PORUKA u jednoj grupi na WhatsAppu. Pa u drugoj, trećoj i četvrtoj. Nadaš se da su to gluposti i naklapanja. Jedan pa drugi poziv i nevjerica. Uskoro, najgora moguća potvrda. Umro je Šviga. Čovjek kojeg znaju i oni koji ga nikad nisu upoznali niti čuli kako se zove. Dobri duh Kutije šibica, čovjek koji je u životu igrao na tisuće turnira i osvojio stotine, koji je dizao "kante" u Hrvatskoj i Italiji kao profesionalac i koji je branio za reprezentaciju.

Kutija je nekad bila najveći malonogometni turnir u Europi, a i do danas je ostala sveti gral zagrebačkog sporta. "Ako nisi osvojio Kutiju, onda nisi ni igrao nogomet u Zagrebu", rekli su mnogi koji su derali koljena na zagrebačkom asfaltu i parketu. Između ostalih, i Robert Prosinečki i Silvio Marić. A vjerojatno nikad Kutija nije imala veću i bolju maskotu od Švige.

Šest seniorskih titula i pitaj boga koliko veteranskih. Samo jedna manje od neponovljivog i, nažalost, također pokojnog rekordera Matije Capara. A dojam je da ih je osvojio barem 30. Niste mogli za Štefanje prebaciti na drugi program HRT-a i ne vidjeti tamo ogromnog tipa koji diže ruke prema nebu nakon što je po tko zna koji put svoju momčad provukao dalje na penale.

I danas se igraju desetine turnira diljem Zagreba. Od danas je zagrebačka malonogometna scena i malo siromašnija nego što je bila jučer. Okrenuli smo nekoliko brojeva da bi podsjetili ljude na to tko je bio Mario Švigir. Uz nekoliko bolnih "oprostite, ali jednostavno ne mogu ništa reći", drugi su smogli snage pa se prisjetili koje priče o Divu iz Trnja, a kasnije i Sesveta.

Buraz o Švigi: Veliki gospodin

Javio nam se Marinko Mavrović, legendarni Buraz, jedan od dvojice braće blizanaca koji su harali malonogometnom scenom devedesetih kao igrači i reprezentativci, a danas je izbornik hrvatske futsal reprezentacije. Svaka riječ mu je bila teška.

"Svi smo šokirani, jednostavno nemamo riječi. Što reći o takvom tipu? Bio je veliki igrač i veliki čovjek, pravi gospodin na terenu. Bila mi je čast igrati s njim i biti njegov prijatelj. Za koga god je on branio, ta ekipa je bila u velikoj prednosti", rekao je Mavrović. I tako je točno i bilo.

Šviga je svoju prvu Kutiju odigrao već sa 16 godina. "Na prvu Kutiju sam došao sa 16 godina. Nisam imao osobnu pa sam predao zdravstvenu iskaznicu. Sudac Dobrinić se nasmijao i rekao: 'Kaj je mali, ti bi igral?' Nakon utakmice mi je prišao i rekao: 'Ti buš jako dugo branil i bil buš legenda turnira'", rekao je u razgovoru za 24 sata prije nekoliko godina.

Kutija je pred kraj raspada bivše države znala brojati skoro 700 ekipa. Kasnije je taj broj opao, ali i dalje su tu dolazili najbolji domaći i regionalni hakleri. I svi su htjeli samo jednog golmana. Najspretnija je bila ekipa Riva grupa koja je u tri godine uzela tri Kutije, a dvaput je Šviga bio na golu. "Šviga brani, za ostalo ćemo se snaći", bila je formula koja je vrijedila tih godina.

S Rivom pa s Nacionalom je dominirao zagrebačkim nogometom. Morina: Bio je ispred svog vremena, najbolji hrvatski golman u povijesti

Kontaktirali smo i Koraba Morinu, jednog od najpoznatijih zagrebačkih haklera ikad. Ekipa okupljena oko njega, brata Kujtima, Matije Capara i drugih španera sastavila je ekipu Nacionala. Za golmana su uzeli Švigira i tu je počela njihova dominacija zagrebačkim haklom.

