Od ranih mladenačkih odlazaka u Inter i Herthu, koji su puno obećavali, ali se od tamo u rodno posavsko selo vraćao praznih džepova i bez angažmana, donoseći tek sliku s Ronaldom i jedva punoljetnu suprugu, pa do omiljenog građanina njemačkih velegradova i igrača najboljih i najbogatijih klubova, golova postignutih za Hrvatsku od Japana do Wembleya, te njegovog rušenja Njemačke i Srbije, put je vodio, bolje reći počeo od teške obiteljske tragedije, ratnog izbjeglištva, drugoligaškog doigravanja u Solinu i vožnje njegovog mecene u gepeku. 

 

Teško je iti zamisliti da je Ivica Olić jednom davno bio 22-godišnjak, jer iako smo ga tada već naveliko gledali uživo, čini nam se da je oduvijek vremešni i prekaljeni, ali neumorni sprinter i fajter koji se ne da godinama i izraubanosti. Ali, davne 2002. Olić je bio u cvijetu mladosti i upravo je odigrao sezonu dotadašnje karijere za Zagreb. Senzacionalni prvak Hrvatske pod vodstvom Cice Kranjčara igrao je run n' gun nogomet "za gol više", a na istočnoj tribini Kranjčevićeve, gdje je te sezone bio besplatan ulaz, svake druge subote zajedno s trešnjevačkim kibicima i zgubidanima uživali smo u novoj Zagrebovoj golijadi, koji je puno primao, ali još više davao. Olić je u Zagrebovoj tituli sudjelovao s 21 golom i s obzirom da su Šuker i Bokšić bili na kraju karijere, znalo se da ga Mirko Jozić mora pozvati za SP u Japanu (Južne Koreje tamo nismo vidjeli) i da poziv neće biti samo nagradni.

 

 

Ipak, Oliću ništa u karijeri nije dano ni poklonjeno, pa tako ni pozivnica za prvo veliko natjecanje, jer izborio ju je s respektabilnim brojem golova u domaćem prvenstvu za momčad prvaka, a Jozića je na stavljanje njegovog imena na popis natjerao golom u prijateljskoj utakmici pred SP, protiv Bosne i Hercegovine. Prazan Maksimir, kiša, blato, teško vrijeme i još gori uvjeti za igru, čini se kao prava scenografija za nogometaša koji je uvijek išao najtežim putem. Jozić je na toj utakmici veteranu Šukeru našao poziciju iza napadača, a ovaj od tamo odlično poslužuje Olića, koji u 44. minuti izlazi pred BiH golmana Almira Tolju, vara ga i zabija prvi gol za Hrvatsku, koji je oduševljeno proslavio, jer znao je da je tako izborio SP.

 

 

Nakon što je na SP zabio u Italiji, umjesto da uživa u plodovima "meteorskog uzleta" i da njegovu profesionalnu budućnost nakon toga sažmemo u onu lijenu "sve ostalo je povijest", priča o Oliću tu tek počinje. Jer u ljeto 2002. zapeo je u blatu hrvatskog nogometnog robovlasništva. Mamić ga je naumio dovesti u Dinamo koliko god da košta, ali je više ponudio Hajduk, pa je priču zakomplicirala i Rijeka, da bi Reno Sinovčić zagrmio kako mu je dosta cjeloljetne trakavice i da će Olića poslati u Zadar. Oni koji su se tome smijali kao dobroj šali nisu bili u pravu, jer zadarski svemoćnik polagao je znatan dio prava na mladića kojeg su svi htjeli, a ubrzo je otkriveno kako vlasničke udjele u Oliću ima i niz ostalih junaka našeg doba. Tek odlaskom iz Dinama (gdje je na kraju završio) u moskovski CSKA, 2013., Olić se izbavio okova ovdašnjih šerifa i tada doista kreće njegov "meteorski uzlet".

 

 

Naravno, orbita ovih prostora i dalje ga je magnetski privlačila, posebno ako bi njegovi senzori u visinama Moskve, Munchena i Hamburga registrirali milozvuke Ace Lukasa i Mile Kitića, jer iako je astronaut Olić svjetski i meteorski čovjek, nikad nije krio svoje podrijetlo, mentalitet i preferencije, niti ih se stidio ili glumio da je netko drugi. 

 

 

U javnom nastupu podjednako prosto i dobrodušan, jednostavan, iskren i nasmijan, na terenu uvijek borben, požrtvovan, gladan, spreman i agresivan, Olić je po svemu trebao biti netko koga je javnost trebala ne samo cijeniti, nego i voljeti. Ali, to nije bio slučaj. Otkako se pojavio na velikoj sceni, zajedljivcima je bitnije od toga što je kao mladić na SP-u zabio gol Talijanima tako što se ubacio ispred Materazzija i savladao Buffona, bilo to što slaveći navedeni podvig "nije znao skinuti dres" ispod kojeg je bila majica na kojoj je slavio rođenje sina Antonia.

 

Rugali su se njegovom trčanju, izgledu, omalovažavali ga kao igrača i osobu, iako je Olić svojom karijerom, u kojoj je baš sve krvavo i sam zaradio, zaslužio podršku i simpatije. Šteta je što Bilićeva reprezentacija, u kojoj je bio i Olić, nije izborila plasman na SP 2010, jer tada je Olić odigrao sezonu života, točnije Bayern je sam dovukao iz ponora do finala Lige prvaka. 

