NAKON što je Ivan Jurić u prošloj sezoni odradio jednu od najboljih sezona na klupi Hellas Verone u povijesti tog kluba, ove sezone je u Grad Romea i Julije stigao još jedan hrvatski trener, Igor Tudor.

Nakon nekoliko mandata u Hajduku, Italiji i Turskoj, gdje je bio u prvom planu, bivši igrač Bijelih prošlu je sezonu odradio kao pomoćnik Andrei Pirlu u Juventusu. S obzirom na teške uvjete koji vladaju u Hellasu, kao i čitavom talijanskom nogometu, a posebno njegovom donjem domu, prognoze uoči sezone nisu bile pretjerano blistave.

Nakon malo više od četvrtine sezone stvari izgledaju jako dobro. U nikad izjednačenijoj Seriji A Verona drži desetu poziciju s 12 bodova iz deset susreta. Tudor i ove sezone još jednom dokazuje da je, unatoč popularnom mišljenju, uistinu kvalitetan trener. Njegovo nogometno znanje nije upitno, a najveći problem da napravi iskorak u karijeri krije se u sasvim drugim razlozima.

U Veroni su uvjeti za rad jako teški, ali hrvatski treneri se tu sjajno snalaze

I Tudora su, kao i Jurića, dočekali izrazito teški uvjeti za rad. Verona je po gotovo svim neslužbenim izvorima i procjenama 19. ili 20. momčad Serie A kada je u pitanju budžet koji se troši na plaću prve ekipe. Većina najvećih svjetskih kladionica stavila ih je uoči sezone kao petog ili šestog favorita za ispadanje, s oko 20% vjerojatnosti za takav ishod.

Mali budžet Verona mora krpati brojnim posudbama pa tako i ove sezone s devet posuđenih igrača predvodi ligu u tom segmentu. Stigli su izrazito kvalitetni i zasad ključni igrači poput Giovannija Simeonea i Gianluce Caprarija, ali situacija u kojoj drugi klubovi mogu povući pola prve jedanaestorke nazad u matične klubove, u kojoj igrači Veronu vide tek kao poligon za dokazivanje, a ne svoju konačnu destinaciju, predstavlja teške uvjete za ostvariti dobar rezultat, posebno na duge staze.

Uz to, uoči početka i na samom startu sezone klub su napustila tri bitna igrača iz prošle sezone - prvi golman Marco Silvestri, najbolji stoper Matteo Lovato i ključni ofenzivac Mattia Zaccagni - te još nekoliko solidnih igrača iz rotacije. Ipak, Tudor u takvim uvjetima ostvaruje sasvim pristojne rezultate.

U prvih deset kola pobijedio je Mourinhovu Romu, Sarrijev Lazio i razbio Speziju s 4:0. Remizirao je s Udineseom, Genovom i Salernitanom, dok porazi od Intera i Sassuola spadaju u domenu očekivanog. Vjerojatno najbolniji poraz stigao je prije tri kola protiv Milana, trenutno vodećeg na tablici. Tudorova momčad vodila je 2:0 do zadnjih pola sata, ali su u 20 minuta primili tri gola i ostali bez ijednog boda.

Za to da Verona izgleda solidno velike zasluge snosi i Ivan Jurić. Tudor gradi na temeljima koje je on ostavio, ali zasad to čini na sasvim drugačiji način.

Jurić je sve gradio na obrani. Tudorova Verona stalno gleda prema suparničkom golu

Lani smo pisali o izvanrednoj momčadi koju je posložio današnji trener Torina. Osnovni principi igre su i dalje tu. Verona i pod Tudorom igra uglavnom u formaciji 3-4-2-1. U fazi obrane pokušava suparnika natjerati na bok gdje ga zonskim pritiskom beka, bočnog stopera i najbližeg veznog igrača tjera na grešku.

U napadu ključnu ulogu imaju dvije spojke koje se stalno nude za kombinatoriku, koriste prostor koji im otvaraju bekovi svojim protrčavanjima, a zaduženi su i za prijenos lopte u završnicu. Posebno se ističe Gianluca Caprari koji je stigao na posudbu iz Sampdorije. Dao je tri gola, upisao četiri asistencije, a po kreiranim velikim šansama je sedmi igrač lige.

Ipak, prošlosezonska i ova Verona imaju i nekoliko lako uočljivih razlika. Jurić je bazu igre gradio na tvrdoj obrani koja je prošle sezone primila 48 golova, odnosno 1.2 po susretu. Po tome je bila šesta najbolja momčad lige. Tudorova Verona je zasad primila čak 19 golova, odnosno 1.9 po susretu. Samo je šest ekipa primilo više golova. 

