ZA LIVERPOOL danas počinju najluđa 24 sata u novijoj povijesti kluba s Anfielda.

Vodeća se momčad Premiershipa zbog pretrpanog rasporeda našla u neviđenoj situaciji da u manje od 24 sata mora odigrati dvije utakmice na dva kontinenta. Momčad Jürgena Kloppa ovog tjedna u Kataru očekuje polufinale i finale klupskog SP-a koje se poklapa s utakmicom četvrtfinala liga kupa u gostima kod Aston Ville.

Ni klub ni engleski savez nisu uspjeli naći nikakvo drugačije rješenje pa je Klopp ostavio jednu momčad u Engleskoj, a drugu poveo u Katar. Ona prva će večeras u 20:45 sati gostovati u Birminghamu, a ona glavna će sutra u 18:30 sati po europskom vremenu u Dohi igrati polufinale SP-a protiv meksičkog Monterreya. U drugom polufinalu igraju južnoamerički prvak Flamengo i azijski prvak Al Hilal.

Tako je slavni engleski klub i u četvrtom izletu na Svjetsko prvenstvo klubova upao u probleme kojih je kroz povijest imao svaki put. Liverpool je dosad tri puta pokušao osvojiti klupski SP, odnosno Interkontinentalni kup, kako se do 2000. godine zvalo to natjecanje. Svaki put je Liverpool gubio od Južnoamerikanaca u vrlo čudnim uvjetima, baš kao što su ovi u kojima se engleski klub našao sad zbog pretrpanog rasporeda.

Nitko nije želio putovati u Tokio (Liverpool - Flamengo 0:3, 1981.)

Fantastična Liverpoolova generacija s kraja sedamdesetih godina odvela je engleski klub do statusa jednog od najvećih na svijetu. Strašna momčad s Kennyjem Dalglishem, Graemeom Sounessom i pomalo zaboravljenim Davidom Johnsonom koje je vodio legendarni Bob Paisley osvojila je četiri naslova engleskog prvaka i tri Kupa prvaka i bila je najbolja na svijetu. No, to je 1981. godine morala potvrditi i na Interkontinentalnom kupu u kojem su igrali južnoamerički i europski prvak.

U dva prijašnja navrata, 1977. i 1978. godine Liverpool je odbio igrati to natjecanje jer ga nije mogao ugurati u natrpani raspored u prosincu, a u klubu su zaključili i da bi put do Južne Amerike bio vrlo naporan. No, 1981. Liverpool je ipak odlučio nastupiti i tako svoju slavnu generaciju okruniti i svjetskim naslovom.

Htio je klub, ali nisu htjeli igrači. Liverpoolove zvijezde posvađale su se s upravom oko putovanja u Tokio u kojem se igrala utakmica, jer im nigdje u ugovoru nije pisalo da su obvezni ići na to natjecanje, odnosno da im isto neće biti plaćeno. No, klub i igrači su se nekako dogovorili i momčad je u utorak navečer odmah nakon utakmice protiv Arsenala krenula na Heathrow i na put u Tokio u kojem ju je u nedjelju čekao brazilski Flamengo.

Zbog nesređene političke situacije nije bilo moguće letjeti preko ruskog zračnog prostora pa je Liverpool na odiseju u Japan krenuo preko SAD-a sa stajanjem u Anchorageu na Aljasci.

"Nismo mi pretjerano ozbiljno shvatili tu utakmicu. S nama je putovao i predsjednik saveza Ted Croker kojeg smo svi u avionu oslovljavali s 'gospodin Croker'. Nakon devet sati leta do Anchoragea i jako puno pića postao je samo 'Ted' i svi su vikali 'Ted, dođi ovamo!' Bilo je ludo", prisjetio se tadašnji Liverpoolov branič Mark Lawrenson koji je za klub s Anfielda igrao sedam godina.

Polupijani i premoreni od puta, igrači su nakon ukupno 20 sati sletjeli u Japan poput zombija.

"Jet lag je bio strašan. Nitko nije mogao spavati, bili smo mrtvi. Nismo znali što bismo sa sobom pa smo u 4 sata ujutro otišli igrati golf. Nije bilo šanse da se pripremimo za utakmicu", rekao je Lawrenson.

On i njegovi suigrači shvatili su susret s Flamengom više kao revijalnu utakmicu, ali Brazilci su imali drukčije planove. Liverpool je tek kasnije saznao da je Flamengo u Tokio stigao deset dana ranije, maksimalno motiviran da Europljanima pokaže tko je najbolji.

"Teren je bio grozan i prepun pijeska, ali Flamengo je bio fantastičan. Zico nas je uništavao. Bio je toliko dobar da smo u biti svi bili oduševljeni i svako malo se na terenu čulo: 'Wow!' Nismo imali šanse", rekao je Lawrenson.

Flamengo je pregazio Liverpool 3:0 s dva gola Nunesa i jednim Adilija, a svi golovi pali su u prvom poluvremenu. Osim što su doživjeli težak poraz, Lawrenson i društvo napatili su se pri povratku. Zbog goleme oluje zrakoplov im je sletio u Birmingham umjesto u London i nije bilo leta do Liverpoola. Mećava je zatrpala autocestu pa su nešto manje od 200 kilometara putovali gotovo šest sati.

 Ozljeda u avionu i pijanka s Rodom Stewartom (Liverpool - Independiente 0:1, 1984.)