"Za mene je on bez ikakve dileme najbolji golman ikad. Ne samo u Hrvatskoj nego i na Balkanu. Bio je on i profić, branio je za reprezentaciju, igrao je i u Italiji... Ali on je više bio za hakl, za zajebanciju. Njemu nije bilo razlike igra li finale Kutije ili s klincima na školskom. Kad god bi ga zvali na fucu, uvijek bi se odazvao", ispričao je Morina.

Istaknuo je i po čemu je bio poseban kao golman: "On je već tada bio majstor u igri nogom, to je bila rijetkost za golmane onog vremena. Gađao bi nas u trepavicu. S njim u ekipi smo doslovno igrali s igračem više u odnosu na suparnika, on je bio dodatan igrač u polju."

Posebno će ostati upamćen po penalima. "Imao je nevjerojatnu sportsku inteligenciju i čitao je udarce. Kad bi igrali polufinale i došlo bi do penala, mi bi već gledali na koga idemo u finalu. Bilo je jako teško s njim na penale izgubiti. Par puta sam se našao u ulozi da pucam penal protiv njega. Odjednom ti taj gol izgleda puno manji", zaključio je.

"Želim si produžiti zadnji trenutak kad sam ga vidio"

Stariji brat Morina, Kujtim, bio je također poznati igrač, a danas je uspješni trener na međunarodnoj sceni. Bio je vidno utučen. "Vidio sam ga prije dva-tri tjedna. Bile su to njegove klasične priče i zajebancija, Kujta ovo, Kujta ono. Pokušavam si produžiti taj trenutak što je više moguće", započeo je.

"Gledam baš neku fotku gdje smo svi. On, pa pokojni Capi (Matija Capar, op.a.). Naviru mi emocije i sjećanja na sve to što smo skupa prošli, sve turnire koje smo skupa odigrali. Ne znam, misli i riječi mi se miješaju, ne mogu dobro opisati šok koji osjećam", dodao je.

Opisao je i kakav je Šviga bio u svlačionici. "On je bio stariji od svih nas i znao nas je špotati, ali to je uvijek bilo onako s nekim šmekom, izmamilo bi nam osmijeh na lice. Bio je dobri duh svlačionice, neponovljiva ikona."

"Tko ne zna za Švigu, taj nema veze s nogometom ni sportom"

Alen Jukić, popularni Juka, također je jedno od viđenijih lica na zagrebačkoj malonogometnoj sceni. Bivša reprezentativna jedinica, a danas trener koji razvija nove mlade futsal nade i brine za budućnost ovog sporta, posebno je vezan za čovjeka koji nas je napustio.

"Prvi put sam igrao protiv njega kad sam imao 13 godina. On Trnje, a ja Špansko, na nogometu. Godinu dana je stariji, ali je puno prije stasao u futsal svijetu na velikoj sceni. Bio nam je svima uzor, puno stvari sam pokupio i naučio od njega. Velika mi je čast što nas neki ljudi stavljaju u istu rečenicu. Tragedija je ovo što se dogodilo, veliki gubitak za naš sport i Zagreb", rekao nam je.

Javio nam se i Matija Đulvat, bivši reprezentativac, a danas trener Futsal Dinama te jedan od njegovih osnivača. "Možda i najbolji golman ikad naš. Nije puno govorio, bio je tip od djela, a ne riječi. Djelovao je prema van uvijek malo ljut, ali svatko tko ga je poznavao zna kako je dobar čovjek bio", rekao je Đulvat.

"Koliko smo samo epizoda i anegdota doživjeli u Italiji. On je igrao u Veroni, pokojni Čuljo u Aostu, a ja u Arzignanu. Putovali bi prema tamo skupa, to su bili dani koje nikad neću zaboraviti", dodao je.

Na kraju je na najefektniji mogući način zaključio priču o veličini čovjeka i haklera koji nas je napustio. "Jedna od najvećih legendi zagrebačkog nogometa ikad. Tko ne zna tko je Šviga, taj nema veze s nogometom, a ni sa sportom."