DANIMA traje rat između Dinamove uprave i igrača. Danas je dosegao vrhunac. Dinamova uprava otpustila je cijeli Bjeličin stožer, a odgovor se tek očekuje.

Obustava rada i prekid svih natjecanja zbog pandemije koronavirusa uveli su sport u ozbiljnu krizu, a klubove prisilili na rezanja troškova. 

Dinamo je u paketu kriznih mjera donio odluku o rezanju ugovora trenerima, igračima i radnoj zajednici. Trener Nenad Bjelica, njegov stručni stožer i prva momčad Dinama nisu pristali na smanjenje plaća niti su to dužni napraviti po slovu zakona. Odbili su odluku kluba prema kojoj bi 33 posto od ugovorene plaće primili odmah, 33 posto u periodu od šest mjeseci od odigrane prve naredne službene utakmice, a 33 posto nikad.

Izazvalo je to burnu reakciju navijača i javnosti te zauzimanje strana. S jedne strane, igrači su po slovu zakona apsolutno u pravu. Dok obavljaju ugovorene obaveze, klub im je dužan isplaćivati ugovorom dogovorene plaće. Iako ih trenutno viša sila sprječava da igraju nogomet, ugovori igrača i dalje su važeći. S druge strane, nogomet ima mnogo veću vrijednost i važnost od slova na papiru. Navijačima je teško probaviti manjak empatije Dinamovih igrača koji su odbili smanjenje ugovora u trenucima krize koja trese cijelo društvo, gasi firme i klubove te ostavlja veliki broj građana bez ikakvih primanja. Nogometaši imaju ogroman kulturni kapital zbog svoje popularnosti, ali to sa sobom nosi i veliku društvenu odgovornost. Neki od njih su očito bolno podbacili u tom pogledu i tužno je saznanje da i dalje žive izolirani od svega što se događa izvan njihovog balona.

Druga strana priče 

Na prvu se situacija čini kristalno jasnom: igrači su pohlepni i treba ih pribiti na stup srama. Ali prije nego što to zaključimo, moramo pogledati i druge aspekte ovog problema. Oni pričaju drugačiju priču.

Dinamo igračima brani da iznesu svoj stav prema javnosti. Bez dozvole kluba nitko ne smije razgovarati s medijima pa u izvještajima o sukobu Uprave i igrača stalno nedostaju izjave druge strane. Službeno priopćenje kojim je klub između redova objavio da Bjelica i igrači ne pristaju na rezanje plaća nije temelj za analize ili zauzimanje strana. No postoje neki jasniji parametri. 

Prije tri tjedna Dinamo je objavio financijski izvještaj za 2019. godinu. Iz njega smo mogli iščitati tužno stanje koje se u klubu ponavlja preko dva desetljeća. Bez obzira na prihode od transfera Rrahmanija, Šunjića i Majstorovića, nagrade UEFA-e te europske uspjehe koji su klubu donijeli oko 40 milijuna eura, Dinamov plus za prošlu godinu iznosi siromašnih deset milijuna kuna. Pri tome je klub opterećen kreditima u vrijednosti oko 70 milijuna kuna, što dokazuje da Dinamo i u povijesno uspješnim sezonama ne može stabilizirati model upravljanja te živi od danas do sutra.

Iako je od početka ove godine sjela i prva rata Olmovog transfera (koji iznosi 18 milijuna eura + naknadne stavke), Dinamo je primoran rezati plaće. Opravdano se postavlja pitanje - gdje konstantno curi lova? Zašto Dinamo iz godine u godinu ostvaruje rekordne transfere i veliki prihod od UEFA-inih nagrada, a istovremeno se jedva financijski održava?

Odgovor na ta ključna pitanja Dinamova uprava dala je u rujnu 2015., kada je donesena jedna od najsramotnijih odluka u povijesti kluba. U trenutku razotkrivanja sportske pljačke stoljeća koju su prema USKOK-u izvršili braća Mamić s pobočnicima, Skupština kluba protivno prvostupanjskoj presudi protiv Mamića odlučila je da Dinamo nije opljačkan te da od njih neće tražiti obeštećenje. Kada se zbroje sve optužnice protiv Mamića, šteta se približava iznosu od 300 milijuna kuna koji su se podobnici iz Uprave i profesionalni držači ruku odrekli jednim potpisom.

Rupa bez dna 

Vrijeme je da Uprava kluba pokaže je li mu zbilja odana i donese novu odluku kojom će preglasati ovu prethodnu te se naplatiti od braće Mamić u trenutku pravomoćnosti presude. Stotine milijuna kuna bili bi lijepa rezerva u trenucima krize. Iako ta odluka ne jamči dugoročan spas, to je jedini moralan potez u ovakvom trenutku. Dinamova uprava danas traži lovu od igrača, a donedavno ju je trošila na neke od najvećih korupcijskih afera. Poznat je slučaj Vasilj u kojem je Dinamo kupio sina vlasnika hotela u kojem se Zdravko Mamić skrivao od hrvatskih institucija nakon presude za kriminal u Dinamu. Komnen Andrić, Atiemwen i Stjepan Mamić ostat će dobro poznati navijačima Dinama po svemu osim po igrama te je nejasno zašto su dovedeni. Protagonistu afere SMS Franji Vargi preko Dinamova računa kupovani su mobiteli, Playstation, jacuzzi i računalo. Žongliranje Dinamovim novcem u stranim bankama, rikverci od transfera i sumnjivi natječaji za građevinske radove na Maksimiru samo su neki od načina na koji je svih ovih godina curila sumanuta količina love iz Dinama.

Tu je ključ cijele priče. Čak i da se Dinamovi igrači odreknu jednogodišnje plaće, u Dinamu će opet curiti na razne "Lokomotive", 150 igrača pod ugovorom i druge kanale za koje možda nikad nećemo ni saznati. U trenutku kada nastupi kriza, zbog virusa ili ispadanja iz Europe, klub će spremno žicati grad i porezne obveznike za novi stadion, a vlastite igrače kukavički prozivati i sramotiti preko naklonjenih medija. Pravi dinamovac ima moralnu dužnost da se solidarizira sa sugrađanima u nevolji, ali dok god klubom vlada sadašnja klika, taj i svaki drugi novac bit će bačen u rupu koja nema dna.