LEGENDU hrvatskog sportskog novinarstva Žarka Susića jednom su pitali po čemu je sport bolji od kazališta, opere ili baleta. "U kazalištu postoji samo jedna premijera, sve su ostalo reprize. U sportu nema reprize, svaka je utakmica premijera", odgovorio je pokojni Žarko u želji da naglasi kako sport volimo ponajprije zato što je nepredvidljiv i neizvjestan, pa i utakmica s koeficijentom 1.02 lako može završiti pobjedom autsajdera. U nedjeljnom derbiju Dinama i Hajduka u Maksimiru, kojim će završiti još jedna sezona Prve HNL, neizvjesnost i nije na prvom mjestu. Što god da se dogodilo, Hajduku bod ili bodovi ne znače puno, a Dinamu ne znače ništa.

Zanimljivije će biti doznati koliko će gledatelja dva najpopularnija hrvatska sportska kolektiva privući jedne lijepe svibanjske nedjelje manje od deset mjeseci nakon što je hrvatska reprezentacija osvojila svjetsko srebro te na kraju jedne od najboljih Dinamovih sezona u posljednjih pola stoljeća. Statistika kaže da se na Maksimiru može očekivati 3517 gledatelja. Toliko je, naime, ove sezone prosječno bilo navijača na Dinamovim ligaškim utakmicama na Maksimiru. Prilično je to skroman broj, složit ćete se, za klub iz gotovo milijunskog glavnog grada, koji je u finalu Svjetskog prvenstva 2018. imao 14 bivših ili sadašnjih igrača. I ne samo da je skroman nego je u posljednjih deset godina Dinamo samo u tri sezone imao slabiju prosječnu gledanost u HNL-u.

Publika nije lijena. Malo tko želi platiti ulaznicu za ligu koja nije vjerodostojna

Gdje su nestale one stotine tisuća ponajprije Zagrepčana, koje su sredinom srpnja prošle godine pohrlile na ulice pozdraviti svjetske doprvake? Gdje su nestali deseci tisuća mahom Dinamovih navijača koji su prije samo dva mjeseca tražili kartu više za utakmice Europa lige? Što je te ljude nagnalo da okrenu leđa najboljem hrvatskom klubu ili, kako je naš jedini sportski dnevnik lijepo sročio, zašto nisu shvatili da je "svjetsko srebro bjelodan dokaz toga kako se radi u Maksimiru, kakva je sjajna strategija i vizija sastavni dio Dinamova nogometnog puta"? Sjećam se i licemjernih i ciničnih komentara uoči europskih utakmica četvrtkom u Maksimiru kako Dinamo treba gledati i nedjeljom.

Najlakše bi bilo optužiti publiku da je razmažena, lijena i škrta, a neovisnim medijima prigovoriti da neprestanim isticanjem negativnosti rastjeruju i ono malo zainteresiranih s nogometnih stadiona. Međutim, istina je tek da zagrebačka, pa i općenito hrvatska publika, loše prihvaća prosječnost, a potpuno odbacuje kontaminirana natjecanja manjkave neizvjesnosti. Hrvatski navijač očito ne želi nazočiti reprizama, odnosno sportskim predstavama s predvidljivim i očekivanim završecima. A Prva HNL već godinama nudi upravo to. Nogometna euforija iz prošlog ljeta te prepune maksimirske tribine u Europa ligi dokaz su da interes za nogometom u Zagrebu itekako postoji, ali je vrlo malo ljudi spremno gledati, a još manje platiti ulaznicu za natjecanje upitne vjerodostojnosti.

Mislite da je slično apatično stanje i na tribinama ostalih popularnih srednjoeuropskih klubova? E pa nije. Budimpeštanski Ferencvaros u mađarskom prvenstvu prosječno ima više od 10.000 gledatelja, prašku Slaviju u češkoj ligi prosječno gleda više od 13.000 navijača, bečku Austriju 10.000, a Red Bull Salzburg više od 9000. Crvena zvezda bilježi prosjek od 13.000 gledatelja u srpskoj SuperLigi. Dinamo je otprilike na razini Spartaka iz Trnave (4000), ekipe koju je ove sezone dvaput pobijedio u Europskoj ligi. Ali Spartak nije imao 14 bivših igrača u finalu SP-a u Rusiji. Nije imao nijednog.

