BRAĆA SINKOVIĆ i DAMIR MARTIN postavili su nevjerojatan standard hrvatskog veslanja. Pratitelji ovog napornog sporta iz natjecanja u natjecanje očekuju medalje, što njih trojica i ispunjavaju. Međutim, 40. godina sve im je bliža, a biološki sat nitko ne može prevariti.

Hrvatska bi novu veslačku zvijezdu mogla dobiti u Ivanu Talaji (21). Zarazno energični Makaranin ove je sezone s četvercem na pariće osvojio broncu na Europskom prvenstvu, a zatim postao europski U-23 prvak u samcu. O fantastičnim rezultatima, dočeku u Makarskoj, Damiru Martinu kao uzoru, motivima koji iz njega izvlače nadljudsku snagu, trenerima koji su ga oblikovali i životnim ciljevima, Talaja je govorio u intervjuu za Index.

Sjajna godina za vas. Nakon što ste početkom kolovoza s hrvatskim četvercem na pariće (Ivan Talaja, Damir Martin, Roko Bošković i Goran Mahmutović) osvojili broncu na Europskom prvenstvu, sada ste došli do naslova europskog prvaka do 23 godine u samcu na mlađeseniorskom Europskom prvenstvu u poljskoj Kruszwici. Jeste li očekivali ovakve rezultate ili ste se nadali i boljima?

U cijeloj sezoni jedina mala falinga je što na Svjetskom prvenstvu nismo bili u finalu. Pokazali smo u B finalu da smo zaslužili ući. Zaokružiti ovakvu sezonu europskim zlatom posebna je stvar, pogotovo u skifu (samcu, op. a.).

Naime, jedina zlata u skifu za Hrvatsku dosad je osvojio Damir Martin. Naravno, njegovo je značajnije, osvojeno na seniorskom Europskom prvenstvu, ali opet, poseban je i moj uspjeh.

Generalno sam, stoga, zadovoljan sezonom. Možda smo koju utrku mogli odraditi i bolje, ali Bože moj, to je sport. Znamo za što smo sposobni iduće sezone. Ovo je tek početak, uhodavamo se. Dok su konkurenti već uveslani, mi smo nova posada koja se tek prilagođava.

Kako se gradi kemija u četvercu?

Sinergija je predobra. Imamo apsolutno sve: tihe, glasne, normalne, stare, mlade... Pretpostavljate, ja sam onaj glasni. Pokriveni smo na svakom području, ničega nam ne fali. Super je što mogu reći da su mi svi ti momci prijatelji. Damir mi je uzor, veslam s čovjekom kojega sam gledao kao mali.

Važna stvar za nas jest to što su ljudi u drugim brodovima prestravljeni kada ga vide na startu. "Ajme majko, Damir Martin mi je u utrci, što sad?" Imamo iskustvo i mladost, povezani smo na način da, kada jedan ima nedostatak, drugi to popuni. Bolji četverac ne može biti. Pustimo ga da se razvija i vjerujem da će na Olimpijskim igrama u Los Angelesu biti super.

Damir Martin je legenda hrvatskog veslanja, iznimno uspješan upravo u samcu. Možete li vi čovjeku s takvom karijerom govoriti kojim tempom veslati kada ste u četvercu?

Sigurno da se usudim. On i ja smo štrokerski par koji vodi. Naravno, svi ga respektiramo i znamo da je njegova zadnja. No, on meni dovoljno vjeruje da mi se prepustio, zna da je moj ritam jako dobar i da mogu voditi brod do pobjede. U B finalu Svjetskog prvenstva rekao sam treneru: "Dat ću sve od sebe i zbog mene ćemo ovo dobiti."

Bio sam uvjeren da svojom izvedbom mogu pogurati ekipu i izvući najbolje iz drugih. Oduvijek sam volio pomoći ekipi i vjerujem da Damir to prepoznaje u meni. Rekao mi je da vidi liderski faktor u meni i da će četverac cvjetati i kada on ode.

