Iako je kilaža faktor koji se kontrolira kroz pripreme za borbu, ekstremno skidanje kilaže događa se tek u tjednu uoči borbe ili dan uoči borbe. Ne postoji precizna statistika o tome koliko boraca skida kilograme i u kojoj mjeri, ali po iskazima najelitnijih boraca u UFC-u, oko 70% njih skida i do 10 posto tjelesne mase zadnjih nekoliko dana uoči borbe.

 

Tjedan uoči borbe borac počinje ispijati velike količine vode. Cilj je dovesti tijelo u stanje u kojem će hormon aldosteron (zadužen za regulaciju kalija i natrija u tijelu) mnogo lakše prebaciti u „uspavanu“ fazu, u kojoj će organizam lakše i češće uriniranjem izbaciti tekućinu s mineralima iz svog tijela. Količina unesene vode drastično se povećava početkom tjedna i borci ponekad popiju i do 8 litara vode u jednom danu. Nakon toga postupno se smanjuje unos vode, sve do dana uoči vaganja (dan prije borbe), kada u potpunosti prestaje unos tekućine. Budući da je tijelo i dalje u stanju u kojem izbacuje tekućinu i minerale, nastaje dehidracija organizma koja će dovesti do željenog pada kilaže. Pritom borci izbjegavaju jesti bilo kakve namirnice koje sadržavaju ugljikohidrate ili šećere, s obzirom na to da oni za sebe „vežu“ molekule vode koju je onda mnogo teže izbaciti iz organizma. 

 

 

Konačni čin dehidracije dolazi dan/večer uoči vaganja. Radikalnost korištenih mjera ovisi o tome koliko kilograma borac mora skinuti i o sposobnosti organizma da to izdrži. Najčešća metoda je kombinacija brojnih postupaka. Obično počinje oblačenjem debelih, specijalno dizajniranih trenirki kojima se podiže tjelesna temperatura i izazva znojenje. Nakon toga, borci se mogu upustiti u lagani trening ili hodanje kako bi tjelesna temperatura dosegla idealnu visinu pri kojoj se više ne moraju kretati da bi se znojili, a tako će sačuvati i malo energije. Omatanje ručnicima kako bi se pojačalo znojenje i višesatni boravak u sauni također se koriste. Nažalost, to ne ide uvijek po planu.

 

 

 

 

Iako ga zbog brutalnosti i scena u kojima se dva borca masakriraju do krvi u ringu brojni neće priznati za sport, MMA po stopi mortaliteta zapravo prilično dobro stoji u odnosu na druge sportove. U povijesti MMA četiri su registrirana smrtna slučaja u profesionalnim borbama koji su uzrokovani ozljedom ili udarcem. Sportovi poput automoto sportova ili skijaških skokova po stopi smrtnosti neusporedivo su opasniji, a čak i sportovi u kojima je kontakt blaži, poput nogometa ili košarke, imaju puno veći broj smrtnih slučajeva od slobodne borbe. 

 

 

 

Stopu smrtnih slučajeva u slučaju skidanja kilaža puno je teže procijeniti, ali dosadašnja istraživanja potvrđuju oko 30 smrtnih slučajeva u amaterskom i profesionalnom MMA-u u ovom tisućljeću. Osim toga, zbog problema s radom jetre, bubrega ili opće iscrpljenosti organizma, stručnu pomoć zatražilo je preko 100 boraca samo u SAD-u. Posebno velika opasnost pritom zahvaća mlade i neafirmirane borce koji se povode za trendom kao i najveće zvijezde današnjice, ali nemaju dobru zdravstvenu kontrolu. 

 

Ako se pitate zašto borci ne skinu kilograma koliko žele i bore se u toj kategoriji, odgovor je jednostavan – zato što nikad nemaju onoliko kilograma koliko imaju na vaganju.

 

 

Nakon vaganja borac ima 24 sata do borbe. Jedino što u tom periodu radi je vraćanje kilaže. Ljudski organizam može primiti oko litru vode po satu i borci obično u ta 24 sata, dok su budni, rehidracijom nadoknade 9-12 litara vode. Preporučuje se obilan obrok odmah nakon vaganja koji osobito sadržava ugljikohidrate i soli. Neki borci koriste i infuziju za vraćanja kilaže, ali ona je odnedavno u UFC-u zabranjena. U ta 24 sata većina boraca vrati kilažu koju su imali uoči skidanja kilograma. Iako to ovisi o sposobnosti organizma da se oporavi i podnese šok, neki borci u 24 sata vrate između 10 i 15 kilograma tjelesne mase. 

 

Zbog toga je vaganje dan uoči meča irelevantno – borci zadovolje pravila, ali u borbu ulaze s 10 ili 12 kilograma više u odnosu na kategoriju za koju je borba registrirana. Tako nije čudno da u welterweight kategoriji (77 kg) gledate okršaj boraca koji imaju oko 90 kilograma. 

 

 

Connor McGregor je trenutni prvak UFC-a u lakoj kategoriji (do 70), ali je donedavno držao naslov i u kategoriji ispod – perolakoj (66 kg). 

 

 

 

 

 

Daniel Cormier je prvak UFC-a u poluteškoj kategoriji (93 kg), iako u borbama ima oko 110 kilograma. 

 

 

U sredini je Cain Velasquez, nekadašnji teškaški prvak svijeta. Skroz desno je njegov kolega Cormier, prvak svijeta u poluteškoj kategoriji. 

 

Jesu li njih dvojica istinski šampioni u tim kategorijama (to vrijedi i za ostale kategorije osim teške, za koju se kilogrami ne trebaju skidati) ili imaju izvrstan organizam i sposobni su ovim „malim“ trikom ući u meč kao snažniji protivnici? Koliko je legalno i sportski da je prvak poluteške kategorije u svakodnevnom životu teži od većine teškaša i ima čak 20 kilograma više od svoje nominalne kategorije? Koja je poanta težinskih kategorija?

 

Vaganje bi se trebalo obavljati neposredno prije borbe jer je to jedini način da se spriječi legalizirani doping u sportu, a to je onaj da borci ulaze u borbe protiv suparnika iz nižih kategorija. Veliku prednost donosi 10 kilograma više u odnosu na suparnika i više umara svaki hrvački zahvat ili klinč s čovjekom koji je mnogo teži. MMA je sport u kojem je doping veliki problem, ali ne samo zbog steroida, anabolika ili hormona. Jer dok svi prstom upiru u te supstance, zaboravljaju na to da je najveći doping legaliziran.