Zašto je Dinamo prigrabio status koji je i Zvezda u Jugi mogla samo sanjati? 

Iako je problem gledanosti najizraženiji u Maksimiru, isti problem muči i gotovo sve naše ostale prvoligaše. Utakmicu Prve HNL Rudeša i Intera u ožujku ove godine u Kranjčevićevoj gledala je 91 osoba, od toga samo 39 s plaćenom ulaznicom. Bio sam na nekim rođendanima s više uzvanika. O svadbama da i ne govorim. Rudeš je na domaćim utakmicama prosječno imao po 445 gledatelja, a Inter samo 701. Ni drugi prvoligaši nemaju se čime pohvaliti. Naravno, osim Rijeke s prosjekom od 4525 i Hajduka s nevjerojatnih 11.977 navijača na Poljudu. Splićani su, ktome, zbog kazni kod kuće odigrali samo 13 utakmica (umjesto 18) pred gledateljima.

Mislim da ovi brojevi jasno pokazuju kako se zagađenje mamićevštinom odrazilo na percepciju Prve HNL u očima prosječnog nogometnog zaljubljenika te kakve posljedice ima grubo zadiranje u integritet natjecanja. Uz dozu nostalgije, rekao bih da je Prva HNL bila najzanimljivija i nudila najbolji nogomet baš u sezonama kad je cvalo suparništvo Hajduka i Dinama. Sjećam se istinskih nogometnih praznika iz 1999. godine, dok je Ilija Lončarević vodio Dinamo, a Ivan Katalinić bio na klupi Hajduka. Zašto je takvo neovisno i nenarušeno sportsko natjecatelje moralo nestati? Zašto je Dinamo morao prigrabiti status o kakvom je čak i Crvena zvezda u jugoslavenskom prvenstvu mogla samo sanjati?

Uostalom, pogledajmo u čijim su vitrinama završavali hrvatski naslovi u ona dva kratka razdoblja relativne nogometne demokracije i ravnopravnosti. U prve četiri sezone hrvatskog prvenstva, od 1992. do 1995., Hajduk je osvojio tri titule, Dinamo jednu. A onda je Tuđman u Maksimir poslao Zlatka Canjugu i sljedećih pet titula završilo je u Maksimiru. U prvih pet sezona 21. stoljeća, od 2001. do 2005. godine, Dinamo je osvojio samo jednu titulu. A onda je pala ona čuvena izjava da će Dinamo sljedećih deset godina biti prvak. I bio je. Ali kako su se trofejima suspektnih temelja punile maksimirske vitrine tako su se praznile tribine. U konačnici, najviše štete od takve politike imao je sam Dinamo jer onaj koji je ispraznio tribine duboko je i protuzakonito zagrabio i u njegovu blagajnu. Onaj koji se zaklinjao da najviše voli Dinamo zapravo mu je nanosio najveću štetu. Možda bi i Torcida iz toga mogla izvući poneku pouku.

Hrvatskom sportu treba američki model 

A onih 11 naslova hrvatskog prvaka zaredom? Svih 11 dao bih za jednu titulu koju će Dinamo osvojiti pred 35.000 navijača u Maksimiru pobjedom protiv Hajduka u posljednjem kolu, jedne prekrasne nedjeljne večeri, tamo negdje krajem svibnja.  

Konkurencija se, dakako, ne može postići dekretima ili dogovoriti u konferencijskim salama, ali ravnopravnost može. Zato sportu trebaju antimonopolistički mehanizmi, kakvi postoje u gospodarstvu i kakvi su ugrađeni u temelje američkog sustava profesionalnog sporta.