Damir nije bahata vrsta sportaša. Neće on reći: "Ja sam Damir Martin. Napravio sam to i to, a tko ste vi?" Evo konkretnog primjera. Tijekom dodjele bronce na Europskom prvenstvu, prišao nam je fotograf i rekao: "Now just one picture with Damir." (Sada jedna fotografija s Damirom, op. a.) Naravno, mi smo se maknuli jer nam je prirodno takvoj veličini i legendi dati prostor koji zaslužuje.

Međutim, Damir je nas dvojicu koji smo se pomaknuli uhvatio za vrat i privukao te rekao fotografu: "We are a quad, not Damir Martin." (Mi smo četverac, op. a.) Damir je maksimalno prigrlio projekt i ne postavlja se kao da je iznad nas. On ima autoritet, ali ga ne dobiva silom, nego poštovanjem. Zbog toga mi nije problem sugerirati mu kada mislim što bi bilo dobro napraviti.

Smiješno je što se on i ja zapravo slažemo u svemu. Više se puta na treningu dogodilo da istovremeno kažemo istu rečenicu. Takvu kemiju ne možeš replicirati.

Kakav je bio doček u Makarskoj nakon europskog U-23 zlata u samcu?

Prekrasan. Sva lica koja sam vidio znače mi nešto u životu. Došli su svi: obitelj, prijatelji, prijatelji prijatelja, mamine i tatine prijateljice i prijatelji, bake, djedovi, ljudi iz kluba i grada... Poseban trenutak je kada znam da me moj grad nikad neće zaboraviti i da je uvijek uz mene.

Toliko sam se izgrlio, napjevao, uživao... Bio sam u transu. Nisam znao koga grlim, kome se javljam, samo sam se smijao cijelo vrijeme.

Može se usporediti sa završnicom utrke?

Sigurno. Znate, nikad ne razmišljam o tome na taj način. Cilj mi nije slava niti da me ljudi hvale. Stvarno, ne treba mi to. Volim usrećiti ljude, to mi je najvažnije. Kad sam vidio da ljudi na mojem dočeku uživaju, to je bilo ono u čemu sam i ja uživao.

Najsretniji sam bio kada sam na minutu-dvije stao sa strane i gledao kako se svi smiju i grle. Bio je to pozitivan događaj za sve. To mi je najposebniji dio svega.

Predsjednik Veslačkog kluba Biokovo Žarko Antunović rekao je da je vaš uspjeh jedan od najvećih u povijesti Makarske i VK Biokova, u kojem ste krenuli s veslanjem.

Sigurno neće biti jedini uspjeh. Činjenica da sam to postigao s 21 godinom govori da je svijetla budućnost ispred mene i nas. Imam super trenera, ekipu, prijatelje i kolege. Zbog njih sam jači od svih. Naravno, trebaš u sportu imati i sreće.

Je li to najveći ili jedan od najvećih uspjeha u povijesti Makarske, nebitno. Ovo nije samo moj uspjeh. To je i materin, ćaćin, od sestara, od baba, od djedova, od trenera, mentalnog trenera i svih ljudi koji su bili tu za mene.

Posebno kod Makarske je to što svi teže jednom cilju, svi žele bolje, svi se žele unaprijediti. Žarkove riječi mi puno znače. Kada ti to kaže čovjek koji ima svoja postignuća, koji je odavde iz grada, onda to puno znači.

Imali ste najbolje vrijeme kvalifikacija, bili ste najbrži u polufinalu i zatim uvjerljivo slavili u finalu. Dakle, dominantno ste došli do europskog U-23 zlata.

Prva utrka je bila najteža zato što su nas razvlačili dva sata. Bilo je problema sa startom, s ovim, s onim... Pa ajde još 10, pa 20, pa se zagrijavaš... Ušao sam u utrku nezagrijan, umoran i satran. Već sam bio dva sata na vodi, nisam znao što se događa.

Krenuo sam luđački. Nisam stajao do zadnjih 500 metara, nisam ni finiširao zato što sam znao da, ako sam ja ovoliko poginuo, nema šanse da su drugi manje poginuli. Kad su mi rekli da imam najbolje vrijeme, bio sam sretan jer sam znao da ću dobiti bolju stazu i jer sam znao da sam konkurentan.

