i dalje nepoznata. Hoće li njihov cilj biti od UFC-a (MMA-ja) napraviti olimpijski sport ili će im cilj biti maksimalizirati zaradu, za sada se ne zna. No, upravo će o takvim strateškim odlukama i ovisiti budućnost slobodne borbe, ali i budućnost svih njenih aktera.