Najveći problem je to što Verona često stoji u visokom bloku na čovjeka, ali bez pravog presinga na loptu. Suparnik s nekoliko rotacija lako stvara prostor za iznijeti loptu, a zadnja linija Hellasa izvučena je daleko od svojeg gola i ne može dobro braniti dubinu. Također, s četiri primljena gola iz prekida Verona je treća najslabija ekipa prvenstva.

S druge strane, Tudorova ekipa je puno bolja u napadačkom dijelu igre. Ne puca puno po golu, ali stvara dosta velikih šansi i ulazi s puno igrača u završnicu. Kada bi nastavila zabijati ovim tempom, prošlogodišnji učinak u zabijenim golovima bi pretekla već nakon 20 kola.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Iako je uzorak od deset utakmica i dalje premalen za donošenje konkretnijih zaključka, podaci i dojam su indikativni. Razlika između Tudorove i Jurićeve Verone vrlo dobro objašnjava i razliku između njihovog trenerskog stila i karaktera, a upravo u tom se skriva i najveći problem Tudora kao stručnjaka.

Tudor razumije nogomet. Njegov problem su ljudi koji ga igraju

Jurić je trener koji lako uspostavlja autoritet nad svlačionicom. Igrači ga slijepo slijede i vjeruju njegovim odlukama, a glavne odlike njegovih ekipa su organiziranost, kompaktnost i odlična komunikacija. Praktičan i efikasan, Jurić je u vrlo kratkom roku izgradio ime kao jedan od najboljih hrvatskih trenera, ali i jedan od onih koji se iznimno cijene u Italiji.

Tudor je sasvim drugačiji. Kada se prvoloptaške i birtijaške analize maknu na stranu, on je u puno navrata u svojoj karijeri pokazao da odlično razumije igru i njene zakonitosti. On voli da njegove ekipe igraju napadački nogomet i često je spreman riskirati da bi ganjao ideal koji traži od svoje ekipe. Tudor često razmišlja unaprijed, ali tako da pomalo i zanemaruje osnove te od svojih igrača traži ono što kvalitetom, formom ili razvojem ne mogu ponuditi.

To se sjajno vidjelo upravo u Hajduku. Tudor je u posljednjem mandatu na klupi Bijelih imao jako loše rezultate, a nakon gotovo svakog susreta žestoko je, direktno ili indirektno, prozivao igrače i njihov manjak kvalitete te ih konstantno podcjenjivao. Je li se radilo o triku da ih "naljuti" kako bi bolje igrali ili jednostavno nije shvaćao da je on krivo postavio letvicu, teško je reći.

Razlika između onog što Tudor želi i što njegovi igrači mogu ostvariti ne dovodi samo do problema u igri momčadi, nego i pucanju odnosa. Javna je tajna da je Tudor težak i tvrdoglav tip koji se lako zainati, a teško popušta. Zbog toga je gotovo svaki njegov odlazak iz dosadašnjih klubova stizao nakon općeg rasula, ne samo na terenu nego i u svlačionici, a izgledalo je kao da napušta klupu posvađan s čitavim svijetom.

To će mu biti najveći problem i u Veroni. Za svoje standarde i mogućnosti ekipa igra i više nego dobar nogomet, ali Tudorovo ponašanje je nepredvidivo. Djeluje kao tempirana bomba koja može eksplodirati već idući vikend, a momčad upasti u veliku krizu igre i rezultata. Zbog toga ga u ovom trenutku nikad neće uzeti klub koji zna da na klupi mora imati pristojnu garanciju mira i postepenog rasta.

Jednom je veliki Marcelo Bielsa rekao da on nikad ne bi izgubio utakmicu kada bi je igrali roboti, aludirajući na to koliko dobro proučava suparnika, koliko pažnji posvećuje svakom taktičkom detalju i koliko dubinski analizira svaki segment igre. Manje poznata njegova izjava stigla je kasnije. "Kada sam shvatio da nogomet ipak igraju samo ljudi, prestao sam očekivati da neće raditi greške u ganjanju savršenstva. Naučio sam živjeti s tom spoznajom."

Tudor, barem u dosadašnjem dijelu karijere, to nije najbolje shvaćao. Na tuđe greške se jako ljutio, a često je i svoje greške pripisivao igračima, medijima ili predsjednicima klubova. Ako je taj dio svojeg profesionalnog karaktera svladao, epizoda u Veroni mogla bi biti idealna da povrati svoj imidž i bude pristupačniji svima s kojima mora surađivati po prirodi svog posla. Njegovo nogometno znanje nikad ni nije bilo upitno.