Mark Lawrenson i ekipa tri godine kasnije dobili su priliku popraviti dojam u Tokiju nakon debakla protiv Flamenga, ali ni ovaj put baš ništa nije išlo po planu.

Utakmica se opet igrala u prosincu u jednako pretrpanom rasporedu i uz jednako težak put. Rusi i dalje nisu dopuštali let preko svojeg zračnog prostora pa je Liverpool u Japan krenuo starom, dobrom rutom. Preko Anchoragea.

"Mislili smo da ne može gore prvi put, a drugi je bilo još teže. Od ukupno 18 sati sjedenja u avionu istegnula mi se loža i nikako je nisam uspio zakrpati. Kad smo došli u hotel, otišao sam u garažu i trčkarao sam gore-dolje po onom usponu u nadi da će mi loža proraditi. Nije išlo", prisjetio se Lawrenson.

Liverpoolu ni te 1984. ovaj trofej nije bio visoko na listi prioriteta. Ganjali su četvrti uzastopni naslov prvaka Engleske, a sad su morali igrati protiv argentinskog Independientea.

"Teško smo se fokusirali i motivirali za tu utakmicu jer nam je u glavi samo bio Premiership. Bili smo bolji od Argentinaca, ali svaka im čast. Za razliku od nas, oni su utakmicu shvatili maksimalno ozbiljno i zasluženo su nas dobili. Već u 6. minuti sam ispao iz svoje pozicije i oni su zabili. Imali su nekoliko fantastičnih igrača, a posebno se sjećam Jorgea Burruchage koji je godinu i pol kasnije s Argentinom bio svjetski prvak", prepričao je pouzdani Liverpoolov branič Gary Gillespie.

No, iako su opet izgubili finale, Gillespie i ostali su se dobro zabavili na povratku.

"Put je bio užasno naporan u oba smjera jer smo zbog nekih problema s kartama letjeli ekonomskom klasom. Sjedala su bila neudobna i natiskana, ali na povratku je bilo ludo. S nama je u avionu bio Rod Stewart i možete misliti na što je to ličilo. Kenny Dalglish ga je poznavao pa je sve Škote iz momčadi pozvao na piće s Rodom kad smo sletjeli u Anchorage da avion napuni gorivo. Vjerujte mi, nije se samo avion napunio, ha, ha. Pijanka je nastavljena i u zraku, bilo je nezaboravno", rekao je Gillespie.

Fatalne karaoke i problemi s policijom (Liverpool - Sao Paolo 0:1, 2005.)

Novu priliku za ovaj trofej i za još nepodopština Liverpool je čekao 21 godinu i dočekao je nakon epskog finala Lige prvaka protiv Milana. Momčad predvođena Stevenom Gerrardom gubila je 3:0 na poluvremenu u Istanbulu i onda u legendarnom preokretu došla do 3:3 i pobjede na penale.

Baš kao i sedamdesetih i osamdesetih, ova generacija Rafe Beniteza bila je velika klapa koja se jako dobro snalazila i na terenu i izvan njega. Liverpool je bio u odličnoj formi i nadao se da će konačno doći do titule svjetskog prvaka u natjecanju koje je sad bilo reformirano i u kojem su se europski klubovi uključivali od polufinala.

Peter Crouch je bio tek nekoliko mjeseci u Liverpoolu i za Daily Mail se prisjetio kako je to izgledalo.

"Jako se teško pripremiti za to natjecanje, ali mi smo bili u dobroj formi. No, jet lag je bio strašan, aklimatizacija je bila nemoguća. Ja sam bio cimer sa Steveom Finnanom i uopće nismo mogli spavati. Prvih nekoliko noći budili bismo se u 3 sata i onda igrali Super Mario Kart do jutra. No u Japanu je bilo divno. Na ulici bi nas pratilo po 500 navijača, ali nisu bili nasilni i napadni, nego vrlo pristojni i ugodni", rekao je Crouch koji je u polufinalu kostarikanskom Deportivu zabio dva gola.

Liverpool je u finalu igrao protiv Sao Paola koji je slavio 1:0, ali su Brazilci imali jako puno sreće. Liverpool je pogodio stativu i gredu, a suci su mu dva gola poništili zbog zaleđa. No, pravo finale za Croucha i ostale počelo je nakon utakmice.

"Pepe Reina, Carragher, Gerrard, Alonso, Hamman i ja otišli smo nakon utakmice na piće u karaoke bar. Tamo su bili i naši navijači pa smo s njima pili i pjevali. Nije bilo ni mobitela, ni kamera ni problema. Odlično smo se zabavljali", prisjetio se Crouch.

Kao što možete pretpostaviti, zabava se ubrzo istrgnula kontroli kad je došlo vrijeme za povratak u hotel.

"Bili smo usred ničega, jako daleko od grada i došao je samo jedan taksi. Nitko ga nije želio propustiti pa su pijani Didi Hamman i Carra odlučili da će se voziti na krovu. Od nekud se stvorila i policija pa su Carraghera i Didija, koji nije bio baš najbrži, natjeravali po kvartu. Hammana su uhvatili pa je Didi morao provesti noć u postaji. Ujutro smo se svi spustili na doručak, a Didi je došao ravno iz policije još uvijek odjeven u klupsku trenirku i pravio se da se ništa nije dogodilo. Nikad to neću zaboraviti", rekao je Crouch i dodao kako se nada da će Kloppova generacija napokon osvojiti taj trofej.