 

 

I ovdje je Olić plivao, bolje reći sprintao kontra struje i svih izgleda. Van Gaal mu je otvoreno poručio da ne računa na njega i tek su ozljede Klosea i Gomeza odškrinule vrata Oliću, koji ih je zatim spektakularno razvalio i usput spasio već pokojnog LVG-a da mu se ne zalupe u lice. Dva kola prije kraja natjecanja u skupini LP, Bayern je za drugoplasiranim Juventusom zaostajao četiri boda, a čekalo ga je gostovanje u Torinu. Olić je prvo golom donio pobjedu nad Maccabijem, zatim zabio za preokret i pobjedu kod Juventusa. U nokaut fazi eliminirao je Manchester United odlučujućim golovima u Munchenu i na Old Traffordu, a finale svom klubu osigurao hat trickom na gostovanju kod Lyona. 

 

 

Nakon toga, Olić je u Wolfsburgu odigrao dvije dobre sezone (2012-14), ali je bilo očito kako mu karijera ide neumitnom kraju. U reprezentaciji ga se u veteranskim godinama trošilo na lijevom krilu, po kojem je Olić naravno i dalje neumorno sprintao u oba smjera, kao da mu o tome ovisi život. Iako to nije njegova pozicija, što se vidjelo i po lošim centaršutevima, nije se bunio, nego je kao uvijek do tada, požrtvovnošću mane i loše okolnosti pretvarao ako ne u vrline, onda svakako u prilike pa je tako na otvaranju SP-a njegov centaršut s boka, u mrežu Brazila poslao Marcelo.

 

Ali, u odnosu prema Oliću zakazalo je nekoliko zadnjih Mamićevih namjesnika na izborničkoj poziciji, najviše aktualni i to se vidjelo u zadnjoj neslavnoj Olićevoj akciji u reprezentaciji, u studenom prošle godine. Ivica Olić legenda je hrvatske reprezentacije i nogometa, ne "samo" zbog 104 nastupa i 20 golova u 14 godina dugoj karijeri u nacionalnoj momčadi, tijekom koje je igrao na pet velikih natjecanja, nego prije svega zbog zalaganja, borbenosti i pristupa za primjer.

 

 

Kao takav, ako ga se i dalje pozivalo u reprezentaciju, iako ima čak 36 godina i ne igra u klubu, zaslužio je neusporedivo bolji odnos od onog kojeg prema njemu imao Čačić, koji je u prijateljskoj utakmici protiv rezervne reprezentacije Rusije, u kojoj je Hrvatska u Rostovu pobijedila 3:1, zbog ozljeda i pošteda vodio samo 16 igrača, ali usprkos tome što se radilo o reviji na kojoj su priliku dobili igrači "iz drugog plana" u koji je pao i Olić, on je ostao jedini od neiskorištenih zamjena. Zaigrao je čak i Milović, dok je golman Vargić uveden u 89. minuti, kako bi i on nabildao broj nastupa. 

 

"Izbornik" je ovako objasnio zašto nije dao priliku Oliću: "Zato što sam želio igrati s Mandžukićem, Kalinićem i Perišićem, koji su postigli golove. Ne znam zašto se potencira ta priča o Oliću, ne vidim tu nikakav problem. Želio sam da svi zaigraju, ali rezultat se kretao tako da na kraju nije ušao Planirao sam ga uvesti umjesto Brozovića, ali je on zabio gol i razigrao se i tako ostao u igri."

 

 

Olić je dakle sa statusom, ugledom i godinama kakve ima, preletio cijelu Europu u dva smjera, trenirao tjedan dana, a zatim se cijelo poluvrijeme zagrijavao u Rostovu, da na kraju ne bi niti ušao u igru u jednoj potpuno nebitnoj utakmici, u kojoj je protivnik igrao s rezervama, a sve hrvatske rezerve osim njega dobile priliku.

 

Naravno da je Olić nakon toga ljut, a nakon utakmice je samo procijedio kako je "još vruć, pa je bolje da ništa ne govori", iako je jasno što bi rekao igrač koji nikada nije tražio poštede, uvijek se odazivao izbornicima (čak sedam ih je promijenio), a rekao je da će to raditi i dalje.

 

 

Problem je ono što pišemo već godinama: Nijedan od onih koje Mamić postavlja na izborničko mjesto nema autoriteta ni hrabrosti zaslužnicima koje su stigle godine, ali prije svega veliki kvalitativni pad igara, uz beskrajnu i vječnu zahvalu te organizaciju oproštajne utakmice, reći kako je vrijeme da njihova mjesta preuzmu mlađi i bolji.

 

Nitko se to nije usudio reći "jednom" Pletikosi, Srni, Oliću, pa oni igraju dok ih je volja i dok se ne umirove sami. Prvi je to napravio, drugog se trpilo iako je već dugo bilo vrijeme da ga naslijedi Vrsaljko, a trećem se na gore opisani način poručilo kako više nije potreban, ali ružno i nisko, a ne iskreno i otvoreno.

 

 

Ali to je problem onih koji obnašaju funkcije kojih nisu dostojni, a odlaskom Ivice Olića nestao je posljednji igrački razlog navijanja za reprezentaciju ovakvog HNS-a i ljudi koji ga vode. Jer gledajući Olića kako se bori i izgara na terenu, netko je možda i mogao, barem za vrijeme trajanja utakmice praviti se da ne zna tko vuče konce cijele predstave. Olić ionako nikad nije bio glumac.