U polufinalu sam ih također rano odlijepio. Iskreno, iz utrke u utrku bilo mi je sve lakše. Oporavak je igrao veliku ulogu. Otac me vodio natrag u hotel kako bih se naspavao. Masirao me, donosio ugljikohidrate... Brzo sam vratio snagu i bio sam spreman za finale.

Znao sam da ću pobijediti jer sam u polufinalu imao najbrže vrijeme, s time da je meni više puhalo. Na 1000 metara dogodila mi se pogreška s veslom. Suparnik mi je došao na pola dužine čamca, a onda sam na 750 metara rekao: "Nećeš mi ovo uzeti, nema šanse." U posljednjih 500 metara odradio sam bolestan finiš.

U zadnjih 250 metara u glavi mi je bilo kako ću izgrliti i izljubiti obitelj, već sam pjevao Lijepu našu. Znao sam da će biti teško, ne bih ni volio da bude lako.

Je li se teško u tako kratkom roku prebaciti s četverca na samac?

To su dva različita sporta, toliko da je bilo sumnje hoću li ja to uopće moći. Bila je to ljudska nesigurnost jer neki ljudi nisu voljni priznati da netko može napraviti nešto što je nemoguće i da netko može izvesti ono što oni nisu mogli.

Trener je vjerovao u mene, znao je da mogu ostvariti nemoguće. Stotinu puta me potpaljivao riječima: "Ma ne možeš ti to, što ćeš ti sad?" I onda ja to napravim iz dišpeta, a on se smije zato što je znao da me loži.

Prilagodba iz četverca na skif je jako teška. Razlika je u tempu, dužini utrke... Teško je prilagoditi se na dužu patnju, drugačiji zaveslaj, na sve. Ali uspjelo nam je. Napravili smo sve da skif ispeglamo do kraja. Kako je natjecanje prolazilo, tako sam bio sve spremniji.

Govorite o iznimnoj spremnosti veslača. Trener Pero Kuterovac prije nekoliko godina nazvao je Damira Martina najspremnijim sportašem na svijetu. Zašto su veslači tako moćni?

Veslanje je jedan od najtežih sportova. Snaga i izdržljivost inače se kose jedna s drugom. Nećeš vidjeti maratonca kako diže mrtvo dizanje od 200 kilograma i trči maraton. A mi moramo raditi oboje. U oba područja moraš biti konkretan, što zahtijeva više teških treninga.

Tko odradi više minuta, tko baca jače brojke i jači je u teretani, sve se to mic po mic kroz sezonu nadograđuje. U utrci je jako bitna tehnika, ali moraš imati motor. Džaba ti ako znaš voziti auto, a imaš 100 konja, dok drugi ima 800 konja.

Jeste li se u nekoj utrci, na izmaku snage, čudesno izvukli i potegnuli pa ostvarili bolji rezultat?

Evo, primjerice, Europsko prvenstvo. Volim startati jako, eksplozivan sam i to je naša tema u četvercu. Imamo finiš, ali i jak početak. Utrke stoga često rješavamo na početku pa na kraju ne moramo ni razmišljati. No, u finalu Europskog prvenstva ušli smo u drugačiji ritam.

Lošije smo startali, bili smo četvrti ili peti, te uopće nismo bili u poziciji za medalju. Rekao sam Damiru da mi tijekom utrke kaže jednu stvar kad želi da iskrcam sve iz sebe. I to je bilo: "Ajmo, za Branka!" Naime, to je moj pokojni trener Branko Zemunik.

Kad mi je rekao "Ajmo, za Branka", kako smo mi odradili zadnjih 250 metara... Dobili smo Rumunje za zrc, a oni su stvarno jaka posada koja bolesno finišira. Toliko smo čupali vesla, bilo mi je u glavi: "Samo da ih ne polomim."

