HAJDUK i Varaždin su na Poljudu odigrali prijateljsku utakmicu u kojoj je slavila domaća momčad rezultatom 4:2. Ovo je bila posljednja priprema momčadi Valdasa Dambrauskasa prije subotnjeg nastavka HNL-a kada gostuje u Šibeniku. Hajduk je u posljednjih desetak dana odigrao još dvije prijateljske utakmice. Pobijedio je Široki 2:1, a s Veležom je odigrao 1:1.

S obzirom na to da je zimska pauza u hrvatskom nogometu ponekad veća nego ona ljetna, jako dobro dođe ekipama koje su pred kraj jesenskog dijela prvenstva promijenile trenera jer im daje priliku da se potpuno poslože, uigraju i nadograde sustav igre iz prvog dijela sezone.

Hajduk je imao nekoliko tjedana treninga, svi najbitniji igrači su bili zdravi, a protivnici koje je izabrao solidan su test za ono što ga čeka na početku proljetnog dijela prvenstva, a to su četiri utakmice zaredom s ekipama koje su na tablici niže od Hajduka. Iz te perspektive, onime što je pokazala njegova ekipa, trener Dambrauskas ne može biti zadovoljan.

Problemi u prvoj fazi posjeda

U sve tri utakmice protiv kvalitetom prilično inferiornih protivnika Hajduk je primio gol, a u posljednjoj protiv Varaždina, mogao ih je samo u prvom poluvremenu primiti i više od dva. Ponovo je bilo kikseva u igri jedan na jedan, autogolova i kolektivne pomutnje u obrani, no to je jedan dio igre koji trener Dambrauskas teško može promijeniti s profilima igrača koje ima na raspolaganju.

Ono što se od Dambrauskasa očekivalo je da s takvim igračima implementira sustav u kojem će Hajduk zadržavati posjed lopte u svojim nogama i time smanjiti protivniku volumen akcija kojima bi napadao slabašnu obranu, no upravo to je bio najveći Hajdukov problem u ove tri utakmice.

Posljednja linija nikako nije mogla iznijeti loptu iz svoje trećine, što je značilo da je Hajduk stalno pribjegavao ispucavanju dugih lopti, prvenstveno na Marka Livaju. Takva taktika Hajduka se nekoliko puta ove sezone pokazala uspješnom, primjerice protiv Dinama na Maksimiru, ali ona ne smije biti trajno rješenje.

Ne može se od Livaje očekivati da se po cijelu utakmicu u zračnim duelima hrva s protivničkim stoperima pokušavajući spustiti duge lopte Eleza i Katića. Livaja je ponovo namjestio gotovo sve postignute pogotke u pripremnim utakmicama, neke direktno nakon duge lopte ili kontre, ali protiv jačih protivnika u HNL-u takva taktika je neodrživa.

Samo je Osijek nekoliko puta ove sezone pokazao da kada se Hajduku zatvori Livaja, ugasi se i cijeli napadački sustav. Hajduk treba bolji i strukturiraniji plan dolazaka u posljednju trećinu od lansiranja dugih lopti, a time bi i protivniku sakrili loptu i smanjili broj napada. Zbog toga ovisnost o duel-igri Marka Livaje u toj mjeri što prije mora prestati.

Zadnja dva vezna i Stipe Biuk

U posljednje dvije utakmice, protiv Veleža i Varaždina, Dambrauskas je koristio 4-2-3-1 formaciju, a najneodlučniji oko izbora prvih 11 je na pozicijama zadnja dva vezna. Protiv Veleža svoj posao nisu dobro odradili Grgić i Fossati, a protiv Varaždina se nisu pokazali niti Vuković te Atanasov.

Nijedan par nije dobro pokrivao prostor ispred obrane - u branjenju kontri često su ostajali previsoko i time ostavljali obranu na vjetrometini, dok u posjedu nisu uspjeli na adekvatan način pomoći stoperima u iznošenju lopte s vlastite polovice.

Na papiru se par Grgić-Fossati čini kao najbalansiraniji, o čemu smo već pisali u analizi igre Lukasa Grgića, no u ovo malo vremena provedenog na terenu to nismo mogli vidjeti. Zbog toga će odabir para veznjaka za nastavak sezone biti jedna od najvažnijih odluka trenera Dambrauskasa.

A druga bi mogla biti vezana za Stipu Biuka. Biuk je na HNL-scenu došao u drugoj polovici prošle sezone kada je u nekoliko utakmica pokazao talent kakav rijetko imamo prilike vidjeti od igrača s ovih prostora.

Prvenstveno se to odnosi na ubrzanje i dribling koji posjeduje, ali je postigao i nekoliko golova te je dobro odigrao kada je bio pozvan u mlade reprezentacije. No od početka sezone 21/22 njegova forma stagnira.

I dalje je to igrač koji ima sposobnost stvarati višak driblingom kad god poželi, no od tog viška Hajduk rijetko profitira jer Biuk nakon driblinga završi akciju slabim udarcem ili lošim dodavanjem. To je bio slučaj i u ovim pripremim utakmicama, a posebno se to vidjelo protiv Veleža kada je upropastio nekolicinu izglednih prilika.

Stoga, legitimno je postaviti pitanje treba li Biuk imati neupitno mjesto u prvih 11 Hajduka nakon slabe polusezone i forme koju je pokazao u ove tri utakmice. Također, ne treba niti uskoro očekivati velike ponude stranih klubova za Biukove usluge na koje uprava Hajduka u budućnosti sasvim sigurno računa.

Iz ove tri prijateljske utakmice ne treba donositi čvrste zaključke o stanju ekipe, već pogledati na čemu je trener radio tijekom priprema i je li implementirao nekakve nove ideje u igri u odnosu na kraj jesenskog dijela sezone. Hajduk je kao i na jesen bio previše ovisan o Livaji, stoga se može reći da takve promjene, barem u napadu, u ove tri utakmice jednostavno nisu bile vidljive.