IMA NEKE simbolike u toj Budimpešti. Prije točno pet godina Hrvatska predvođena Sandrom Suknom, u to vrijeme najboljim vaterpolistom svijeta, u epskom polufinalu srušila je Srbiju 12:11. Time si nije samo otvorila put da u finalu preko domaćina dođe do svog drugog naslova prvaka svijeta već je tom pobjedom prekinula nevjerojatan niz teških i bolnih poraza od najjače Srbije u povijesti.

Sad smo u Budimpešti, u hramu mađarskog vaterpola, ponovno gledali vaterpolski klasik između dviju najdominantnijih reprezentacija posljednjih godina (Hrvatska je slavila 14:12), ali su u glavnim ulogama bili sasvim drugi igrači. Hrvatska je u odnosu na Igre u Tokiju lani ostala bez čak osam igrača, a Srbiju je napustilo čak šest legendarnih igrača koji su osvojili sve što se osvojiti moglo. No na klupama su ostali isti ljudi - Ivica Tucak i Dejan Savić.

Hrvatska je i lani u Japanu u grupi pobijedila Srbiju, ali ta utakmica nije imala rezultatski značaj. Na kraju je momčad Ivice Tucka zapela u četvrtfinalu protiv Mađara, a Srbi su došli do svog drugog uzastopnog zlata.

Nova Hrvatska, nova Srbija 

Zato je bilo jako zanimljivo vidjeti što mogu napraviti ove dvije momčadi, znatno pomlađene, izmijenjene i u situaciji kad se SP igra neposredno nakon klupske sezone i samo dva mjeseca prije EP-a, koji će se koncem kolovoza igrati u Splitu.

Bilo je puno nepoznanica s obje strane, a nastupi u grupi obje momčadi nisu nam otkrili ništa što bi moglo dati jasnu sliku prave vrijednosti Hrvatske i Srbije. Hrvatska je šepala u skupini te odigrala čudan remi s Grčkom te još dvije čudnije utakmice s Njemačkom i Japanom. Tek je u osmini finala protiv Gruzije pokazala naznake moći, ali pravi izazov je slijedio tek protiv najvećeg rivala.

S druge strane, Srbija, premda je zauzela prvo mjesto u svojoj skupini i izborila izravan plasman u četvrtfinale, nije djelovala nimalo impresivno. Pogotovo ne u napadu.

Srbija s Prlainovićem, Filipovićem i starom zlatnom gardom nije nikad paničarila u grupi. Ova Srbija bila je nervozna 

Strahinja Rašović je nakon teško izborene 6:5 pobjede protiv Australije jasno kazao da je igra bila katastrofalna i ako se igra Srbije drastično ne promijeni, ne sprema im se ništa dobro. Ta je odluka bila znakovita jer Srbija, ona Srbija s Prlainovićem, Pijetlovićem, Ćukom, Filipovićem i Mitrovićem, nikad nije paničarila nakon lošijih predstava u skupini.

Sjetimo se samo Rija 2016. Srbi su skupinu završili kao četvrti, s dva poraza i jednim remijem. Na kraju su pregazili Hrvatsku u finalu. Ni lani u Tokiju nije bilo povišenih tonova iz srpskog tabora nakon poraza od Hrvatske.

Skupine su igrali tek da ih odigraju, svjesni svoje snage i čuvajući se za najvažnije utakmice. Tada su si to mogli priuštiti. Očito ova danas Srbija to više ne može. Hrvatska je to pokazala.

Srbija je loše ušla u utakmicu, a sjajna Hrvatska joj nije dala da se vrati 

Premda je Srbija bila lagani favorit u ovom susretu i ima (što Hrvatska u ovom trenutku nema, osim Marka Bijača na golu, a on je ionako bio na klupi) dvije ekstra klase u Jakšiću i Mandiću, u ovaj susret je ušla očito posve nespremna, nervozna i nepripremljena na sve ono što je čeka.

S druge strane, Hrvatska je odigrala najbolju i najzreliju utakmicu ove generacije i od početka je rivalu dala do znanja da će učiniti sve za pobjedu i da ima rješenje za sve zamke koje pred nju postavi Dejan Savić. 

Nevjerojatno prvo poluvrijeme rezervnog golmana Hrvatske 

Prvo poluvrijeme obilježio je nevjerojatni vratar Toni Popadić (na vrata je upao umjesto Bijača), koji je u prve dvije četvrtine skupio devet obrana za nestvarnih 70 posto. S druge strane prva zvijezda Srbije, Dušan Mandić, jedini igrač koji u Srbiji ima sve ovlasti, bio je na katastrofalnih 0:4.

Premda kritiziran na ovom turniru zbog slabije igre u napadu, Luka Bukić je u tom dijelu igre obavio strašan posao na najboljem igraču Srbije i samim tim unio je nervozu u protivničku momčad. Srbija je stalno srljala, žurila, divljala, Mandić je forsirao i uzimao je neke nerezonske šutove, a Savić je, dojma smo, trebao puno više koristiti zonu kontra hrvatske lijeve strane. 

Doprinos su dali svi, a najviše debitanti

Kod Hrvatske svi su više ili manje dali svoj doprinos. Činjenica da se svih deset igrača upisalo u strijelce osim golmana Popadića najbolje govori kakvu je širinu imala Hrvatska. Vrlić je napravio strašan posao, tjerao je igrače Srbije van, zabijao je, hrvao se tri pune četvrtine s protivničkim bekovima, a kako su Srbi dobro čuvali najopasnijeg hrvatskog šutera Konstantina Harkova, puno se prostora otvaralo Jerku Mariniću Kragiću, Marku Žuveli i Franu Laziću, redom debitantima na velikim natjecanjima. Srbija, kako smo rekli, posve je pogrešno ušla u utakmicu, no Hrvatska joj nije dala ni da se vrati u igru. 

Tucak je riskirao i profitirao

Kad se Srbija s -3 vratila na samo gol zaostatka u zadnjoj četvrtini, očekivala se drama, no nje zapravo nije bilo. Za to su zaslužni bili najneiskusniji igrači, oni od kojih se najmanje očekivalo da prelome utakmicu.

Franko Lazić s dva gola i Marko Žuvela s jednim nevjerojatnim golom otvorili su vrata velike pobjede, a Loren Fatović (koji nam je ostao dužnik na ovom turniru) čudesnim lob udarcem, možda i golom turnira, zaključio je susret i odveo Hrvatsku u veliko polufinale.

Tucak je fantastično pripremio utakmicu, jako mudro je rasporedio igru i sačuvao sve igrače od isključenja, što je posebice bilo teško ako znamo da je imao beka manje s obzirom na to da je Rino Burić suspendiran. Riskirao je s Popadićem, dao je ovlasti Laziću i Žuveli da pucaju kad se utakmica lomila i na kraju mu se sve to isplatilo.