Tottenham je od početka susreta dominirao igrom, a dobar dio krivice za to snosi Allegri. Juventus je pokušao igrati visoki pritisak „na čovjeka“, ali to je pogubno kada protiv sebe imaš brže igrače. Prednji dio Juventusa bi pritiskao, zadnji dio bi, preplašen brzinom Tottenhamove navale, ostao preduboko i Juventus je imao kraterske rupe između linija. Pritom je Tottenham koristio puno banalniju strategiju nego inače – duge lopte na Kanea. Ali kada si postavljen tako da osvojiš većinu drugih lopti, to je itekako opasno za suparnika. 

 

 

 

 

Teško se sjetiti kada je zadnji put, ako ikada, Juventusova obrana izgubila ovoliko duela. Razlog je jednostavan – radi se o starijim igračima, kojima je zonska obrana utkana u nogometni DNA. Prisiljeni da igraju daleko od svojeg gola, morali su braniti puno veći prostor, a tu je suparnik u velikoj prednosti. Kane je ubijao Chiellinija, a Barzagli je pored Allija i Sona izgledao kao tip koji je zalutao s veteranske utakmice među mlado meso. 

 

Juventus je pritom pokazao kako može imati velikih problema s defenzivnom tranzicijom jer je navikao igrati s puno više igrača iza ili u ravnini s loptom. Khedira i Pjanić su u mnogo navrata krenuli korak kasnije od svojih suparnika trčati prema svojem golu, a to je na ovoj razini nogometa velika razlika. 

 

 

 

 

Iako je Kane oduševio igrom s igračem na leđima, a Son ubojitošću u završnici, ispod radara je prošlo koliko je dobru utakmicu odigrao Alli. Jednostavnost njegovih rješenja i ispravno čitanje igre su ono što im daje ubrzanje u zadnjoj fazi napada. Englezi konačno na vidiku imaju jednog tipa koji može kreirati završnicu, a da se to ne odnosi na jednolično trčanje do korner linije i centaršuta. 

 

 

Gledatelji i navijači često imaju potrebu preuveličavati utjecaj određene trenerove odluke, a ona o zamjeni igrača je najvidljivija. Treba reći kako se lako moglo dogoditi da već u toj fazi Tottenham ima nedostižnu prednost, kao i to da ova promjena nije bila avangardno otkriće na koje ne postoji odgovor. Bila je to logična reakcija na zbivanja na terenu, u pravom trenutku kliknula je s igračima i upalila je. Uvođenjem dvaju bekova i prelaskom na 4-4-1-1 s Dybalom kao čovjekom s totalnom slobodom, Juventus je dobio dvije stvari. Prva je bila širina u zadnjoj liniji – u odnosu na prvi dio utakmice kada je Tottenham mogao usko i visoko pritiskati s krilima bez straha od dodavanja prema boku (jer Juventus tamo nije imao igrača), širina terena je odjednom postala faktor. Eriksen i Son morali su se povući što je konačno omogućilo Juventusu malo kontrole u igri, a posebno Pjaniću. Drugo, Juventus je konačno stavio fizički moćnije i brže braniče na krilne pozicije gdje je domaćin lako dobivao trkačke duele. Stabilniji i konzervativniji raspored u prostoru konačno je malo usporio utakmicu. I onda je Juventus napravio ono što najbolje radi. Pobijedio.

 

 

Oduvijek sam smatrao banalnim opisivanje dominantne paradigme talijanskog nogometa kao bunkeraške. Dapače, u posljednjih 5 ili 6 godina imali su puno više uzbudljivih ekipa nego tradicionalno uzbudljivi Englezi. Ono što perfektno opisuje Talijane u nogometu nije nešto što je taktičke, već psihološke naravi. Oni jednostavno u svakom trenutku znaju što treba napraviti. A Juventus je najbolji predstavnik takvog nogometa. 

 

 

 

Ocijenit će kada su talentom inferiorni, pa će se povući. Osjetit će kada će se suparnik otvoriti preko mjere, i umrtvit će igru dok ga ne dočekaju na krivoj nozi. Svjesni su da je nogomet igra u kojoj 1 ili 2 gola odluče pobjednika u 90 posto utakmica, i stoga ne žive u iluziji da će iz svakog dodavanja ili posjeda zabiti gol. Konzervirat će snage, djelovati demotivirano u 60 % napada kada vide da teško mogu stvoriti prednost. Ali zato će one dvije ili tri situacije na utakmici kada mogu slomiti suparnika dočekati apsolutno spremni. Njihova kreacija u sinoćnjoj utakmici bila je kriminalna. I u pet minuta od promjene rasporeda, koliko je Tottenhamu trebalo da se privikne, dvaput su uboli. Prvi put odigrali su prvi napad preko beka koji stiže u završnicu na cijeloj utakmici, a skok su napali s pet igrača jer su osjetili da je baš to taj trenutak. Kod drugog gola je Dybala izmaknuo pažnji Diera koji je „zaspao“ jednom na utakmici, i on i Higuain su jednim dodavanjem riješili pitanje prolaska. 

 

 

 

Kada se to dogodi jednom, može biti slučajno. Kada se to dogodi dva, tri ili četiri puta u sezoni, tada možemo govoriti o ekipi koju jednostavno mazi sreća. Ali kada je to paradigma koja nosi ekipu do uspjeha na duže staze, tada više nema nimalo prostora sumnji. Kao što je Atletico Madrid najkompletnija defenzivna momčad na svijetu, kao što City igra najdotjeraniji nogomet s najviše opcija u igri, kao što Real Madrid ima najveću koncentraciju talenta na svijetu, tako je i Juventus u nečemu najbolji.

 

 

Najbolji je za osjetiti protivnika za šahovskom pločom, pročitati mu namjere, žrtvovati pet pijuna, dva lovca i topa ako je potrebno, a onda odjednom izvući novu figuru ispod stola i napraviti šah-mat. Možda sa strane izgleda nevjerojatno teško, ali kada vidim Chiellinija koji u 92. minuti prilikom suparničkog napada koji ih može izbaciti iz Europe djeluje kao da mu puls ne prelazi 80, dojam se apsolutno mijenja. I kada su bolji, pa to ni ne primijetimo, i kada su lošiji, pa nas to nanervira i zbunjeno tražimo odgovore, Juventus jednostavno ima nepodnošljivu lakoću pobjeđivanja.