Kad mi je to rekao, krenuo sam. Momci su osjetili da smo sad svi spremni i da je trenutak, kraj. Najveću brzinu postigli smo u finišu, što je rijetko.

Sličan slučaj bio je na državnom prvenstvu, gdje su svi naoštrili zube na nas, bili smo im meta. Dobili smo svaku utrku, a šesta utrka bila je najbitnija - osmerac, kruna disciplina. Na 1000 sam se zaderao: "Za Branka!" Kako smo ih odlijepili, k'o flaster! Ne mogu vam to ni opisati. Moraš imati motivaciju, razlog zašto ćeš ti nešto napraviti, a netko drugi neće.

Uz Branka Zemunika, oblikovalo vas je još troje trenera: Luka Srzić, Toni Urlić i Sandra Đurijanček.

Luka je bio pokretač, s njim sam krenuo. Iako mi sad više nije trener, i dalje mi je veliki prijatelj, imamo super odnos. On me je doveo do razine reprezentacije, iskoristio je moju ludost na pravi način, znao je kada stisnuti, a kada pustiti.

Toni je glavni trener. Rekao bih da je u državi najbitnija osoba za veslanje i bit će još dugo zato što je kompetentan, pametan, pedantan i predan. Uvijek želi napraviti najbolje za veslače i sport. Kod njega nema politike, radi ono što je najbolje za brod i ne zanimaju ga prepirke koje neki treneri izvode. Karijera mu je rano završila zbog ozljede, ali zna što znači biti veslač. Imao je sličan put kao ja, pa zna kako me voditi i kako iz mene izvući maksimum.

Sandra Đurijanček je moja mentalna trenerica. Veslači su generalno svi ludi, svi smo spaljeni na neki način. Ona kao mentalna trenerica mora navigirati gdje će ostaviti moju spaljenost, a gdje je ugasiti. Dakle, imam dvoje najboljih trenera ikad po tom pitanju.

U Hrvatskoj nema boljeg trenera od Tonija Urlića. Možda je mlad i nema toliko uspjeha, ali ako nastavi ovako, bit će najbolji trener u hrvatskoj povijesti.

Veslanjem ste se počeli baviti s 13 godina, nakon što ste trenirali judo i nogomet. Kako je izbor pao na veslanje?

Skolioza. Imao sam strašno iskrivljena leđa, bio sam anoreksičan i nikakav. Od juda sam namjerno mršavio kako bih pao u nižu kategoriju da mi bude lakše. S mamom sam odlučio da je vrijeme za sport koji će me izgraditi. Brzo sam rastao, 13 cm u godinu dana, pa mi je trebalo kilaže.

U veslanje sam došao iz nogometa, gdje su svi bili arogantni. Stoga sam u veslanje ušao s defenzivnim stavom, nisam znao što očekivati. Prebacio sam se kako bih izgradio tijelo i potrošio previše energije koju imam jer imam ADHD (poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću, op. a.).

Stvarno ne znam kamo ću sa silom. Bogami, u veslanju znaš kamo s njom i ne možeš je nikad imati previše. Došao sam zbog svega toga, a ostao zbog ekipe i prekrasnog sporta. Našao sam se.

Rekli ste da ste prije veslanja bili hiperaktivni i nedisciplinirani. Kritički gledate na samoga sebe.

Jako sam iskrena osoba. Ima ljudi koji me jako vole i koji me jako mrze. Zašto? Zato što se ne bojim reći što mislim. Ali prvo moram krenuti od sebe. Jer moraš izvaditi trn u oku svome da možeš u oko brata svoga gledati. Znao sam svoje slabosti, ali i da hiperaktivnost mogu iskoristiti u svoju korist.

ADHD znači deficit u koncentraciji i hiperaktivnost, ali to ne znači da se ne možeš koncentrirati na stvari koje voliš. Dapače, ADHD ima jednu stavku koja se zove hiperfiksacija.

