Svaki put kad ga gledam, sjetim se što je o nogometu rekao Cruyff

Svaki put kad ga gledam, sjetim se što je o nogometu rekao Cruyff
Foto: Getty Images / Guliver Image

NOGOMET je igra koju određuju dvije osnovne i međusobno isprepletene dimenzije - prostor (pozicija) i vrijeme. Lopta, kao fizički potencijal za iskorištavanje tih dimenzija koja omogućuje sve ono zbog čega ga obožavamo, javlja se tek kao posljedica - nju ima onaj tko kontrolira mjesto i vrijeme. Računala, ako ih svedemo na najbanalniju razinu, funkcioniraju po sličnom principu. Manipulacija prostorom i vremenom omogućuje nam simulaciju u kojoj u potpunosti kontroliramo te dimenzije s potezom miša. Ne znam za računalne simulacije, ali znam tko je najbolji manipulator vremena i prostora u nogometu. Talijanski Brazilac ili brazilski Talijan Jorginho najbolje je što se dogodilo nogometu u posljednjih nekoliko godina. 

Italija je dobila igrača kakvog u modernoj eri još nije imala 

Jorge Luiz Frello Filho, kao što mu ime pokazuje, nije etnički Talijan. On pripada drugoj generaciji brazilske djece talijanskih migranata koji se sa 6 godina, zahvaljujući svojem porijeklu, vratio u domovinu svojih djedova. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Brazil je izgubio profil igrača kakav mu je godinama falio, a to se činilo kao jedina slaba točka u posljednje dvije generacije koje su se "izvrtjele" otkad je Selecao zadnji put osvojio Svjetsko prvenstvo. Talijanska reprezentacija i nije osjetila veliku dobit od činjenice da je Jorginho odlučio na "Čizmi" ostvariti svoju nogometnu karijeru, ali je liga dobila igrača kakvog nije imala u modernoj eri. Ideje Maurizija Sarrija sazrele su u Napoliju za veliku scenu taman u vrijeme kada je Jorginho stasao dovoljno da mu se povjeri najosjetljivija nogometna uloga. 



 

Prostor i vrijeme 

Sarrijev Napoli igrao je tri četvrtine prošle sezone savršen nogomet, po bilo kojem kriteriju. Stvorene šanse, golovi, stabilnost obrane, uvjerljive i dominantne pobjede, sve je to imao klub koji svoj povratak na vrh čeka još od odlaska malog, ali najvećeg, Diega. Nisu pritom rezultati bili ti koji su osvojili nogometni svijet - osvojila ga je čistoća, smislenost i seksepil nogometa koji je promptno dobio prepoznatljivi trademark Sarriball po svom vođi. Napoli je posustao pred sam kraj, a takav scenarij je ostavio neke, pa i pisca ovih redaka, u dvojbi. S jedne strane, nogomet je pokazao svoju najokrutniju stranu i to je svojevrstan moralni zločin da i takva igra može ostati uskraćena za zlato. S druge strane, postoji nešto poetsko u tom scenariju. Svjestan sam da bi me zbog ovih riječi objesio svaki od milijun žitelja Napulja, ali titula bi u prvi plan gurnula rezultat, što je tek dosadna fusnota na najljepšem nogometnom radu, nusprodukt koji svojom materijalističkom naravi ruši suštinu i krasotu Sarriballa. 

Zbog ograničenja sredine iz koje potječe i kaskanja Serie A u marketingu, Sarrijev Napoli vjerojatno nikad neće imati mitski status "savršene ekipe koja nikad nije ništa osvojila", kao Brazil '82. ili mađarska "Laka konjica". Ali oni su tu, odmah do njih. I dok će svijet s razlogom pamtiti Mertensa, Hamšika ili Insignea jer su atraktivni igrači, osnova Sarriballa i bilo kojeg pozicijskog nogometa je kontrola vremena i prostora.

A nitko ne utjelovljuje bolje takvu filozofiju od današnje "petice" Chelseaja. Nosi je Jorginho.

Jednom kada je Sarri nadrastao sredinu u kojoj je radio, otišao je i poveo svojeg ključnog igrača sa sobom u plavi dio Londona.

Najbolje nogometno računalo

Jorginho nikad neće biti najzapaženiji igrač na svijetu. S razlogom su Messi, Hazard ili Neymar najplaćeniji i najpopularniji - bez obzira na stil igre ili taktičke zamisli, to su igrači koji najčešće i najbolje stvaraju i koriste višak na terenu. Usporedimo li Jorginha čak i s pozicijski sličnim igračima, vjerojatnije će nam netko drugi zapasti za oko. Kroosova dalekometnost i preciznost u dodavanju i šutu ili fantastičan prvi korak i dribling Modrića vrlo često su ljepši prizor od gola. Što ga onda čini posebnim? Činjenica da igra onako kako se čini da svatko može. Što je često najteži posao na svijetu. 

Svjesnost o tome gdje se nalazi u odnosu na loptu, suigrače i suparnike nevjerojatna je. I gospodar vremena je baš zato što čita takve situacije i "potezom unaprijed" stigne u poziciju s koje može diktirati i lopti i svakom od 21 igrača gdje će krenuti. A jednom kada je u takvoj situaciji, onda kontrolira i vrijeme - kada će se što dogoditi na terenu.

U njegovoj igri nema atraktivnih driblinga ili nevjerojatnih golova, ali svaki put kad je na terenu dojam je da sve ovisi baš o njemu. Ne o nekakvom Ibrahimoviću ili Ronaldu za koje na prvu vidimo da imaju kapacitete koji ne pripadaju ovom svijetu, nego njemu, tipu koji je građen lošije od radnika na šalteru u banci, a odigrava najjednostavnije na svijetu.

Veliki Johan Cruyff davno je rekao da je nogomet najteže igrati jednostavno. I svaki put kad gledam Jorginha sjetim se tih riječi - najteža stvar u životu je predviđanje, zaključivanje o najvjerojatnijem ishodu temeljene na iskustvu i razmišljanju unaprijed. Jorginhova dodavanja nisu najjednostavnija jer mu je suparnik to dozvolio. Ona su takva jer ih je on takvima napravio, vidjevši unaprijed što će se dogoditi.

Svatko tko je igrao PES ili FIFA-u osjetio je tu satisfakciju kontroliranja igrača jer algoritam prilagođava ponašanje ostalih u polju baš tom vašem s loptom. Jorginho je tip koji je gramatiku videoigre prenio na travu, tip koji igra kao da ga netko navodi mišem iz perspektive apsolutno nepojmljive ostalim igračima na terenu. Jorginho je, jednostavno, najbolje nogometno računalo. 

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara