IZ OSMOG pokušaja Toni Kukoč je napokon primljen u košarkašku Kuću slavnih u Springfieldu. S pravom su se mnogi pitali kako je moguće da jedan takav genijalac mora toliko čekati za košarkašku besmrtnost.

Ljudima u Hrvatskoj također nije bilo jasno ni zašto su prije njega u hram košarke pozvani suigrači mu iz čuvene reprezentacije iz Bormija, Dino Rađa i Vlade Divac. Naravno, nitko tko i laički poznaje košarku nije tvrdio da za najdominantniji centarski par Europe svih vremena, koji je redefinirao ulogu petice u kraljici igara, tamo nema mjesta. Samo je bilo čudno zašto Toni nije prvi. 

Najmanje se oko toga nervirao Kukoč. Ne zato što mu nije bilo stalo da dobije najvažnije priznanje u karijeri, već zato što je bio svjestan da će se to dogoditi prije ili kasnije. Ne dogodi li se, a što sad.

"Ako se ikad dogodi ulazak, nadam se da će to biti za života mog oca. Njemu bi to značilo daleko više nego meni", pričao je.

Čovjek koji nas je natjerao da zavolimo košarku 

Ta rečenica možda najbolje oslikava kakav je bio igrač i čovjek. Baš kao i ona, sad već čuvena izjava, koja možda bolje od bilo koje njegove partije priča priču o tome tko je bio Toni Kukoč.

"Više volim asistirati nego zabiti. Asistencija čini dvojicu košarkaša sretnim, a koš samo jednog."

To je bio Toni Kukoč. Skroman, samozatajan i golem.

Međutim, pitanje je je li Kukoč ikad bio svjestan, i dok je igrao, a i sad, koliko je običnih smrtnika pretvorio u košarkaške fanatike i natjerao ih da zavole taj divni sport?

Kukoč nikad nije igrao košarku, on se nje igrao. Ona mu nikad nije bila posao. S loptom u ruci guštao je, a s njim su uživali i svi koji su iz prve mogli svjedočiti nečem neponovljivom.

Uživanje u igri najvažnija je stvar u sportu. Upravo po tome se razlikuju sportaši genijalci i sportaši koji samo obavljaju svoj posao. Kukoč je zaista uživao u onom što je radio, zabavljao se je i zato je bio najbolji na svijetu.

Toni Kukoč je u karijeri osvojio sve. Zapravo, nedostaju mu samo olimpijsko zlato da bi bio jedini čovjek koji je u košarci uzeo baš sve što postoji, ali i bez njega, s dva srebra s Igara, ima unikatnu kolekciju. Međutim, bez obzira na to što je bio garancija za trofeje, njegova veličina ogleda se u nečem sasvim drugom. U dojmu. U načinu na koji je predstavljao ono čime se bavi.

Samo je on mogao završiti utakmicu s četiri poena i dva skoka i biti daleko najbolji na terenu 

Toni Kukoč vjerojatno je jedini košarkaš koji je mogao utakmicu završiti s četiri poena, dva skoka i pet asistencija, a opet biti daleko najbolji igrač na terenu. Da biste to primijetili, zaista niste trebali biti košarkaški fanatik. Dovoljno je bilo biti netko tko zna prepoznati da je nešto posebno, drugačije od bilo čega.

Znate li kako je Kukoč šutirao bacanja u finalu Final foura u Munchenu protiv Maccabija kad su Žuti uzeli prvi od tri uzastopna naslova prvaka Europe? 0-5. Svejedno, bio je najbolji na terenu jer je košarku vidio drugačije.

Rat je počeo, pale su prve žrtve u Hrvatskoj, a Beograd je ovacijama nagradio genija koji je demolirao Partizan

Njegova igra je bila poezija, umjetnost, i to ona najljepša. Sjetimo se onih 11 od 12 trica protiv Amerikanaca u Bormiju ili onog duplog pasa sa Zoranom Savićem u finalu SP-a 1990. protiv SSSR-a. A tek kad je onako mršav i žgoljav u žutom dresu bez pardona raspalio bananu gorostasu Patricku Ewingu u finalu McDonald's turnira 1991.

Posljednja, treća utakmica doigravanja za prvaka Jugoslavije 1991. između Jugoplastike i moćnog Partizana, koji će godinu dana kasnije naslijediti Splićane na europskom tronu, igrala se u vrijeme kad su pale prve žrtve u Hrvatskoj. Kukoč je praktički sam demolirao "crno-bele", a kad ga je Željko Pavličević izvadio pred kraj utakmice, cijela dvorana u Novom Beogradu ustala je i ovacijama je nagradila jednog umjetnika za predstavu koju im je poklonio.

To je bio Toni Kukoč.

Natjerao Jordana, Pippena i Jacksona da ga prihvate jer je bio genij i karakter 

Na koncu, Kukoč je uspio natjerati Jordana i Pippena, nakon horora koji su mu priredili u Barceloni 1992., da ga prihvate i dozvole mu da s njima postane ravnopravan dio najbolje NBA dinastije u povijesti. Kad je tek došao u Bullse, Phil Jackson je svim igračima podijelio knjige da čitaju u avionu. Samo je Kukoču dao strip jer je smatrao da ovaj ne zna engleski. Toliko ga je podcijenio. Toni je progutao poniženje i pokazao kičmu. Nedugo nakon toga jedan od najvećih trenera u povijesti toliko je raspizdio Pippena, kad je odlučio da će Kukoč, a ne on, šutirati zadnju loptu u meču protiv Knicksa, da je član jedinog pravog Dream Teama odbio izaći na parket. Dok je na klupi trajala drama, koja je prijetila pretvoriti se u najveći skandal u povijesti Bullsa, Kukoč je na parketu svoje odradio. Zato je dobio poštovanje i Jordana i Pippena i Jacksona. Dokazao im je da je rođeni pobjednik i čovjek s mudima.

Europa je dala NBA-u puno i natjerala ju je da promijeni stav prema svemu što nije izvorno američko. Dirk Nowitzki, Dražen Petrović, Tony Parker, Pau Gasol, danas Luka Dončić, sve redom fantastični igrači. Ipak, Toni Kukoč nije bio samo košarkaš, on je bio sama košarka. Njena esencija.

Veći od igre.