SEZONA 1999./2000. bila je jedna od živopisnijih u povijesti West Hama. Od čudesnog gola Paola di Canija protiv Wimbledona do debakla Mannyja Omoyinmija u Liga kupu, preko lude pobjede nad Bradfordom 5:4, bila je to sezona koja je podjednako snažno izazivala emocije i kod navijača i kod igrača.

Ali ako ste doživjeli raspad države i reprezentacije te potom počeli ispočetka i stigli nadomak finala Svjetskog prvenstva, navikli ste se na sve i svašta. Ovo je priča West Hamovog hrvatskog braniča Igora Štimca, koji se pridružio Ironsima u ljeto 1999. iz Derby Countyja, baš na vrijeme da sudjeluje u ludoj sezoni, piše blowing-bubbles.co.uk.

"Bio sam dobar prijatelj sa Slavenom Bilićem, koji je bio u West Hamu i rekao mi je da iz akademije dolaze odlični igrači i da je atmosfera u svlačionici fantastična te objasnio kakav je čovjek i trener Harry Redknapp", rekao je Štimac, koji sada ima 54 godine i izbornik je indijske nogometne reprezentacije.

"Harryjev način rada je tipično engleski. Radio je isto kao i Jim Smith u Derbyju - neka bude jednostavno, neka se igrači izraze, bez previše analiza i taktiziranja. Zato im je dobro išlo, bili su staromodni i romantični nogometni momci."

Definiranje nacije

Štimac i Bilić središnje su figure nedavno objavljenog dokumentarca Croatia: Defining a Nation, redatelja Louisa Mylesa, koji je dostupan na FIFA-inoj web stranici.

Film iznosi priču o tome kako je jezgra mladih hrvatskih talenata, od kojih se većina razvila u splitskom Hajduku, bila ključna za titulu Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu za mlade nogometaše 1987. i kako je momčad bila na rubu seniorske izvrsnosti kad je početkom 90-ih izbio Balkanski rat.

Doslovno i figurativno iz pepela je nastala reprezentacija neovisne Hrvatske, koju je trenirao Ćiro Blažević, figura sa svilenim šalom, krojena od iste tkanine kao Redknapp i Brian Clough, koji je poveo novu momčad do uspjeha na Euru 1996. u Engleskoj i polufinala Svjetskog prvenstva 1998. u Francuskoj.

Štimac se 1995. pridružio Derbyju, gdje je odigrao veliku ulogu u preobrazbi momčadi, prije nego što se 1999. u dobi od 31 godine preselio u West Ham.

"Kada sam došao, glavni razlog zašto sam se pridružio bio je taj što sam čuo kako je Harry stvorio jaku vezu između igrača i trenerskog osoblja, a nakon tako dobre sezone i plasmana u Europu bila je to laka odluka", rekao je Štimac.

Ulaganje u momčad

"Nisam mogao zamisliti da ću napustiti Derby, osjećao sam se kao kod kuće i utjecao sam na rezultate momčadi, ali nakon nekoliko godina napretka nešto se promijenilo. Neko smo vrijeme bili vrlo pametni u prijelaznom roku, nismo trošili puno, ali smo trošili mudro, što nam je donijelo rezultate. Dobro smo se snalazili na tržištu, kao što je to činio i West Ham.

Ali nakon Svjetskog prvenstva 1998. klub je odlučio uložiti oko 15 milijuna funti, što je u to vrijeme bio enorman iznos, sve što je klub imao, u tri mlada igrača iz Championshipa. Rekao sam Jimu Smithu da bi mogli biti dobri u budućnosti, ali nama treba da budu dobri sada. Nisam vidio kako će klub napredovati i nisam želio ostati i biti dio nečega u što ne vjerujem, pa sam odlučio kako je vrijeme da krenem dalje."

Prelazak s East Midlandsa na East End prošao je bez problema i Štimac se odmah osjećao kao kod kuće.

"Kad pogledate tko je bio tamo - Marc-Vivien Foe, Trevor Sinclair, Freddie Kanoute, Paolo di Canio, naravno, i mladi igrači - kakva ekipa, bilo je nevjerojatno, a i dobro smo se zabavljali, atmosfera je bila fantastična", rekao je Štimac.

"Odmah sam uskočio u postavu. Harry je to učinio vrlo jednostavnim, rekao je da želi moje iskustvo i da ostanem u formi kako god želim da bih mogao igrati."