Ja sam na veslanje hiperfokusiran i apsolutno me ništa, kad sam u veslanju, ne zanima osim veslanja. I to je super stvar, jer se ludo koncentriraš na tehniku i baš cijelo vrijeme misliš o zaveslaju i o svemu, i to ti je prezanimljivo jer to voliš raditi.

Energiju sam kanalizirao i Luka (Srzić) je to prvi iskoristio. I on mi govori: "Ma ne možeš ti to, slab si, nemaš energije. Nisi ti još to." Kad bih to čuo, kako bih krenuo čupati... Želim pokazati da mogu više. Još, još, još. Kroz veslanje sam dobio disciplinu. Svoje sam mane pretvorio u kvalitete.

Što mislite, gdje biste bili da niste upoznali veslanje?

Sto posto bih bio u sportu. Ne mislim ništa loše o uredskom poslu, poštujem svaki posao, ali ne bih tako mogao raditi. Da nije sporta, ne znam kud bih sa sobom. Da nije veslanja, bilo bi nešto drugo. Ali, hvala Bogu, veslanje jest.

Hrvatska godinama ima Damira Martina i braću Sinković. Osjeća li vaša generacija pritisak da nakon njih mora nastaviti niz medalja?

Nimalo. Mi to vidimo kao pozitivan izazov, želimo ih nadmašiti. Ne bojim se za ove momke, to je konglomerat najboljih, najvedrijih i najradišnijih osoba koje sam u životu vidio. Nitko od njih ne vesla s figom u džepu, svi daju maksimum. Kada utrka završi, znaš da su svi dali sve od sebe i za druge.

Kad imaš ovako dobru ekipu, radiš puno bolje. Međusobno se natječemo i guramo da budemo još bolji. Sinkovići i Damir su nam motivacija. Oni su toliko dobri i samopouzdani sportaši koji su toliko toga ostvarili da nisu nesigurni oko tuđeg uspjeha. Oni žele vidjeti naše uspjehe.

U kojoj se disciplini vidite u budućnosti?

Teško pitanje. Četverac ćemo gurati što više, ali skif je jako intrigantan zbog činjenice da lomiš druge i znaš da ti ne mogu ništa. Kad si u osmercu, ti si 11-12 posto medalje. U četvercu također sve ovisi o sinergiji. Pobijediti u skifu poseban je osjećaj jer znaš da si to ti napravio. Doduše, volio bih ostati u četvercu što dulje, dok je ekipa dobra i dok se pobjeđuje.

Ovo je zapravo prvo natjecanje koje sam odradio u skifu, iako ga veslam cijeli život. Ako se otvori put za skif, otvoren sam za to. Ne želim biti arogantan, ali vjerujem da ću Hrvatskoj donijeti zlata koja joj nedostaju, a to su četverac i skif. Dakle, vidim se u obje discipline.

Koji su vam glavni ciljevi u karijeri i životu?

Glavni ciljevi su biti što uspješniji sportaš i biti što bolji čovjek. Želim biti dobar i izabrati konkretne ljude, gurati prave ljude, davati ruku onima kojima je potrebno i pomoći onome kome zapravo treba.

Imam super ljude oko sebe, mlađe koje želim dovesti do nečega. Cilj mi je promovirati veslanje, Makarsku i Hrvatsku. Želim ispasti korektan kao osoba i biti što bolja verzija sebe. Najviše mi znači kada mi netko kaže koliko sam mu pomogao ili koliko sam dobar bio prema nekome. A tek onda idu zlata.

Želim biti dobar čovjek i ostati u lijepom sjećanju, ne samo hrvatskog veslanja. Naravno, cilj je osvojiti što više svega jer uspjeh je nešto što ćeš uvijek pamtiti. Rad potvrđen rezultatom nitko ti ne može oduzeti. Što god radio u životu, makar kopao krumpire, uvijek ću biti europski medaljaš U-23 u skifu i europski medaljaš u četvercu za seniore. Te stvari ostaju.

Cilj mi je, kada završim karijeru, pogledati iza sebe i vidjeti što sam napravio te biti zadovoljan time kakva sam osoba bio. U konačnici, želim biti zadovoljan onime što sam radio.