Iskustvo u mladoj momčadi

S obzirom na važnost njegovog iskustva u omladinskoj momčadi s Hajdukom, West Hamova zlatna skupina mladića odmah mu je zapela za oko, kao i razlika koju je napravio jedan lokalni talent.

"Bila je to tek druga seniorska sezona Franka Lamparda i Rija Ferdinanda, s Michaelom Carrickom koji je ulazio s klupe, a Joe Cole i Jermaine Defoe su također dolazili - ono što su mogli učiniti bilo je nevjerojatno.

Ono što je West Ham razlikovalo od ostalih u to vrijeme i što ga činilo tako dobrim bio je lokalni utjecaj u svlačionici. Vrlo je važno za povezivanje navijača i klubova vidjeti u momčadi domaće igrače. Zato je bilo tako tužno vidjeti Marka Noblea kako odlazi, igrači poput njega puno znače."

"Izluđivao je ljude"

Izdvajao se i Di Canio. "S Paolom sam se dobro slagao", ističe Štimac. "Znao sam za njega otprije od mog prijatelja Zvonimira Bobana, koji ga je poznavao u Milanu, pa sam znao što mogu očekivati.

On je sjajan pojedinac i strastven profesionalac, imao je najbolje standarde i uvijek je vršio pritisak na sve da žive u skladu s njima i budu jednako ozbiljni kao i on. Znao je izluđivati ljude svojim načinom života, ali razumio sam što pokušava učiniti i svi su ga prihvaćali jer je bio tako dobar."

Možda nijedna utakmica ili incident nisu tako istaknuli genij Di Canija ili ludilo te sezone kao trijumf 5:4 protiv Bradforda, kad se Talijan skoro potukao sa suigračem Lampardom oko izvođenja jedanaesterca.

"Nikada nisam odigrao takvu utakmicu", rekao je Štimac. "Bila je to sjajna utakmica i tako tipična za West Ham - zato su ljudi voljeli dolaziti na Boleyn Ground. Nije bilo posebnih taktičkih planova kojih bismo se trebali pridržavati bez obzira na to protiv koga smo igrali, poanta je bila izaći i odigrati najbolje što možemo te napadati. I mi smo to činili."

Ispadanje iz kupa

Ta slavna pobjeda nad Bradfordom bila je prijeko potreban vrhunac nakon predbožićnog ispadanja iz Liga kupa od Aston Ville. Bilo je to u ponovljenoj utakmici, nakon što je Omoyinmi ušao i sudjelovao u prvotnoj pobjedi izvođenjem jedanaesteraca iako nije imao pravo na nastup. U drugoj utakmici Ironsi su ispali. No i u toj farsi Štimac je vidio pozitivu.

"Takvo iskustvo pomoglo je tim mladim igračima da sazru. Zato kasnije u karijeri nisu imali mnogo razočaranja, jer su naučili kako se nositi s takvim situacijama u West Hamu."

West Ham je završio na 9. mjestu te sezone, a Štimac kaže da je plasman mogao biti bolji da je momčad na gostovanjima bila barem približno u formi kao u domaćim utakmicama, ali sve u svemu, izgledi su bili pozitivni, većim dijelom zahvaljujući Redknappu, kojeg Štimac uspoređuje s hrvatskim izbornikom Blaževićem.

"Blaževićevo upravljanje ljudima bilo je sjajno. Bio je izravan kad je trebalo, ali je bio i svjetski prvak u izgovaranju pravih stvari u pravo vrijeme. Često smo znali da nešto što je rekao nije istina, ali nas je nasmijavao i napravio sjajnu atmosferu."

Pad u drugoj sezoni

Međutim, nakon slabije druge sezone u West Hamu, iz raznih razloga, u ljeto 2001. Štimac je odlučio otići, ponavljajući situaciju iz Derbyja.

"Tražio sam dopuštenje da odem jer opet nisam želio biti dio nečega što nije bilo dobro koliko bi moglo biti. Harry nije imao dovoljno podrške, trebalo nam je nekoliko igrača koji će povesti momčad naprijed, ali prodaja igrača kao što je Rio pokazala je da upravi nedostaje ambicija i da to neće učiniti za njega. Unatoč novcu koji smo dobili, osjećao sam da se momčad raspada", objasnio je Štimac.

No Štimac je imao i druge razloge. Tešku astmu njegova mlada kći mnogo je bolje podnosila u hrvatskoj klimi, a u to vrijeme splitski Hajduk bio je u velikim financijskim problemima.

Ulaganje u Hajduk

"Sa Slavenom, Aljošom Asanovićem i Alenom Bokšićem odlučio sam dati klubu svoj novac. To je bio klub koji nam je omogućio prve korake, pa smo htjeli pomoći da ga spasimo od bankrota. U to vrijeme svi su oni bili zauzeti drugdje, Asanović je igrao po svijetu, Bokšić je još bio u Middlesbroughu, a Slaven je bio na turneji svirajući gitaru sa svojim bendom.

Kad smo donijeli odluku o davanju novca ljudima koji vode klub, koje nismo dobro poznavali, dok sam se vraćao u Split, odlučili smo da ću biti prisutan kako bismo bili sigurni da novac koji dajemo ide pravim ljudima. Pokušavao sam osigurati da novac ide igračima, a također sam odlučio nastaviti igrati koliko god budem mogao. Bio sam tamo svakodnevno, u ime svih nas, zastupajući naše interese u Upravnom odboru."

Taj povratak korijenima u Splitu bio je početak trećeg čina, Štimčeve trenerske karijere, u kojoj je osvajao trofeje sa svojim voljenim Hajdukom i bio izbornik hrvatske reprezentacije. Danas je prihvatio, kako sam kaže, najveći izazov u svjetskom nogometu - vođenje indijske reprezentacije.

Velik izazov

"Nema većeg izazova bilo gdje u svijetu. Kada sam preuzeo reprezentaciju, bilo je 10 klubova koji su igrali tromjesečnu sezonu s mjesec i pol predsezone, što znači da sedam i pol mjeseci nije bilo kontakta između igrača i njihovih klubova i trenera", rekao je Štimac.

"Svaki od tih 10 klubova imao je šest stranih igrača, što znači da je od ukupno 110 igrača samo 50 moglo igrati za Indiju, a od toga je bilo 10 vratara i 20 bekova. U populaciji od 1.4 milijarde stanovnika!"

Tijekom svoje karijere Štimac je gledao nogomet iz svih mogućih kutova, kao igrač, trener mlađih momčadi, predsjednik lige, a sada stvari u Indiji mijenja - polako.

"Sada postoji pravilo 3+1, znači tri strana igrača plus još jedan azijski igrač, što znači da više indijskih igrača igra na više pozicija, a od prosječne dobi reprezentacije od 29.5 godina kad sam došao, sada imamo jednu od najmlađih reprezentacija na svijetu.

Liga sada igra sezonu od osam mjeseci nakon koje slijede tri kup-natjecanja tako da se sada igra triput više utakmica. Stvari se mijenjaju i zato sam ovdje."

Novac nije problem, upravo suprotno. "Indijska Superliga zadržava igrače u Indiji s velikim plaćama, koje vjerojatno nisu realne globalno, tako da pokušavam probuditi ambiciju kod mladih da odu u inozemstvo i izazovu sami sebe. Ali moraju prihvatiti manje plaće", kaže Štimac.

Likovi za pamćenje

U živopisnoj karijeri Štimac je doživio mnogo toga i susreo se s nezaboravnim likovima: "Učio sam od svih svojih trenera, čak te i oni loši mogu nečemu naučiti."

Blažević je pomogao da u svijet izađe zlatna generacija hrvatskih talenata, a neki od njenih najboljih eksponenata završili su u West Hamu. Potom su se igrom slučaja masovno vratili u Hrvatsku.

"Kada sam postao izbornik, preuzeo sam dužnost od Slavena, a predsjednik saveza bio je Davor Šuker, još jedan moj stari suigrač koji je također bio s Harryjem u West Hamu", rekao je Štimac. Sva trojica pojavljuju se u FIFA-inom dokumentarcu.

"Harry je volio hrvatske igrače. Bilo nas je u West Hamu, zatim je u Spursima imao Luku Modrića i Vedrana Ćorluku, a u Portsmouth je doveo Niku Kranjčara i Roberta Prosinečkog. Znao je da dovodi kvalitetu i karaktere iz svlačionice i što je najvažnije - pozitivne vođe."

Reprezentativne obveze i pandemija spriječile su Štimca da se vrati u West Ham, no on i dalje budno prati sve što se događa u klubu i nada se da Hrvatska ponovno može igrati ulogu u budućnosti West Hama iako se klub u međuvremenu već riješio Nikole Vlašića.